Traganje za zdravim fokusom: Uči da gledaš
Jedan od razloga zbog kojih ne možemo pronaći sreću jeste uglavnom da ne znamo sebi objasniti šta je sreća, a pogotovo gdje i kako da je tražimo. Uporno pokušavamo nulirati strahove i nesreću, što je nemoguće, misleći da će nas taj grčeviti i jednosmjerni proces učiniti sretnima.
Paralelno hodamo zarobljenih pogleda na licima drugih ljudi naivno i trivijalno razmišljajući koliko su drugi sretni i šta nas spriječava da imamo tu tuđu nedokučivu sreću, ukoliko su ti drugi stvarno sretni ili ono zbog čega mislimo da jesu. Često u tom lutanju izbjegavamo da priznamo sebi u čemu smo prisutni i prije svega odgovorni, jer smo tokom života razvili vjerovanje da uvijek postoji neko drugo mjesto gdje bismo trebali biti ili neki drugi ljudi s kojima bismo trebali biti, neki drugi poslovi kojima bismo se trebali baviti. Traženje sreće daleko od okruženja u kojem se nalazimo biva posljedicom misaonog procesa da ništa ne možemo mijenjati jer je neko drugi kriv za našu nesreću. Oni koji su se uputili u potragu za srećom znaju vrlo dobro da je presudan korak preuzmanje vlastite odgovornosti.
Osoba koja je svjesna ove istine prepoznaje načine kako da kreira svoja poželjna stanja. Kad okrivljujemo druge zbog nečega u čemu se nalazimo mi poričemo svoju odgovornost spram date situacije i bespomoćno se odričemo mogućnosti uticaja nad tim dijelom svog života, a ironično nastavljamo živjeti s očekivanjem da upravljanje drugima, umjesto sa samim sobom, može donijeti pozitivne promjene. Cijena sreće je cijena odgovornosti, iskrenosti i hrabrosti. Što prije prestanemo kukavički okrivljavati druge za gubitak sreće, tim prije ćemo biti sretniji. Naposljetku, sreća ovisi o oslanjanju na samog sebe bez obzira čije ruke su sve upletene u određene događaje. Okrećemo se ka stanju pobjednika, a ne žrtve. Dok stalno sanjarenje i priželjkivanje nekog drugog iskustva je nešto što nas ograničava da otvorenih očiju i srca pažljivo posmatramo ljude koji nas okružuju, s kojima imamo izgrađene bliske veze, a koji su već dovoljno zanimljivi da bi u nama probudili zdrave procese bez da ih optužujemo, oblikujemo ili kontrolišemo iz svog subjektivnog ugla gledanja.
Sve dotle dok se ne oslobodimo grčevitog kretanja i iscrpljujućih nastojanja da kontrolišemo ishod određenih dešavanja, nećemo biti u stanju razlikovati stvarno i lažno ostvaranje. Napredak leži u prihvatanju ishoda , bez obzira šta smo očekivali, jer čovjek nikada ne zna u čemu je njegovo dobro ili to tek onda sazna kada odluči da od onoga što mu život pruža napravi najbolje. Pretočeno u šalu, mogli bismo reći, nemoj brinuti ako plan A ne uspije, u abecedi postoji još 29 slova. A ako bismo ovaj pristup sreći pretvorili u formulu onda bi ona izgledala ovako:
SREĆA = STVARNOST / OČEKIVANJA
Kad bismo mogli čuti ego i njegovu rekaciju na ovu formulu sreće to bi bilo: “Tek kad sve dođe na svoje mjesto imaću mir!”
A razum bi rekao: “Tek kad nađem mir sve će doći na svoje mjesto!”
U prediftarskom razgovoru sa Njemicom kršćanske vjeroispovjesti i samohranom majkom četiri ostvarene i uspješne kćerke, od kojih najstarija od njih ima Downow sindrom, saznah da ona svake godine nastoji posjetiti novu geografsku destinaciju. Svidjela mi se njena pokretnost uprkos privatnim i poslovnim obavezama, pomislih ne može bolji znak za promišljanja u blagoslovljenom mjesecu. Na moje pitanje šta su joj ciljevi putovanja, odgovori vrlo jednostavno i mudro: “Da budem pažljiv posmatrač!” Pa budimo pažljivi posmatrači tj. oni koji svjedoče najuzvišenije oblike kreativnog stvaranja Milostivog Gospodara, jer sve ono što volimo od života je puno bliže nego što možemo zamisliti. Možda smo samo jednu dobru misao udaljeni od tih blagodati!?
Što jasnije budemo mogli zamisliti kako ćemo se osjećati kad dospijemo do svog cilja i kako ćemo tad izgledati u vlastitim očima kad nastupe pozitivne promjene, to će jača biti potreba da poduzmemo neophodne korake i uložimo napor da se otklone prepreke na tom putu.
Sposobnost gledanja je sve što nam treba do naše sreće. S toga, sreću tražimo u svim oblicima nadogradnje i proširivanja postojećih stanja, a ona se neminovno iznova definišu svakim istupanjem izvan prevaziđenih obrazaca razmišljanja i djelovanja ukoliko se služimo ispravnim fokusom. Ona nije nešto što kad se jednom ostvari ostaje trajno jer nam životna dinamika stalno donosi nove prekretnice na kojima se moraju graditi nove spoznaje da bi naredna etapa puta bila dovoljno osvijetljena.
U potrazi za srećom mi smo zapravo u neprekidnoj i vječnoj potrazi za pažljivim (pre)usmjeravanjem pažnje na ono što nam pruža mogućnost rada na sebi. Mi smo u potrazi za djetetom u sebi koje zna uživati u trenutnoj zaigranosti sa širom otvorenim očima koje plivaju u moru ljubopitljivosti, radoznalosti, vedrini duha, radosti, spontanosti, originalnosti, zadovoljstvu, stalnom pokretu duše i tijela, ali nadasve u iskrenosti i prirodnosti.
Piše: Aida Tule
Nastavlja se.
Akos.ba
