Tolstojeve ispovijesti: Pronaći nepoznato (III dio)

“I ja sam živio u zabludi učenih, bogatih, sebičnih ljudi u uskom okruženju čijim sam dijelom bio. Milioni ljudi koji su nekad živjeli i koji sad žive, kao da više i nisu ljudi, nego jedna vrsta životinje.” Tolstoj

Rješenje nisam mogao pronaći u nauci, pa sam ga počeo tražiti u životu; nadao sam se da ću ga moći naći kod ljudi u svojoj okolini. Tako sam počeo motriti ljude. Zanimalo me je kako se postavljaju drugi ljudi prema ovim pitanjima koja su mene vukla za sobom u beznađe.

Dobro, do kakvog su odgovora došli meni slični ljudi prema nivou obrazovanja i načinu života? Vidio sam da su ljudi iz mog okruženja, tražeći spas iz strahovite situacije u kojoj smo se nalazili, pronašli četiri različita izlaza.

Prvi izlaz bio je put neznanja. To je značilo ne znati i ne smatrati da je život jedna nevolja i rasulo.

Drugi je izlaz epikurejski put. Osnova ovog razmišljanja jeste to da i u spoznaji beznađa života čovjek treba uživati blagodati koje mu on pruža.

Ljudi iz moje okoline većinom su ovako gledali na stvar. Unutarnji porivi omogućavali su im da više misle na stjecanje blagodati nego na jad, pa su tako nalazili mogućnost zaborava u moralnoj neosjetljivosti. To što su bili u dobroj situaciji uprkos nemoralu i neosjetljivosti, samo je slučajnost.

Većina ljudi našeg doba ovako razmišlja i osjeća. To što neki ljudi proglašavaju filozofijom paralizu snaga ideje i vizije, ne izdvaja ih iz grupe onih koji nastavljaju lizati med da ne bi vidjeli problem života. Ja se ne mogu složiti s tim ljudima. Budući da ja nemam njihovu bezosjećajnost spram snage vizije, ne mogu to uraditi ni vještački. Ne bih mogao skinuti oči s miševa ili one aždahe, poput svakog čovjeka koji ih je jednom vidio.

Treći je izlaz put snage i energije. Njegova osnova je sljedeće: čim čovjek shvati jad i tugu života, treba to eliminirati.

Četvrti je izlaz put slabosti. On se temelji na sljedećem: iako čovjek shvata jad i tugu života i zna da ništa neće proizići iz njega, on ga uporno živi.

Ljudi iz ove skupine znaju da je smrt bolja od života, ali se oni ponašaju kao da očekuju nešto, pošto nemaju snage za samoubistvo kojim bi spriječili sebe da griješe. To je put slabih, jer ako mogu biti bolji i ako za to imam dovoljno snage, zašto oklijevam da budem bolji? Eto, ja sam bio u ovoj grupi. Ljudi iz moje skupine na različite su se načine oslobađali te strašne suprotnosti. Koliko god primoravao svoj um, nisam mogao prokrčiti jedan peti put, pored ovog četvrtog. Bilo je samo neke koristi. Jedna od njih jeste nerazumjevanje da je život sačinjen od jada i tuge, da je prazan i da je bolje ne nastavljati ga takvog. Međutim, za mene nije bilo moguće da ovo ne znam. Ja sam to jednom vidio i nije bilo govora da to ne poznajem, oči nisam mogao više odvratiti od tog.

Druga je korist prihvaćanje života onakvog kakav jeste i nerazmišljanje o budućnosti. Ja, međutim, ni to nisam mogao uraditi. Iako znam da starost, bol i smrt postoje, ja poput Sakja-Munija, ne bih izlazio van. Uprkos tome što je moja životna snaga bila jaka, nisu mi se sviđale trenutne slučajnosti koje su mi pružale kratkotrajno uživanje.

Treća korist bilo bi samoubistvo, prekid života nakon spoznaje da je on jedna nevolja i glupost. To sam shvaćao, ali ne znam razlog ni ja, nisam se pokušao ubiti.

Četvrta je korist pak spoznaja da je bivstvovanje, prema hz. Sulejmanovom i Šopenhauerovom gledištu, blesava, meni namijenjena radnja koja se zove život: pranje, oblačenje, jelo, razgovor, pa i pisanje knjiga. Ovo mi je bilo odvratno; puno boli i briga, a ja opet nastavljam živjeti tako. Moj je razum prihvaćao da je život nešto nerazumno. Da nema uzvišenijeg uma, da li ga ima ili nema, ničim se ne može dokazati, um bi onda, po meni, značio moj život. Da nema uma, mislim da ne bi bilo ni života. Ali, ako je ovaj um razlog življenja, kako se onda može poricati život? Ili je obratno, da nije života ne bih imao razuma; razum je proizvod življenja. Život je sve. Razum je plod življenja, a ovaj razum poriče ovaj život. Osjećam da ovdje nešto nije uredu.

Nije toliko nerazumno smatrati da je život prazan. Ova ideja javljala se još od najstarijih vremena; čak i od najobičnijih ljudi. Ali su ljudi i dalje živjeli i još žive. Kako god bilo, ali svako i dalje nastavlja živjeti i ne sumnja ni za trenutak u podudarnost života i razuma.

Znanje koje sam stekao pokazalo mi je da je sve živo i neživo što postoji na ovom svijetu krajnje poučno, osim što je moja situacija jako blesava. Ovi glupaci, velika većina ljudi žive, a i ne znaju ni najmanju stvar o strukturi svih živih i neživih bića na ovom svijetu. Međutim, na kraju, ovi ljudi su živjeli i vjerovali da su svoje živote uredili krajnje razumno.

Sva ova razmišljanja nametala su mi pitanje: “A šta ako ima stvari koje još ne znam?” Eto, i u neznanju se isto tako odvija. Neznanje če se uvijek postavljati isto, a ako se pojavi nešto nepoznato, reći će se da to nije ništa. Ustvari, čovječanstvo je jedna cjelina; svi ljudi koji su živjeli i žive ponašaju se kao da shvaćaju značenje života. Jer, da ga ne razumiju, ne bi ga mogli živjeti.

Kolika god bila naša saznanja, to opet nije dovoljno da naučimo smisao života. Svi živući ljudi, milioni ljudi, uopće nemaju sumnje u značenje života. Svi ljudi svjesni činjenica koji i meni potvrđuju da je život prazan i besmislen, od najstarijih vremena, pa sve do danas, opet, žive uprkos tome i životu daju novi smisao. Sve u meni i u mom okruženju, sve što ima materijalnog i nematerijalnog, sve je to plod njihovog saznanja o životu. Ono čime moj um nad životom pravi prosudbe i baca prokletstvo ne dolazi od mene, nego od njih.

Ja sam se rodio, stasao i odrastao. Oni su izvukli rudu na površinu zemlje i koristili je, podredili šumu, uveli krave i konje u domaćinstvo, počeli da siju, naučili zajedno da žive, uveli zdrav oblik života, učinili da i ja sam razmišljam, govorim, pišem. Moja ishrana, odjeća, učenje, sve je to zahvaljujući njima. Ja koji sam njihovo djelo, razmišljajući na način na koji oni razmišljaju, kažem im da je ovo sve prazno i besmisleno. “Ovdje nešto nije uredu”, govorio sam sam sebi. Ali, šta je to što nije uredu, e to, nisam mogao naći.

Kad bih pogledao u uzak krug ljudi u mojoj blizini, vidio bih jako puno ljudi koji ne razmiju to pitanje. Ljudi pak koji su razumjeli to pitanje, ili ga nastojali razumjeti, ušuškavali su to u opijanju životom. S druge srane, oni koji su razumjeli i koji su okončavali sa svojim životom, koliko god se trudili da pobjegnu, na kraju su postajali oni koji razumiju, ali koji pokazuju slabost da nastave život u besmislu. I ja sam živio u zabludi učenih, bogatih, sebičnih ljudi u uskom okruženju čijim sam dijelom bio. Milioni ljudi koji su nekad živjeli i koji sad žive, kao da više i nisu ljudi, nego jedna vrsta životinje.

Izvor: Poslanica slavnog ruskog pisca o Pejgamberu Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem), s turskog prevela: Ramiza Smajić, LIBRIS, Sarajevo, 2006.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza