“Terorizam” u Rajlovcu: novinarstvo je ozbiljan posao, mediji su se obrukali

Zgranut sam. Stid me je. Sinoć sam drugi put u životu pomislio da je krajnje vrijeme da napustim novinarstvo. Nije to više profesija o kojoj sam učio od starih vukova, svašta se u esnafu nakotilo.

Piše: Benjamin Butković

Izvještavanje novinarskih ekipa o terorističkom činu u Rajlovcu nadomak Sarajeva sramota je novinara, novinarskih udruženja, regulatora i u konačnici katedri na kojima su studirali novinari koji prave diletantske greške.

Od trenutka kad se saznalo da je Enes Omeragić pucao u posjetioce kladionice u blizini kasarne Oružanih snaga u Rajlovcu počelo je utrkivanje za senzacijom, a izgubila su se osnovna pravila profesije.

Prvo je u živom prenosu saopćeno da je Omeragić kao pripadnik vehabijskog pokreta pucao uzvikujući Allahu ekber. Svjedoci su kasnije rekli da toga nije bilo.

Omeragić je bio na sirijskom ratištu, sljedeća je tvrdnja izvještača. Gotovo naivno zvuči svjedočenje njegove nane da nije mogao biti u Siriji kad nije bilo dana da njoj nije navratio svake večeri u protekle tri godine. Omeragićev zet jeste bio u Siriji, ali novinarima nije palo na pamet da to provjere prije nego objave da ubica ima iskustvo „radikalnog islamističkog ratnika“.

Novinari, ili bar oni koji se tako zovu i takvima predstavljaju, netom po saznanju za zločin objavili su puni identitet počinitelja i adresu na kojoj živi. Ne smijem ni pomisliti šta bi se dogodilo da su ljudi, zgroženi počinjenim zlodjelom, počeli da se okupljaju pred kućom ubice. Svojim činjenjem izvještači su ugrozili i članove porodice Omeragić za koje se kasnije saznalo da ne podržavaju ono što je Enes učinio.

Stid me je porodica žrtava i solidariziram se s njihovom ljutnjom. Imena ubijenih objavljena su prije nego je iko kontaktirao sa njihovim najbližim. Ne vjerujem da bi kolege „novinari“ podržali takvo izvještavanje da se radilo o nekome njima bliskom. To je elementarna stvar u novinarskoj etici.

Kamera koja prati ožalošćenu osobu bez njenog pristanka, pri tome se snimatelj trudi da nam što detaljnije prikaže ucviljenost rodbine, a sve uz novinarsku instrukciju iz gomile okupljenih izvještača da osobu u kadru drži što duže, nešto je najsramnije što sam u novinarskom vijeku vidio i čuo.

Onda je nastavljen niz grešaka. Insistiralo se na kvalifikaciji djela kao terorističkog dok se još nisu znale ni osnovne informacije o zločinu. Uprkos ponavljanju predstavnika različitih institucija da je istraga u toku i da će tužitelj dati kvalifikaciju djela novinari su presudili. Išlo je to dotle da je zamjeniku ministra odbrane BiH postavljeno pitanje može li potvrditi da se radi o terorstičkom činu.

Onda je objavljeno da se ubicin otac zove Hasan, a ne Šahin, da mu je majka navodno zaposlena u kladionici u kojoj je počinio zločin, a žena već godinama nije više među živima.

Jedan od svjedoka koji se pojavljuje u gotovo svim medijima ispričao je da mu se neposredno prije nego će izvršiti samoubistvo Enes Omeragić obratio sa molbom da mu halali (da mu oprosti). Novinari u izvještajima nisu naveli da je taj svjedok na pitanje – je li Enes u tom trenutku nosio pušku, rekao – „nemam pojma, bio sam pijan“. Svjedočenje je uprkos tome objavljeno.

Ubica se, objavljeno je negdje pred ponoć, raznio eksplozivom. Činjenice govore da je Omeragić samoubistvo izvršio koristeći ručnu bombu. Oni koji su proveli rat u BiH ili bar nešto znaju o oružju lako će prepoznati razliku između onoga što su posljedice eksplozije ručne bombe i eksplozivne naprave.

Mogao bih još dugo nabrajati greške koje su novinari, ili bar oni koji se tako zovu i predstavljaju, počinili u izvještavanju o ovom terorističkom aktu. Ne znam ima li smisla!?

Redakcije bi morale napraviti ozbiljne analize ovih nekoliko sati svojih programa. Očigledno je da novinarski kodeks treba postaviti na vidno mjesto u medijskim prostorijama, a ne bi bilo zgoreg ni umnožiti ga i podijeliti onima koji se ovim poslom bave. Novinarska udruženja morala bi se konačno pozabaviti suštinom novinarskog djelanja. Regulatorna agencija bi, po službenoj dužnosti, morala provesti istragu i kazniti one koji su se oglušili o pravila i kodekse novinarskog izvještavanja. Profesori na katedrama novinarstva i komunikologije bi morali pooštriti kriterije na ispitima iz novinarske etike.
Javnost bi konačno trebala početi praviti razliku između onih rijetkih koji se ozbiljno bave novinarstvom i onih kojima je senzacija primarni cilj. Inače ćemo se pretvoriti u jednu veliku Farmu.

Parafrazirat ću na kraju izjavu jednog književnika o Sarajevu. On kaže – Sarajevo je ozbiljan grad.
Novinarstvo je ozbiljan posao. Posljedice iskazanog diletantizma mogu biti pogubnije od metaka koje je Omeragić ispalio te srijede uveče. Prije nešto više od dvadeset godina „novinarska meci“ ubili su mnogo ljudi. Jeza me prolazi od pomisli da se istorija ponavlja.

bhrt.ba