Tebi, Srebrenico

         Uz zvuk kiše osvanulo je jedno novo jutro. Za neke prva pomisao bila je: Ah, ta kiša. Ima i onih u kojima kiša i tog i svakog drugog dana probudi najljepše misli i najljepša osjećanja.

A kako i ne bi? Svojim kapljicama, njihovim odjecima zasvira uvijek najljepšu melodiju.

Onu melodiju koja odagna sve tuge i strahove. Ona koja donese radosti i nadanja. Ona koja odnese od svakog po nešto što na duši nosi.

       Prije godinu dana dobih zadatak da napišem nešto o BIMI. I tada su nastale riječi: „Kada bismo trebali u jednoj riječi opisati dobrog čovjeka, opisati nit koja spaja ljudske duše, upotpunjuje ih i čini jedinstvenim, jedna riječ, samo jedan epitet za dobrog čovjeka naizgled je nedovoljan.Ali ipak postoji. Dovoljno je reći BIMA“

I godinu dana poslije mogu reći isto.

         Za BIMU ovo jutro je još jedan novi izazov. Jedno novo jutro, ali sa istim ciljem: pomoći onima kojima je pomoć potrebna.

Ovaj put izazov je i veći. Dovoljno je reći da je put kojim je trebalo hoditi put Sućeske, put Srebrenice.

        Sve je bilo spremno za polazak. Huči Miljacka i kao da priča. Možda o Sarajevu? O Srebrenici? O danu koji je ispred nas?

Autobus, u kojem sjede oni kojima je cilj pomoći drugima, polako je krenuo.

Gledam kroz prozor u kapi kiše koje se niz njega slivaju. Padala je kiša sve jače i jače. Kao da je i nebo plakalo. Ovaj put možda ne od tuge. Možda od sreće jer se neko sjetio Srebrenice prije 11.jula. Onih koji tamo još uvijek žive. Zbog onih koji nas davno napustiše.

Pogledam kalendar. Ovo jutro 13. maj. Razmišljajući o danu koji je ispred nas, o tome kako Srebrenica izgleda ovog 13. maja, misli mi odlutaše na svaki 11.juli.

       Potočari, Srebrenica i svake godine 11. juli. Tišina i muk. Kalendarski, juli tekuće godine. Duboko u nama, u dušama porodica stradalih još jedan juli, davno preživljen.

I Marš mira. Tih hiljade koraka učinjenih u znak sjećanja na one koji su istim stazama kročili, ali do cilja nisu stigli. I svake  godine Memorijalni centar u Potočarima, kao središte obilježavanja još jedne godišnjice stradalih. Mjesto na kojem uvijek nikada veći skup ljudi, a nikada glasnija tišina. Ona koju samo prekinu jecaji majke, supruge, djeteta stradalog. Jecaji koji sa sobom nose suze. One koje nastaše kao odraz najveće tuge, boli svake majke. Kao slika prekinute nade da su njihovi najmiliji ipak živi i da će kao takvi doći. I one suze koje potekoše licem svake majke kao suze „radosnice“ što su, iako na ovakav način, uspjele dočekati svoje najmilije. Sretne jer su njihovi najdraži sad tu, negdje u njihovoj blizini.

        I  Tvornica akumulatora kao odredište gdje tabuti sa žrtvama čekaju 11. juli da konačno nađu svoj smiraj. Tamna, hladna. Ispunjena tišinom. Baš kao i onda kada su u njoj boravili oni koji su stradali. Ali, tada je još uvijek bila ispunjena nadom. Nadom u život.

       I  čuju se riječi Srebreničkog inferna:
“Majko, majko, još te sanjam
Sestro, brate, još vas sanjam svake noći …”
Koliko li je onih koji svake noći sanjaju svoje najdraže? Koliko li je onih koji požele da taj san traje vječno? Koliko li je onih koji bi nakon svakog buđenja taj susret s najdražim u snu pretvorili u javu?

       I  cvijet s bijelim laticama, nazvan “Sjećanje”.

     I svakog 11. jula polako tabuti idu prema svom odredištu nošeni s ruke na ruku. I teško se od njih odvoje njihovi najmiliji iako su se rastali godinama prije. Skupi se uvijek to malo srce u grudima što bije, zaplače i udahne duboko, znajući da mora nastaviti da kuca, zbog onih koji su živi.

         Misli o 11. julu, o teškim danima za sve, za Srebrenicu najviše, prekinuše glasovi ljudi koji su bili pored mene. Izgubivši se u sopstvenim mislima, nisam ni primijetila da smo stigli na odredište. Sućeska. Malo mjesto nadomak Srebrenice. Malo mjesto sa velikom vedrinom, jednom neobičnom toplinom.

      Pogledah oko sebe. Prelijepo prirodno okruženje, zelenilo. Mnoštvo ljudi. Sve ono što život znači. Pomislih: život stao nije. Ide. Možda ne po planu, ali ide. Možda ne lako, ali ide. Nastavlja se tamo gdje sve ima svoj smisao.

Užurbano se radilo na početku akcije. Posmatrajući sve oko sebe, splet emocija koji se u meni odigravao nije dozvoljavao da bilo šta kažem.

„Gledaš naš kraj“, nježni glasić dobaci. „Malo smo mi mjesto, ali sa velikim pogledom na svijet, sa velikom dušom.“

Pogledah i vidjeh staru nanu koja je čekala na pregled kod doktora. Riječi koje ni dalje nisu mogle da se poslože ostale su negdje duboko u meni. Jedan osmijeh nani bio je dovoljan. Gledala sam dugo u njeno lice. Bore koje su svjedok teške prošlosti i veliki osmijeh koji oslika jednu lijepu dušu. Možda malo umornu, ali sa velikom nadom u dane koji dolaze.

      Kao i svaka BIMINA akcija i ova je proticala u duhu humanosti i vedrine. Jedan dan ispunjen humanošću, toplinom, lijepom riječju i veseljem. Sunce i kiša su se stalno smjenjivali. Pogled ka nebu. Jedna nada: da će život u Srebrenici ići samo uzlaznom putanjom.

     Na sve strane čuo se smijeh, svi su vrijedno radili. Užurbanim koracima trčalo se na sve strane Sućeske. Poput malog djeteta svi su s oduševljenjem gledali na raskoš zelenila oko nas, na vesele i dobre ljude. I sve kao da je nosilo samo jednu poruku: Udahni život. Život nekada usnuo, sada u najljepšem buđenju.

       Nakon završene akcije ispratila su nas ta vedra lica. Mahali su nam uz riječi: „Dođite nam ponovo.„

Kao da su htjeli da kažu sjetite nas se i onda kad razloga za to nema. A razlog postoji. Nekada zbog onih koji tu ostaju. Nekada zbog nas koji iz tog mjesta odlazimo. Ili zbog onih koji tek trebaju da dođu. I ne slutimo da zaboravljanjem drugih, zaboravljamo sami sebe. Upoznavši druge, upoznajemo sebe. Možda tako probudimo onaj davno zaboravljeni dio nas.

      Po povratku iz Sućeske zastali smo u Potočarima da odamo počast onima koji se za nas boriše. Potočari, tihi i mirni. Bijeli nišani zagrljeni zrakama sunca. Pored njih cvijeće koje cvjeta. Nedaleko huk vode sa česme. U isto vrijeme slika smrti i života, sa jasnom porukom: I bez obzira šta se desi, život se nastavlja.

     I naši posljednji koraci krenuli su iz Potočara. Polako zatvorih kapiju Memorijalnog centra gledajući u sunce koje se polako spuštalo. Dan je već bio na izmaku.

I već novog jutra u Srebrenici će se probuditi jedan novi, mali život, dok nedaleko od toga budu pripreme za otkopavanje jedne nove grobnice sa novim žrtvama nekadašnjeg stradanja, onima čija će se imena čitati 11. jula. Tuga, bol koja ne prolazi. I posljednja zraka sunca umivala je Potočare. I sa sobom nosila mir, osimijehe i nadu.

Jedno je sigurno: Srebrenica živi, s bolnom prošlošću, s jednom ljepšom sadašnjošću i sa najljepšom nadom u budućnost.

Tebi, Srebrenico,
Ljudima koje sa sobom nosiš žive,
Onima koje nosiš u sadašnjosti,
Onima koji su prisutni.

Tebi, Srebrenico,
Onima koje sa sobom nosiš u mislima,
Onima koje sa sobom nosiš u srcu,
Onima koji su svoj smiraj našli u tvom srcu: u Potočarima,
Onima koji će svoj smiraj sutra naći.

Tebi, Srebrenico,
Tebi i onima koji će svoj smiraj naći godinama poslije…

Tebi, i nadi koju sa sobom nosiš,
Tebi i ljepoti kojoj se nadaš i za koju se boriš.
Tebi i ljepoti i miru koji ćeš godinama graditi,
I izgraditi…

Piše: Lejla Omerčić

(Medicinska asocijacija BIMA)

Akos.ba