Tako je 1992. govorio Mladić: To je, ljudi, genocid!
Piše: Avdo Huseinović (INS)
General Ratko Mladić, tek postavljen za komandanta Glavnog štaba Vojske Srpske Republike Bosne i Herecgovine, na 16. skupštini bosanskih Srba održanoj 12. maja 1992. godine, upozorio je da “šest strateških ciljeva koje trebaju provesti u stvaranju Republike Srpske znače – genocid”, prenosi bh. informativni servis INS.
Tako je monstrum govorio
Ratko Mladić je tada rekao:
“Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je … to neće … ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.“
U sudnici Međunarodnog kaznenog sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu, 25 godina, šest mjeseci i 10 dana kasnije, predsjedavajući sudskog vijeća Alphons Orie izrekao je generalu Mladiću presudu u kojoj je između ostalog naveo:
“Vijeće je utvrdilo da Ratko Mladić nije kriv po tački 1. – genocid u šest bh. općina, ali da je kriv kao učesnik raznih zločinačkih poduhvata.
Kriv je za tačku 2. genocid, tačku 3. progon i zločin protiv čovječnosti, tačku 4. istrebljenje, zločin protiv čovječnosti, tačku 5. ubistvo, zločin protiv čovječnosti, tačku 6. ubistvo, kršenje zakon i običaja ratovanja, tačku 7. deportacija, zločin protiv čovječnosti, tačku 8. nehumano i prisilno premještanje, tačku 9. terorisanje i kršenje zakona i običaja ratovanja, tačku 10. protupravni napadi na civile, tačku 11. uzimanje talaca, kršenje zakona i običaja ratovanja.Pretresno vijeće osuđuje vas, Ratko Mladiću, na doživotnu kaznu zatvora.”
Prvostepena presuda generalu Mladiću je sudska istina. Naravno, da postoji i ona druga, objektivna istina. Istina u kojoj znamo da su Mladićeve snage, još prvih mjeseci agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, izvršile genocid nad Bošnjacima u Prijedoru, Foči, Vlasenici, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, ali i Višegradu, Bratuncu, Zvorniku, Nevesinju, Brčkom…
U toj objektivnoj istini, danas je predsjedavajući sudskog vijeća Orie naveo užasne slučajeve tjeranja muškaraca u logorima da vrše homoseksualne radnje, sluačjeve logoraša iz Sanskog Mosta da jedu so u vrelom ljetnom danu, silovanja djevojčica…
Moj prijatelj Sudbin Musić iz Čarakova kod Prijedora, ljetos mi reče:
“I naše svadbe su u znaku sjećanja na genocid. Nema svadbe na kojoj ne plaćemo za onima kojih nema, a trebali su biti na njoj. Na veseljima se sjetimo koga sve nema.“
Zadatak je istraživačima, preživjelim žrtvama i porodicama žrtava, da još zadugo stražare nad objektivnom istinom. Preteško je bilo čuti da sudsko vijeće nije dešifrovalo postojanje genocidne namjere, u slučaju Prijedora, zato jer nije ubijeno dovoljno članova grupe.
Tokom obrazlaganja presude čuli smo važan detalj „da su Mladićeve snage dobijale značajnu pomoć Vojske Jugoslavije“, a odmah nakon toga i to „da su ubice srebreničkih Bošnjaka u Trnovu, jula 1995. bili pod kontrolom MUP-a Republike Srpske, što inicira na sumnju da se svjesno abolira uloga Službe državne bezbjednosti Srbije (suđenje Jovici Stanišiću, šefu srbijasnske Službe državne bezbjednosti je obnovljeno pred Tribunalom u Haagu) jer se ovim željelo kazati da su Škorpioni, egzekutori Bošnjaka u Godinjskim Barama kod Trnova, iako je u više navrata dokazivano da su u Bosnu došli kao jedinica MUP-a Srbije, ustvari bili pod komandom MUP Republike Srpske.
Naravno, postavlja se pitanje kako to da još uvijek nije podignuta optužnica protiv Tomislava Kovača, tadašnjeg ministra MUP-a Republike Srpske jer je u mnogobrojnim dosadašnjim presudama utvrđeno da su policijske snage bosanskih Srba aktivno učestvovale u izvršenju genocida nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995.godine.
Ostaje dilema, da li je Tužilaštvo željelo iznijeti baš sve dokumente koje je posjedovalo? Zasigurno, da postoji čitav niz skrivenih dokumenata.
Je li genocid stao?
Sto hiljada ubijenih Bošnjaka ne može se vratiti, još toliko nerođenih je ubijeno.
Zahvaljujući Tribunalu u Haagu bar znamo šta se dogodilo. Milioni dokumenata postoje o tome u njegovim arhivama.
U ovoj, a i u nekoliko ranijih presuda, utvrđeno je izvan svake razumne sumnje,da je u slučaju Srebrenice postojala genocidna namjera. Ostaje pitanje koje stvara nesanicu.
Da li je posljednjom egzekucijom Bošnjaka Srebrenice, ta namjera, da se u potpunosti ili djelimično uništi bošnjačka narod, prestala? Da li ta namjera još stanuje pod krovovima Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), vojske, policije, velikosrpske politike…?
