Historija i tradicija

Stari zanati: Bez bosanskog ćilima je bilo nezamislivo djevojačko ruho

Ni moderna tehnika tkanja ovih prostirki nije potisnula Fahrijinu ljubav , volju i želju da izrađuje ćilime na tradicionalan način kako su to radili njezina nana, majka, starije sestre. Kaže:- Ovaj zanat sam naučila još kao četrnaestogodišnja djevojčica u donjovakufskom selu Oborci gdje sam rođena!

Djevojačko ruho

Ni u zrelim godinama života Fahrija ne potura stari zanat od koga se nekada lijepo živjelo, a i danas, kako ona veli, „ovaj starinski zanat ne dade insanu ogladniti“. Priča: „ U mojoj porodici osim tkanja ćilima, tkale su se ponjave i druga prostirka, pleli džemperi, čarape i drugi odjevni predmeti od vune, a, bome i vezlo se, heklalo, štirkalo, tako da je bilo sramota da žensko ne poznaje vještinu tkanja, pletenja ili vezenja. Ta vještina tkanja prenosila se sa koljena na koljeno. Kao sestre učile smo zanat od majke. U moj vakat djevojke su pripremale djevojačko ruho i bilo bi siromašno bez bosanskog ćilima, pa i ja sam kao nevjesta imala i punu seharu i podosta tkanih prostirki među kojima je prednjačio bosanski ćilim. Bilo je blago onoj nevjesti koja obraduje svog izabranika i donese ruho u njegovu kuću. Takve nevjeste su bile i viđene i nadaleko hvaljene“.
Fahrija je u dva navrata bila primorana da neko vrijeme „pauzira“ u izradi ćilima. Prisjeća se: „Prvi put je to bilo kada, su nakon udaje, došla djeca i drugi put kada je bio prokleti rat.“ Veli kako sa u tom periodu nije bavila ovim drevnim zanatom koji joj je u genima, ali ni na kraj pameti joj nije bilo da prekida tradiciju. „Nakon rata sam se vratila svojoj kući i opet sam počela tkat najprije male suvenire. Ruku na srce, zanat me čini sretnom, zdravom i pokretnom, to mi je u krvi, a i zauhar je zaraditi koju paru u ovom nevaktu kada malo ko negdje radi“, kaže ova vrijedna i vitalna domaćica i s ponosom ističe kako podučava svoje unuke ovom zanatu kako bi u porodici bila sačuvana tradicija.

Kako do „ljepotana“?

Za izradu ćilima koristi se vuna domaće ovce, a za bojenje uglavnom biljni sastojci i Fahrija nastoji da se drži i ove tradicije kako bi sačuvala originalnost izrade bosanskih „ljepotana“, koji su prepozntljivi i po ukrasima,
uglavnom prava, cik-cak linija, trokut, romb i motivi iz flore i faune, rađeni veoma stilizovano. Fahrija veli: „Bosanski ćilim je teže pripremiti nego uraditi. Dok se ofarba vuna, oprede, pripremi osnova. Treba se potruditi da ne bude nejednako ofarban. Treba baš puno vremena da se pripremi. Za jedan ćilim veličine 3×2 metra potrebno je minimalno 13 kilograma vune, ali opredene“.

Piše: Mustafa SMAJLOVIĆ

preporod.com

Povezani članci

Back to top button