Svojstva koja treba imati i razvijati: darežljivost, pravednost, praštanje

Darežljivost

Sve postojeće religije preporučuju darežljivost, a osuđuju tvrdičluk i škrtost. Islam to posebno podvlači. On ide tako daleko da je određena davanja učinio obaveznim za svakog svog pripadnika; neka davanja su, opet, obavezna samo za bogate muslimane. Kako je, međutim, svako od ovih davanja u svojoj biti ipak ima darežljivost, onda nije teško uočiti kako islamsko učenje gleda na ovo divno humano svojstvo, kako ga preporučuje, kako ga njeguje i vrednuje.

„Darežljiv čovjek je blizak Allahu, dž.š., blizak narodu i blizak džennetu, a daleko od džehennema. A škrtac je daleko od Allaha, dž.š., daleko od naroda i daleko od dženneta, a blizak džehennemu.“

„Sadaka poništava male grijehe kao što voda poništava vatru.“

Pravednost

Ovu cijenjenu ljudsku osobinu koju priželjkuje svaki čovjek, za koju se svaki od nas bori i koju svako uporno i revnosno svojata Kur’an spominje na mnogo mjesta. Ne može se ni zamisliti ispravnim vjernikom čovjek u čijoj duši ne postoji poštovanje pravednosti i svijest o njenoj visokoj vrijednosti i mjestu kod Uzvišenog Allaha dž.š., Njegovog Poslanika i, konačno, kod svih poštenih ljudi.
„A kada govorite budite pravedni pa makar to bilo i protiv rođaka.“ (En’am, 152.)

„A kada budete sudili među ljudima (naređuje vam se), da sudite pravedno.“ (Nisa, 58.)

„Allah zaista naređuje: pravednost, dobročinstvo, potpomaganje rodbine, a zabranjuje: bestidnost, odvratna djela i nasilje. Savjetuje vas da biste primili savjet.“ (Nahl, 90.)

Iskrenost

Iskrenost, po učenju islama, treba da bude neminovni pratilac svih dobrih djela. Islam nas uči da sva dobra djela treba da se rade u ime Allaha dž.š. i Njegovog zadovoljstva. U islamskoj literaturi zabilježen je slučaj koji se dogodio jednom pobožnom čovjeku. Naime, kada je taj čovjek shvatio pravu suštinu i vrijednost iskrenosti postao je još pobožniji što je i njegova okolina uočila. Dugo poslije ove promjene, u dubokim godinama, jedne prilike je rekao: „ Ponovio sam namaze koje sam klanjao punih trideset godina u prvom safu, a evo zašto: jednog dana sam klanjao u drugom safu pa me bilo stid ljudi što nisam prispio u prvi saf. Tada sam spoznao da mi je bilo drago što su me ti ljudi gledali u prvom safu. Eto, zbog toga sam ih ponovio, jer nisam smio misliti na druge ljude i šta će reći već samo na Allaha dž.š.“

Islamsko učenje poručuje imperativno i muslimanima i čitavom svijetu da dobročinstvo učinjeno radi svijeta spada u licemjerstvo, a licemjerstvo odvodi u višeboštvo (širk).

U čitavom islamskom svijetu, pa i dalje, veoma je poznata Muhamedova, a.s., izreka: „Djela se cijene prema namjeri (nijjetu).“ Kada znamo da Allah sve zna i sve vidi, da je Njega nemoguće obmanuti, onda ćemo sagledati od kakve je vrijednosti, i za nas lično, iskrenost u našim postupcima.

Praštanje nanesenih uvreda
Praštanje je, u stvari, neposredan dokaz moralne snage. Sposobnost praštanja u svojoj biti proizilazi iz strpljivosti, ona je plod sabura. Allah dž.š. nam na mnogo mjesta u Kur’anu ukazuje na ovo plemenito svojstvo, podvlači njegovu ljepotu i vrijednost. Ovom humanom osobinom mogu se izgladiti i najkrupniji nesporazumi, mogu se premostiti i najkrupnije prepreke. Čovjek zaista mora da se divi ovoj Božijoj mudrosti koja u sebi donosi pravo i onome kome se prašta i onome ko prašta.

„…a bliže je bogobojaznosti da vi oprostite. Ne zaboravljajte međusobne vrline. Zaista Bog vidi šta vi radite.“ (Bekare, 237.)

„I neka se ne zaklinju čestiti i bogati od vas da neće dijeliti rodbini, bijednicima i iseljenicima na Božijem putu, neka oproste i neka prijeđu (preko toga). Zar vi ne volite da vam Allah oprosti? A Allah oprašta i samilostan je.“ (Nur, 22.)

O ovoj osobini Muhammed, a.s., rekao je: „Opraštajte drugima – oprostit će se i vama.“

Svi iole obrazovani ljudi – a muslimani posebno odlično znaju nedjela koja su mušrici činili posljednjem Božijem Poslaniku, znaju stradanja kojima je Muhammed, a.s., bio stalno izložen. I ne samo on, nego i svi koji prihvatiše islam. I baš onda, kada su ta stradanja dosegla vrhunac, kada je postalo nesnosno i Poslaniku, a.s., i njegovim sljedbenicima, baš tada je Poslanik, a.s., rekao: „O moj Bože, oprosti mome narodu, jer oni zaista ne znaju.“

Završavajući izlaganje o praštanju, navest ćemo i jedan veoma lijep stari običaj koji je vladao među muslimanima. On je i danas u primjeni u mnogim sredinama i mi želimo samo da podsjetimo na njega. Za ovaj divni plemeniti čin praštanja često su se koristili islamski praznici: bajrami, i naročito, ramazan. Tada su se muslimani međusobno mirili, jedan drugom velikodušno za nanesene uvrede opraštali.

Nastaviće se …

Izvor: Pouke o moralu i bogobojaznosti
Autor: Derviš Spahić
Za Akos.ba priredila: Adela Kukić