Svjetska unija islamskih učenjaka odgovor pučističkom muftiji – ALI DŽUM’I

Ali Džum’a je bivši egipatski muftija kojeg je na tu dužnost postavio svrgnuti egipatski diktator Husni Mubarak. Taj čovjek je podržao vojni udar u Egiptu, koji je početkom jula 2013. izvršio general Es-Sisi protiv legalno i demokratski izabranog predsjednika Muhammeda Mursija. Nedavno je u javnost procurio snimak Džum’inog obraćanja pred skupom oficira egipatske vojske i policije, u kojem ih poziva da, nanajbrutalniji način, ubijaju egipatske demonstrante. Snimak je šokirao muslimansku javnost. Štaviše, Ali Džum’a je ustvrdio da mu je u snu došao Allahov Poslanik, s.a.v.s., i rekao mu da je general Es-Sisi na istini, te da je, kao takav, on jedini legitimni vladar, kojem su se svi dužni pokoravati, izvršavati njegova naređenja i ubijati njegove protivnike.

Na takve nebuloze je reagirala Svjetska unija islamskih učenjaka koja je izdala saopćenje za javnost u kojem oštro osuđuje postupke i izjave Ali Džum’e. U saopćenju se, između ostalog, kaže: „Ovakve tvdnje su čista izmišljotina i obmana javnosti. Ne znamo samo na kojeg poslanika Ali Džum’a misli: da li na Poslanika milosti, ili nekog svog (šejtanskog) poslanika. Zar bi Poslanik milosti, za kojeg Allah, dž.š. kaže: Mi smo te poslali samo kao milost svjetovima mogao izdati naredbu za ubijanje nedužnih ljudi, žena i djece, daija, hafiza Kur’ana i pobornika časnog Šerijata?” – pitaju se u ovoj renomiranoj islamskoj instituciji. Detaljan odgovor na izjave Ali Džum’e napisao je i predsjednik Unije, šejh Jusuf el-Karadavi, čije glavne dijelove donosimo u ovome prilogu.

Piše: šejh Jusuf el-Karadavi

Hvala pripada Allahu, i neka su blagoslovi i mir na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu, njegove ashabe i one koji drže do njega.

Veoma sam iznenađen stavom nekih ljudi koji smatraju da predstavljaju ulemu, te govoreći u njihovo ime, obznanjuju šerijatske odredbe koje daju nečemu legalnost ili se tiču halala (dozvoljenog) i harama (zabranjenog). Oni smisao riječi iskrivljuju stavljajući ih u neodgovarajući kontekst, te lažu na Allaha, Njegovog Poslanika i učenjake iz reda muslimanskog ummeta: "… i govore: ‘To je od Allaha!’ – a to nije od Allaha, i o Allahu svjesno govore laži." (Ali ‘Imran, 78).

Među takve lažljivce i krivotvore spada i šejh, ili bolje reći general, Ali Džum’a, egipćanin koji se involvirao među učenjake Al-Azhara, a časna ulema tog velikog islamskog univerziteta nema ništa s njim. Ali Džumu’a – to je čovjek kojeg je bivši egiptaski diktator Husni Mubarak imenovao egipatskim muftijom. Potom je taj isti Ali Džum’a otišao s Al-Azhara, a niko nije za njim zažalio, nakon što je izdao neke neprihvatljive fetve, koje nemaju utemeljenje ni u Kur’anu niti u Sunnetu Allahovog Poslanika..

Međutim, vođa vojnog udara Es-Sisi i njegovo društvo su ga, neslužbeno, ponovo vratili da podrži njihov pokvareni režim, njihov bezvrijedni pravac, te da im pruži legitimnost na koju pravo nemaju, jer su prekršili sporazum, iznevjerili obećanje i povjerenje. Predsjednika, nakon što je godinu dana prije izabran voljom naroda, nasilno su uhapsili tvrdeći da ih narod navodno podržava, a narod je, zapravo, ono što se ogledalo u biračkim kutijama koje su pokazale istinsku većinu.

Iskreni egipatski narod je ustao i obznanio da je uz Predsjednika kojeg je izabrao, da od njega ne odustaje i da se nikad neće odreći svojih prava. Međutim, pučisti su su izveli vojni udar i tako se dočepali vlasti, iako to ne tvrde. Ti pučisti koriste sva raspoloživa sredstav kako bi napali svakoga ko im se suprotstavi, ili im kaže "ne". 

Koriste vojne snage i policijski sastav, kao i naoružane bande razbojnika (poznati kao baltadžije), kojih u Egiptu ima približno 400.000, a to je uistinu jedna ogromna skupina razbojnika i bandita! Počinili su strašne masakre i pokolje nevinog stanovništva u raznim krajevima Egipta, od kojih je najveći pokolj koji se desio ispred sjedišta Republikanske Garde (El-Hares el-džumhuri), zatim ono što se je desilo na platou u ulici En-Nasr (Šari’ en-Nasr), te ono što se je dogodilo na trgu Rabe’a el ‘Adevijja i na trgu En-Nehda u Gizi, gdje su počinjena masovna ubistva teškim naoružanjem vojske, a koja su pomagali policija, bande razbojnika (baltadžije) i snajperisti s terasa, kao i avijacija iz zraka. U tom strašnom masakru je poginulo četiri hiljade šehida, oko dvadeset hiljada je ranjeno i povrijeđeno, a hiljadu ljudi je nestalo, za koje se već skoro pouzdano zna da su pobijeni i odneseni u kolektivne grobnice koje će vrijeme otkriti. A možda će to da bude ubrzo. Njihove porodice još uvijek za njima tragaju ne uspijevajući naći bilo kakav trag.

Usred tog meteža i pometnje koje su prevratnici u srcu našega dragog Egipta izazvali jezivim krvoprolićima, kakvima naša historija ne pamti premca, spomenuti Ali Džum’a odlazi na susret, koji je bio skriven od očiju javnosti, da se sastane s vladajućim militantima, da bi im izdao uputstva kako da postupaju s protivnicima.

Zašto se Ali Džum’a tajno i krijući sastaje s vojskom?

Sastaje se zato da bi ih posavjetovao a da to ne čuje učenjaci (ulema), koji bi mogli da mu odgovore. Njegov stav nije podržalo Generalno muftijsko povjerenstvo (Dar el-ifta’), nije ga podržao rektorat Al-Azhara, nije ga podržao iko od univerzitetskih profesora Al-Azhara, niti bilo ko od poznate uleme na ovoj islamskoj obrazovnoj instituciji. Ali Džum’a je to sam iznio, ne konsultujući se s bilo kom od uleme, a to i liči na njega, jer svaka posuda donosi miriše na ono što se u njoj nalazi. 

On uzvikuje i poletno ponavlja: "Idrib fil-milyan!" To su riječi poznate u krugu egipatske vojske, a znače: "Udri ljude smrtno, tj. u stomak, u grudi, u glavu, u vrat!"

Takva poruka se, ni u kom slučaju, ne može reći vojniku, to se ne govori tamam da se bori protiv kafira koji u osnovi prelaze svaku mjeru, jer borbu nekad treba obustaviti i zadovoljiti se zarobljavanjem, kao što Allah kaže u suri Muhammed: "Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane." (Muhammed, 4). 

Čak i u slučaju rata i suočenja s naoružanom silom, koja na kuće nedužnih ljudi napada sa željom da ih ubija, ili da uzima šta želi od njihove imovine i materijalnih vrijednosti, čak i tada postoje pravila koja islam propisuje. U vezi s tim, islamski učenjaci su kazali: – Otpor se pruža najprije onim najlakšim čime se napast može spriječiti. Ukoliko možeš tu napast obuzdati i spriječiti u napadu na tebe, to ti je dužnost. Ako je moguće da je spriječiš batinom, upotrijebi batinu a ne koristi sablju. Ako možeš udariti ga po nozi i na taj način onesposobiti, ili ga udariti po ruci i otežati mu borbeno kretanje, nakon čega nije neophodno ubijanje, dužan si tako postupiti. Ako budeš primoran na korištenje sablje, koplja, ili puške, postupi po tome. Važno je da ne započinješ s najtežim, već započinji najprije s najlakšim. Ukoliko to ne nađeš, posegni za onim što slijedi po težini!" Tako je to propisalo islamsko pravo, zasnovano na islamskom vjerozakonu, a istinski učenjak, koji se koji se poziva na Kur’an i Hadis, ne može reći: "Udri krvnički! Samo udri!"

Međutim, Ali Džum’a se ne oslanja na ono na šta se oslanja ulema, već na ono u šta se pouzdavaju banditi i siledžije. One koji imaju silu, on podržava protiv onih koji imaju pravo. Vojnike podstiče protiv učenjaka, vojsku podstrekava protiv naroda. On sablju podržava protiv pera, podržava vlast protiv Kur’ana i državu protiv vjere!

Ovi krvoločni pučisti se nisu zadovoljili tolikim brojem ubijenih, popaljenih i zlostavljanih, kojima su srušili dom, ili poslovni prostor, ili firmu. Ne zadovoljavaju se tolikim brojem onih kojima su uhapsili oca ili majku, suprugu ili kćerku, ili djecu. Nisu im dovoljne hiljade ubijenih i hiljade uhapšenih. Oni su i dalje žedni nedužne krvi za koju Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Musliman ima dovoljno mogućnosti u svojoj vjeri sve dok ne prolije nedužnu krv." (Prenosi El-Buhari) Također, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Smak svijeta je Allahu neznatniji od ubistva čovjeka muslimana." (Prenose En-Nesa’i i drugi)

Zajedno s drugim nebeskim knjigama, Kur’an je utvrdio da: "…ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao." (El-Maide, 32)

I pored svega toga, pojavljuje se bivši muftija, Ali Džum’a, govoreći novim vlastima; "Udri krvnički! Ne treba vojnike i ljudstvo žrtvovati zbog tih otpadnika! Blago onome ko ih ubije ili oni njega ubiju! Onaj ko ih ubija, Allahu je bliži od njih. Mi moramo svoj grad i svoj Egipat očistiti od tih nitkova. Oni nam nanose sramotu. To su odvratni ljudi (koji odvratno zaudaraju) i izvana i iznutra. Vjerovjesnik nas je na takve upozoravao!" 

Muftija, odnosno general Ali Džum’a, savjetuje vojsku i policiju da udaraju krvnički, u grudi, u stomak, u glavu i vrat, kako ne bi vojnik razmišljao o tome da onesposobi drugoga, ili ga izbaci iz stroja, već samo kako da ga ubije.

To su otrovne fetve, zlokobne instrukcije, odvratne odredbe koje izdaje onaj ko je u vrijeme bivšeg diktatora Husnija Mubareka obnašao funkciju muftije, a u vrijeme predsjednika Mursija se, zbog sramnih radnji koje je radio, sklonio sa svjetlosti, da bi se sada ponovo vratio i svojim ludačkim riječima i besmislenim postupcima, egipatske vojnike podstrekavao, ne protiv cionista – to su njegovi prijatelji (poznato je da je Ali Džum’a ranije posjetio Izrael i pod zaštitom okupacione izraelske vojske i policije ušao u svetu džamiju Al-Aksa, što je izazvalo burne reakcije i zgražavanje muslimana diljem svijeta!), već da svoje zapaljivo u ubitačno oružje usmjeravaju u prsa sljedbenika njihove vjere i uvjerenja, svojih sugrađana i državljana. Takvi su za njega "heretici i otpadnici (haridžije) od kojih treba očistiti Egipat … i blago onom ko ih ubija ili oni njega ubiju, … te nitkovi koji odvratno zaudaraju, psi vatre koji nemaju pravo na naše egipatsko državljanstvo, … koji nam nanose sramotu". Ovo su samo neke od otrovnih rečenica koje je Ali Džum’a iznio na svom sastanku sa stotinama oficira egipatske vojske i polocije.

Tako je pokrenuta zatomljavana ogorčenost, koju su Egipćani obuzdavali, mržnja kojoj su se uspijevali oduprijeti, ozlojeđenost koju su nastojali prikriti, a ti vojnici, zajedno sa paravojnim formacijama na čijem čelu je ološ koji slijedi svakog galamdžiju, okreću oružje protiv svoje braće! Tako se pocijepalo društveno tkivo, iskrzala se potka zbratimljenosti među sugrađanima.

Pitamo Ali Džum’u: Kako ti ljudi mogu biti otpadnici (haridžije)?! Protiv koga su to oni ustali? Oni su ustali protiv onoga ko uzurpira legitimnu vlast, protiv onoga ko nasilno hapsi pravoga legitimnog vladara!

Kako oni mogu biti haridžije, a poznato je da haridžije posjeduju oružje koje uistinu okreću protiv legitimnog vladara? Nije utvrđeno da je iko od tih ljudi (El-Ihvan, Muslimaska braća) i njihovih pomagača, tokom cijeloga mjeseca ramazana, pa i prije i poslije njega, imao kod sebe ikakvo oružje. Oni su iz svojih domova izašli na trgove na kojima su stajali, na kojima su demonstrirali a da u svojim rukama, niti pored sebe, nisu imali niti ijedan jedini komad oružja, niti bilo koju vrstu oružja, ni hladno ni vatreno, ni topa, ni puške, ni pištolja, ni metka, ni noža, ni palije, ni kamena, niti praćke za bacanje kamenica kakvu koriste djeca u Palestini.
Kako može taj "šejh" nazvati "otpadnicima/haridžijama" njih koje nedužne ubijaju samo zbog toga što govore da je Allah njihov Gospodar!?

Prave haridžije i buntovnici su oni koji su ustali protiv legalno izabranog predsjednika kojem je dužnost biti pokoran i izvršavati njegove naredbe, onako kako je to propisano Allahovim zakonom, kako to zapovijedaju Knjiga, Sunnet, konsenzus zajednice i stavovi velikana iskrenih učenjaka za koje nam Allah preporučuje da uvijek budemo uz njih: "O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni." (Et-Tawbe, 119)!

Za najbolje sinova zajednice: profesore, ljekare, inženjere, farmaceute, nastavnike, ekonomiste, novinare, privrednike i zemljoradnjike, Ali Džum’a za njih kaže da su "nitkovi i oni koji odvratno zaudaraju“. Istinu kaže Uzvišeni Allah kad takvima poručuje: "Grješnici se smiju onima koji vjeruju; kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicama svojim vraćaju, šale zbijajući vraćaju se." (El-Mutaffifun, 29-31). 

Ali Džum’a se čudi kad se ljudi pozivaju na legitimnost, pitajući: „Kakva legitimnost!?“ On tvrdi za predsjednika Mursija da je izgubio legitimitet, a zaboravlja da je legitimnost potvrđena na izborima, u kojima nije bilo varanja, i to većinom glasova biračkog tijela. Ta legitimnost je potvrđena i Ustavom, koji je dobio većinu na Referendumu. Potom je izveden vojni udar, koji je sve to srušio. I o čemu to, onda, priča Ali Džum’a? Legitimnost predsjednika Mursija je poput čvrsto usađenog stuba kojeg oboriti ni poljuljati ne može ni vojnik ni civil.

Ali Džum’a, koji za sebe kaže da je sufija – a ustvari on nije sufija jer bi to bilo samo sramota za sufizam – tvrdi da njegovi pogledi imaju ishodište u snovima koje sanja, i u kojima mu, navodno, Poslanik govori šta treba da radi? Koje li potvore!? 

Generale, ko to kaže da je san, tvoj i takvih kao što si ti, dokaz u Šerijatu, na osnovu kojeg se može dozvoljavati ono što je Allah zabranio, ili pak zabranjivati ono što je On dozvolio? Otkud to da Allahov Poslanik, a.s., naređuje ono što je suprotno Allahovoj vjeri i zakonu? Ko od učenjaka može reći da se takvim snovima dozvoljava prolijevanje nedužne krv, hapšenje ljudi, odvođenje čestitih žena u zatvor, pod nadzor vojnika koji se Allaha ne boje a ljudi se ne stide? 

Posebano su nemoralne riječi Ali Džum’e: „Kad sam vidio slike džamije El-Feth, koja je bila ispunjena otpacima i prljavštinom, shvatio sam da je to zapravo džamija koju je spalio Allahov Poslanik! A zašto? Zato što nije želio takvu podvalu niti takvu prevaru, zato što nije želio takav naziv za vanjštinu i takvu pokvarenost u unutrašnjosti.“ (Inače, džamija El-Feth u Kairu je jedna mnogih spaljenih i devastiranih džamija, u koju su se bili sklonili neki demostranti tražeći sigurnost ali pred Sisijevim pučistima nema sigurnosti čak ni u Allahovim kućama, op. p.)

Ovim riječima Ali Džum’a želi da opravda nasilje i masakr koji su počinjeni u džamiji El-Feth u Kairu. Ta džamija je jedna od velikih džamija u kojima se, Allahovim određenjem, spominjalo Njegovo ime, u vrijeme kad su ljudi, na dan strašnog masakra, izašli, a na njih nasrnuli vojska, policija i siledžije. Ljudi su ustuknuli i potražili utočište u džamijama, jer su smatrali da su džamije u muslimanskom svijetu utočište pred svakim zlom i nasiljem, ubježište onome ko nema ubježišta. Ljudi su ušli u tu džamiju, zaključali se i u njoj ostali ostatak dana i cijelu noć. Nasilnici i siledžije, kao i vojska i policija koja je stajala iza njih, željeli su u džamiju ući da počine pokolj, a poznati su oni po masakriranju tijela tako što ljude izbadaju bodežima!

Džamija je tokom noći bila nakratko otvorena i izašao je jedan mali broj ljudi. Neki od njih su ubijeni, a neki pogođeni u noge, ruke, ili neke druge dijelove tijela. Kad su vojnici i siledžije poželjeli popeti se na munaru u koju se ulazi izvan džamije, niko ih u tome nije spriječio. Slijedećeg dana su iz džamije izašli ostali. Ubijen je ko je ubijen, a uhapšen ko je uhapšen.

Nije tog dana bilo mogućnosti da se u džamiji El-Feth nađe otpadaka. Tu su bili čisti ljudi koji klanjaju i vjeruju, koje voli Allah i Njegovi meleki, koje vole vjernici, a ne oni kakve zamišlja veliki faksifikator Ali Džum’a. Ti ljudi sa sobom nisu imali hrane niti išta što bi podrazumijevalo ostavljanje otpadaka. Džamiju su uprljali i oskrnavili je oni koji su kasnije ušli, a to su pripadnici snaga sigurnosti, ubice i ološ koji su im se pridružili, koji brane da se u Allahovim džamijama spominje Njegovo ime i koji se trude da ih poruše. 

Džamija koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spalio, daleko je od Feth-džamije za koju znaju muslimani, u kojoj su godinama klanjali, u kojoj su klanjale mnoge skupine, a izlazili su kao snažna društva u okrilju Allahove vjere, koja naređuju dobro a zabranjuju zlo, koja štite Allahove zakone. Daleko je ona od Dirar-džamije koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spalio, jer je od prvog dana pravila štetu, nevjerovanje, razdor među vjernicima i bila mjesto zasjede onih koji su se ranije borili protiv Allaha i Njegovog Poslanika. 

Šejh Ali Džum’a, nažalost, iskrivljuje tekst Kur’ana i izvrće jasne kur’anske odredbe, hadiske preporuke i ono oko čega je postignut konsenzus islamskih učenajka (mewadi’ el-idžma’). On ustaje protiv uleme Al-Azhara i učenjaka cijele muslimanske zajednice, on je protiv onoga na čemu je bio čestiti selef i veliki islamski autoriteti, zadovoljan time što su uz njega zapovjednici vojske. Samo, on zaboravlja da, makar i svi oni bili uz njega, naspram Allahove snage to nije ništa! A to, što se on sastaje na nekom tajnom mjestu sa jednom malom skupinom, to uistinu ne znači ništa! Oni su neznatna skupina u odnosu na ogromnu većinu Egipćana, Arapa i čestitih ljudi Svijeta; svi oni će na Sudnjem danu svjedočiti protiv njega: Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili. Toga Dana Allah će ih kazniti kaznom koju su zaslužili i oni će saznati da je Allah, doista, oličena istina. (En-Nur, 24-25).

Oni koji prisustvuju na mjestu gdje govori Ali Džum’a, nisu svi kao on. Među njima ima onih koji mu aplaudiraju jer ne poznaju vjerozakon i stavove vjere. Ima onih koji mu aplaudiraju zbog straha da će biti primijećeni ukoliko ne aplaudiraju, a ima i onih koji mu rukama plješću, a u srcu osjećaju tugu zbog svega što ih okružuje. Oni su ljuti i tužni, ali su nemoćni išta učiniti.

Allahu, mi Te pozivamo za svjedoka, pozivamo za svjedoka Tvoje vjerovjesnike i poslanike, pozivamo za svjedoke Tvoje meleke – da svi oni svjedoče protiv onih koji iskrivljuju Tvoju vjeru, koji se poigravaju s Tvojom Knjigom, koji za Tebe govore ono što ne znaju, koji potvaraju Tebe i Tvoga Poslanika! Allahu, razotkrij njihovu bestidnost, svuci im ogrtač, otkrij njihove namjere i ljudima ih pokaži onakvima kakvi uistinu jesu! Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. (El-Bakare, 9)

Mi pozivamo Egipćane bez izuzetka, pozivamo Arape sve do jednoga, pozivamo iskrene muslimane, pozivamo sve ljude slobodne svijesti i srca privrženog pravdi, da stanu uz egipatski narod kojem je učinjena velika nepravda, sve dok taj napaćeni narod ne pobjedi one koji mu čine zulum. A znaće oni koji čine nepravdu (zulum) u kakvu će se tešku muku uvaliti (Eš-Šu’ara, 227)

Priredili i preveli: M. Kico, S. Halilović i M. Valjevac

Akos.bA