Svaki čovjek liči na svoje djelo

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Allah, dželle šanuhu, objavio je u Kur’anu: 

قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَىٰ شَاكِلَتِهِ فَرَبُّكُمْ أَعْلَمُ بِمَنْ هُوَ أَهْدَىٰ سَبِيلًا

”Reci ‘Svako postupa po svom nahođenju, a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravome putu.’” (El-Isra’, 84.) 

U ovom ajetu upotrijebljen je izraz ”šakiletun”, – koji je na bosanskom jeziku preveden riječju ”nahođenje” -, dok se u arapskom jeziku općenito ovaj termin upotrebljava da bi označio i opisao put iz kojeg se račva ili grana više puteva. Odnosno, pod tim se misli na način života ili životni put na koji je neko navikao, i na kojem je odgojen i odrastao. 

Hasan el-Basri i Katade vele da sintagma ”ala šakiletihi” znači: svako radi i postupa na osnovu svoga nijeta i namjere, dok Mukatil smatra da to znači: svako radi i postupa na osnovu svog karaktera, prirode ili ćudi. 

Šejh Es-Sa’di, komentirajući ovaj ajet, rekao je: ”Svako se ponaša onako kako priliči njegovom trenutnom stanju, pa ako se radi o odabranoj skupini dobrih i pobožnih ljudi, oni neće biti zauzeti osim radom za Allaha, a ako se radi o onima koji su skrenuli sa Pravog puta, njima ne priliči ništa drugo osim da rade za stvorenja, i njihova djela su u skladu s njihovim (dunjalučkim) ciljevima.”

Imam El-Begavi, u komentaru ovog ajeta, rekao je: ”Svako čini ili radi ono što liči na njega.”

A narodna poslovica veli: ”Svaki čovjek liči na svoje djelo.”

Imam Er-Razi, pak, smatra da izraz ”šakiletun” podrazumijeva da svako postupa prema onome što se slaže sa suštinom i zahtjevima njegove duše, pa ako je to svijetla, slobodna, izvrsna duša, koja teži visinama, tada od nje dolaze plemenita i časna djela, kao što je rečeno u ajetu: ”U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova” (El-A’raf, 58.) Tj., iz plodne zemlje raste raznovrsno korisno bilje.

A ako je to prezrena, zla, niska duša, od nje se mogu očekivati samo prezrena i pokvarena djela i postupci, kao što je došlo u nastavku citiranog ajeta: ”A u neplodnom tek s mukom. Eto, tako Mi, na razne načine, ponavljamo dokaze ljudima koji zahvaljuju.” (El-A’raf, 58.)

Dakle, ponašanje čovjeka i njegovi vidljivi postupci odražavaju stvarnost onoga što je u njegovoj duši od dobra i zla, i bez obzira što neki licemjerni ljudi pokušavaju sakriti istinu i stvarno stanje koje je sadržano u dubini njihovih duša, ta stvarnost se neminovno mora pokazati u njihovim postupcima i djelima. Jer, svaka posuda miriše na ono što je u njoj, pa ako neko vrijeme i uspijemo prikriti svoju stvarnost i pravu istinu od ljudi, Allah učini da se to otkrije kroz naša djela.

Stoga, nema potrebe da mi nekoga proglašavamo munafikom i izdajnikom – uostalom, to kao muslimani ne smijemo ni činiti -, jer će se takav, svejedno radilo se o političaru, novinaru, ljekaru, ministru, direktoru, vjerskom službeniku, profesoru i običnom radniku, sâm pokazati i otkriti svojim djelovanjem.

Munafik ili licemjer ne može ponuditi ništa osim nifaka i licemjerstva makar mnoge ljude obmanuo svojim govorom i retorikom. Niko od nas ne može pokazati i ponuditi ono što nema. Ne možeš pokazati ljubav kad u srcu nosiš mržnju, ne možeš pokazati i ponuditi iskrenost kad ti je srce ispunjeno licemjerstvom i pokvarenošću.

Naprimjer, mogu nas naši političari obmanjivati, pa čak na trenutak i uvjeriti, zbog retoričkih sposobnosti i mogućnosti manipulacije masama, da im je stalo do uspostave pravde, do jake i funkcionalne države, da im je cilj da zaustave i iskorijene mito i korupciju, ali kad se domognu vlasti, oni brzo pokažu svojim djelima da su njihove namjere bile isključivo da svrgnu one koji su bili na vlasti kako bi se oni domogli državnog budžeta i kako bi još jače i bezočnije uzjahali narodu na grbaču radi svojih trbuha i nezasitih apetita, što, naravno, samo još više produbljuje krizu, slabi državu, te širi plamen smutnje i općeg nezadovoljstva i haosa u društvu.

A onima koji su ih bezrezervno podržavali ostaje kajanje zbog gorke istine da su bili spremni žrtvovati život i imetak za nekoga ko ne zaslužuje da se za njega žrtvuje ni ogrizak od jabuke. Ajet s početka teksta, Allah, dželle šanuhu, završava riječima: ”A samo Gospodar vaš zna ko je na Pravome putu.” Tj., Allah zna ko je od vas sklon uputi, ko želi uputu, pa ga Allah uputi na Pravi put, a Allah zna i čije srce nije sklono uputi, pa ga ostavi da tumara putevima zablude.

Ukratko, ovaj ajet je poziv i podsticaj vjernicima da budu ustrajni na Pravom putu i da ne skreću ni lijevo ni desno da ne bi zalutali s Pravog puta, te da o ljudima sude na osnovu njihovih djela, a ne na osnovu njihovih riječi, kao i upozorenje zabludjelima da su oni, ako ustraju u svojoj zabludi i okretanju od Allahove upute, gubitnici na ovome i budućem svijetu. A to je, uistinu, pravi gubitak!(saff.ba)

akos.ba