Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Svaki čovjek je tvrđava

Svaki čovjek je tvrđava

„Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.

Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo.

Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.“

Književnost je prije svega snažan doživljaj, koji djeluje emocijom na emociju. I to joj je i posebnost i prednost. Misao je opća, apstraktna, oslanja se na razum, teško ubjeđuje, nije uvijek uvjerljiva, obično kratko traje, emocija je pak lična, kao crte na dlanu, a opet prihvatljiva, mekša je nego misao, ubjedljivija, sugestivnija, jer je neposredna.

Emocija je i elementarnija, nije izvedena i građena kao misao, ne podliježe lahko vremenskoj koroziji. Emocija može da postane istina koja traje. Književno djelo za Selimovića jeste produhovljena piščeva istina o životu. Smatrao je da je jedina sigurna istina ona subjektivna, jer odražava savladani haos pokrenute svijesti i uznemirene podsvijesti.

Dvije su osnovne odlike Selimovićevog rukopisa koje određuju roman ‘Tvrđava’, i to gradnja zanimljive fabule i majstorsko oblikovanje likova. Tu je prije svega, smisao i besmisao kao osnovna uporišta čovjekovog identiteta. To su vječita i sve prisutna pitanja koja proganjaju pisca i njegove junake u vremenima društvene prisile kada bujaju strah i nesigurnost i kada se ljudi povlače u sebe ili napadaju bližnje. Ahmet Šabo, glavni lik, živi u izolaciji. On je izgradio tvrđavu oko sebe.

Njegova iskrena priroda i njegov prezir prema onima koji su uključeni u vladi i poslovnim poduhvatima izoluju ga. On to priznaje, prisiljen da se povuče iz svijeta i frustriran njime udaljavajući se čak i od onih koje voli najviše. “Kao i svi ostali i ja sam previše postao zatvoren i tvrđava pod opsadom, namršten i šutljiv”, priznaje on. „Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? – kažem. Zar me ne čujete? – kažem… Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?“

Meša Selimović kaže da je tvrđava svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država i ideologija. Pišući o Ahmetu Šabi, on opisuje njegovu borbu za izlazak iz vlastite tvrđave, a na tom putu uz snagu ljubavi, želi pobijediti mržnju koja nas okiva, te pri svemu ostaje moralno čist, jer je njegova životna linija ostati ostati neuprljan u jednom prljavom pozorištu današnjice. Svaki je pojedinac, odnosno zajednica zatvoren sam u sebe, isto kao i tvrđava. Ukoliko postoji težnja za izlazak iz tvrđave neophodno je napuštanje vlastitih zidina, odnosno oslobađanje okova, pri čemu treba osjetiti život, koji može da bude haotičan.

Na taj način upravo i dolazi do čovjekovog razvitka, stvaraju se različite mogućnosti u njegovom životu, susreće se sa drugim ljudima, upoznaje ih, te prolazeći kroz spektar situacija i razvija se. Prikazujući sudbinu Ahmeta Šabe, Selimović ukazuje na mogućnost teške sudbine svakoga od nas, čime želi spojiti historiju sa svakodnevicom. Šabo u svojim unutrašnjim monolozima iskazuje otuđenost od spoljašnjeg svijeta ali i njegovu sposobnost da odgovori na životna pitanja, a u takvim trenucima se zapravo vješto kriju nježnost i ljubav, kao protivteža svemu negativnom u životu pojedinca, javlja se ljubav. Ljubav je ta sila koja spaja ljude, koja rješava sve, bez obzira na različitosti, i kako Selimović piše: „Ljubav je ipak jača od svega.“ Knjiga je ipak prožeta Ahmetovom nadom, iako često gubitnik nikada nije bio do kraja poražen.

On vjeruje da čovjek može biti u osnovi dobro biće, što je ohrabrujuće. I za kraj se kao poruka nameće citat: „Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.“

Za Akos.ba: Rabija Arifović

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top