Sunnitsko-šiitski dijalog iz perspektive Mustafe es-Sibaija i Muse Džarallaha

 Dr. Mustafa es-Sibai uložio je velike napore na polju ostvarivanja saradnje i zbližavanja s nekim šiitskim učenjacima i u tom cilju nastojao je organizirati islamsku konferenciju za proučavanje načina zbližavanja i ostvarenja sloge između dvije strane. Smatrao je da je jedan od najvažnijih načina za ostvarenje tog cilja međusobna posjeta učenjaka, te pisanje knjiga koje promoviraju zbližavanje i izbjegavanje štampanja literature koja iritira drugu stranu. S tim ciljem Mustafa es-Sibai posjetio je jednog od najvećih tadašnjih šiiskih autoriteta i najaktivnijeg zagovornika zbližavanja s njihove strane, šejha Abdul-Husejna Šerefuddina el-Musavija, kojem je, ushićeno i zanosno, predočio svoju ideju o organiziranju konferencije sunnitske i šiitske uleme, koju je El-Musavi podržao. Pored toga, s istim ciljem Es-Sibai je posjetio i mnoge druge šiitske učenjake, političare, moćne trgovce i utjecajne književnike. Radovao se postignutom i ne pomišljajući da šiitski autoriteti u dušama kriju podle namjere i ciljeve koje žele ostvariti kroz priču o zbližavanju. Uskoro je, kako sam kaže, bio iznenađen što je El-Musavi, taj energični zagovornik zbližavanja, napisao knjigu o Ebu Hurejri, radijallahu anhu, ispunivši je uvredama i psovkama na račun ovog časnog ashaba. El-Musavi je u toj knjizi čak proglasio Ebu Hurejru, radijallahu anhu, nevjernikom-munafikom, te je iznio tvrdnju da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da je ovaj časni ashab od stanovnika Vatre.[1]

Šiitima nedostaje iskrena želja za prevazilaženjem prošlosti

Dr. Mustafa es-Sibai kaže: “Bio sam veoma iznenađen riječima i knjigom Abdul-Husejna, koje ukazuju da ne postoji iskrena želja za zbližavanjem i prevazilaženjem prošlosti.”[2]

Es-Sibai ističe da se sav doprinos šiitskih šejhova u zbližavanju svodi na kurtoazne izjave koje daju na skupovima i simpozijima, a mnogi od njih nastavljaju sa vrijeđanjem i ružnim odnosom prema ashabima, uz čvrsto pridržavanje predaja zabilježenim u njihovim starim izvorima.[3]

Također, spominje da, iako šiiti javno pozivaju na zbližavanje, takvi pozivi ne ostavljaju nikakav utjecaj na njihovu ulemu u Iraku i Iranu, dakle, oni i dalje insistiraju na pridržavanju devijantnih ubjeđenja koja nalaze u svojim izvorima, a koja daju neistinitu sliku o nesuglasicama koje su se desile među ashabima. U svemu tome stječe se dojam da oni pod zbližavanjem misle na približavanje ehli-sunneta šiitskom vjerovanju.[4]

Napadi na sunnitske učenjake koji aktualiziraju pitanje šiitskih devijacija u vjerovanju

Es-Sibai ističe kako šiitski učenjaci napadaju svakog učenjaka koji napiše naučnu studiju o historiji sunneta ili islamskih pravaca, a koja nije u skladu sa šiitskim viđenjem stvari po tom pitanju, krijući se iza teme zbližavanja, i autora tog istraživanja optužuju da je pristrasan i da svojim djelovanjem uništava trud prosvjetitelja na polju zbližavanja. S druge strane, knjige kao što je ona Abdul-Husejnova, u kojoj optužuje najpouzdanijeg ehli-sunnetskog ashaba u prenošenju hadisa, ne smatraju uništavanjem napora međusobnog približavanja. Es-Sibai dodaje: “Ali, ne radi se samo o ovoj knjizi o Ebu Hurejri, radijallahu anhu, koju sam spomenuo, u Iranu i Iraku štampaju se brojne knjige u kojima se vrijeđa većina ashaba na način koji sluh čovjeka žive savjesti i osjećaja ne može podnijeti, i tako potpaljuju novi plamen smutnje.”[5]

Pokušaji šejha Es-Sibaija, rahimehullah, propali su zbog ekstremizma šiitskih šejhova i njihovog upornog neprijateljstva prema najboljoj generaciji koja se ikada pojavila na Zemlji.[6] Pod sunnitsko-šiitskim zbližavanje oni podrazumijevaju:

–          da im se omogući širenje njihovog vjerovanja u sunnitskim zemljama,

–          da nastavljaju slobodno vrijeđati ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

–          da sunnije ne pokušavaju iznijeti istinu, a kada to urade, šiiti-rafidije odmah alarmiraju da je jedinstvo ummeta u opasnosti.[7]

Kratka biografija:  

Rođen je 1915. god. u gradu Himsu u Siriji. Potječe iz ulemanske porodice koja je generacijama imamila u Velikoj džamiji u Himsu. Njegov otac bio je čuveni alim i hatib šejh Husni es-Sibai, koji je imao veliku ulogu u borbi protiv kolonizatora. Njegov otac vodio ga je na naučne simpozije na kojima su prisustvovali poznati alimi tog doba. Kada su prosci došli da prose djevojku za Mustafu, obavijestili su njezinu porodicu da mladi alim mnogo vremena provodi tražeći znanje i radeći na polju da’ve, kako bi to uzeli u obzir, te je na kraju sklopljen i brak.
Sibai je učestvovao u borbi protiv francuskog kolonizatora sa šesnaest godina: dijelio je letke, držao govore i predvodio protestne mitinge i demonstracije. Prvi put je bio zatvoren od francuskih vlasti 1931. Zatim su uslijedila nova hapšenja. Učestvovao je i u oružanom otporu.
Potom odlazi na studije u Egipat 1933. god. i upisuje se na El-Ezher. Sa braćom iz Egipta učestvuje na demonstracijama protiv britanskog kolonizatora. I u Egiptu je 1941. god. zatvoren, po naredbi Engleza, zajedno s grupom svojih prijatelja. U zatvoru su ostali sedam mjeseci, a zatim su pušteni na slobodu. U Egiptu se upoznao i družio s Hasanom el-Bennaom, a 1945. god. izabran je za vođu “Muslimanske braće” u Siriji. Profesor Sibai je prvo odredio ciljeve i zadatke rada na polju reformi i preporoda u političkom, ekonomskom, obrazovnom i socijalnom sektoru. Osnovao je mnoga udruženja, škole, institute, sportske klubove, izviđačke kampove, omladinske klubove, vijeća za izmirenje ljudi, ambulante, javne kuhinje i sl. Mustafa es-Sibai je 1944. god. po prvi put išao na hadž, a 1947. je pokrenuo list El-Menar, koji je ugašen 1949. god., nakon vojnog udara potpomognutog od Amerikanaca.
Bio je na čelu odreda koji je iz Sirije krenuo ka Palestini 1948. da pomogne braći Palestincima u njihovojpravednoj borbi protiv cionističkog okupatora. Nakon povratka u Siriju održao je mnoga predavanja i hutbe u kojima je iznio činjenice o ratu u Palestini koje su tada bile nepoznate ljudima. Sibai je radio na unutrašnjem, duhovnom oporavku sirijskog društva. Radio je na uvođenju predmeta Islamska vjeronauka i nastojao je zajedno sa svojom braćom da osnuje šerijatski fakultet pri Sirijskom univerzitetu. Zatim je bio angažiran na projektu izrade Enciklopedije fikha, u koji se uključio tim isl. učenjaka iz svih krajeva isl. svijeta s ciljem da se ponudi fikh koji će u novom ruhu dati odgovore na pitanja i probleme koje sa sobom nosi savremeno doba, na osnovu Kur’ana, sunneta i idžtihada mudžtehida. U Himsu je izabran za narodnog poslanika u parlamentu, zatim je izabran za zamjenika predsjednika parlamentarne skupštine i postao je istaknuti član u Ustavnoj komisiji. Ponuđeni su mu ministarska fotelja i položaj, ali je sve to odbio jer nije želio biti isključen iz problema koji tište narod. Uspio je nakon teške borbe da u Ustav instalira osnovne postulate isl. prava 1950. god. Iste godine postavljen je za profesora na Pravnom fakultetu Sirijskog univerziteta. 1952. god. uklonjen je s Univerziteta i protjeran u Liban zbog izražene želje za oružanim suprostavljanjem engleskoj okupaciji Sueca. Osnovao je sedmični časopis Eš-Šihab 1955. god., koji je izlazio sve do njegove zabrane, 1958. Također je osnovao i časopise El-Muslimun i Hadaretul-islam, čiji je bio urednik sve do smrti. Organizirao je isl. kongres koji je održan 1956. u Damasku, a te je godine Sirijski univerzitet donio odluku da ga pošalje na Zapad kako bi posjetio zapadne univerzitete, pa je tom prilikom posjetio Italiju, V. Britaniju, Irsku, Belgiju, Holandiju, Dansku, Norvešku, Švedsku, Finsku, Njemačku, Austriju, Švicarsku, Francusku
i susreo se s mnogim orijentalistima kojima je odgovorio na njihove zablude o islamu i ispravio njihove greške u pogledu historijskih dešavanja. Naredne godine posjetio je i Rusiju i susreo se s mnogim naučnim radnicima sa kojima je raspravljao
o islamu i muslimanima.
Dr. Mustafa es-Sibai bio je istaknuti fekih, mudžtehid i iza sebe je ostavio mnoga vrijedna djela, od kojih navodim sljedeća: “Essunnetu ve mekanetuha fittešri” El-mer’etu bejnel-fikhi vel- kanun” “El-istišraku vel-mustešrikun”, Essiretun-nebevijjetu, durusun ve iber” itd.
Iako teško bolestan, nastavio je pisati i taj period njegovog života smatra se najplodonosnijim. Kazao je: “Iako mi je Allah oduzeo lijevu stranu tijela, pa sam nepokretan, ipak mi je ostavio desnu stranu zajedno s rukom koja može pisati, pa Mu na tome mnogo zahvaljujem.” Osam godina bio je ophrvan bolešću, ali je pokazao kako mumin treba biti strpljivi i biti zadovoljan Allahovim određenjem. U subotu, 3.10.1964. dr. Mustafa es-Sibai preselio je u Himsu na bolji svijet, a dženaza mu je klanjana u velikoj Emevijskoj džamiji u Damasku. Muftija Palestine Muhammed Emin el-Husejni je tim povodom napisao: “Sirija i čitav isl. svijet izgubili su velikog alima, mudžahida, profesora i daiju, koga sam lično poznavao i osvjedočio se u njegovu iskrenost, otvorenost, odlučnost, principijelnost. Bio je požrtvovan za svoj ummet.”
Muhammed Ebu Zehre je o njemu kazao: “U Šamu nisam znao za požrtvovanijeg, srčanijeg borca za pitanja muslimana i većeg autoriteta od njega.”
(Autor: mr. Hamid Indžić)

Iskustvo šejha Muse Džarallaha

Musa Džarallah, Turkestanac, bio je jedan od vodećih šejhova Rusije u zadnjim godinama vladavine cara i početkom vladavine Sovjeta. Pred olujom komunizma napustio je svoj kraj i porodicu i živio u Indiji, Hidžazu, Egiptu Iraku. Živeći daleko od doma, posvetio se pisanju knjiga i brošura.[8]

Ovaj časni učenjak pokušavao je u to vrijeme ujediniti ummet, okupiti zajedno šiite i sunnite. Na tom putu ulagao je ogromne napore pa je, da bi bolje razumio šiizam, počeo iščitavati njihovu temeljnu literaturu. Pročitao je mnoge njihove knjige, a neke od njih su sljedeće:Usulul-kafi ve furuuhu, Men la jahduruhul-fekih, El-Vafi, Mir’atul-ukul, Biharul-envar, Gajetul-meram, i mnoge druge.[9]

Također je posjećivao šiitske sredine, sedam mjeseci je živio među šiitima obilazeći njihove hramove, svetišta, medrese, prisustvovao je njihovim svečanostima i ceremonijama slavlja i žalosti, prisustvovao je halkama dersova u kućama i mesdžidima. U danima mjeseca muharrema boravio je u Nedžefu te je svjedočio šiitskim obredima i postupcima u danima Ašure.

Devijantna šitska ubjeđenja – glavna prepreka za zbližavanje i iskreni dijalog

Na koncu, svojom pronicljivošću i obilnim znanjem došao je do zaključka da je šiitsko vjerovanje prva prepreka zbližavanja te da nema ujedinjavanja ummeta bez odbacivanja tih vjerovanja.

Njegova prva aktivnost na polju zbližavanja bila je njegova posjeta šiitskom šejhu iz Teherana Muhsinu el-Eminu. Nakon tih razgovora, šejh Musa poslao mu je pismo datirano na 26. 8. 1934., a pismo istog sadržaja poslao je i šiitskim učenjacima u Nedžefu i Kazimijji. U pismu je napisao:

“Ovo pismo, s punim poštovanjem i nadom da će naići na odziv čistih i iskrenih srca, upućujem učiteljima u Nedžefu el-Ešrefu, a sve u želji za ujedinjavanjem dva islamska svijeta: šiita-imamijja i ehli-sunneta, nadajući se da će mi cijenjeni učitelji odgovoriti zajedno ili pojedinačno, svaki sa jasnom izjavom potpisanom i ovjernom pečatom.” Zatim je naveo niz nepriličnih stavova koje promoviraju šiitske knjige navodeći izvor i broj stranice za svaku tačku koju je naveo, ukazujući da su to opasni stavovi koji su prepreka zbližavanju. Najbitnije šiitske zablude koje je naveo kao prepreku zbižavanja su:

• tekfirenje – proglašavanje ashaba nevjernicima,
• proklinjanje prve generacije,
• iskrivljivanje Kur’ana,
• proglašavanje islamskih vladara, kadija i uleme tagutima,
• vjerovanje da su sve muslimanske skupine, osim šiita, proklete nevjerničke sekte i da će vječno boraviti u Vatri.

Nakon što je za navedene tačke naveo primjere iz relevantnih šiitskih izvora, šiitskim autoritetima kojima je poslao pismo, šejh se obraća riječima:

“Kako se možemo nadati bilo kakvom ujedinjavanju islamskog svijeta ako šiiti i dalje čvrsto zastupaju ova vjerovanja, i kako možemo očekivati da pozivi na ujedinjavanje imaju ikakvog odjeka u srcima pored ovakve akide? I zar možemo očekivati od naroda koji nosi ovakvo vjerovanje da u budućnosti doprinosi islamu?” Potom je dodao druga, također, negativna pitanja i stavove, a neka od njih jesu sljedeća:

• Odbacivanje hadisa iz sunnitskih izvora i vjerovanje da je Pravi put pravac suprotan onome što zastupa ehli-sunnet. Ovakvi stavovi prvo ruše šiizam, a potom i sami islam.
• Izmišljanje ajeta o vrijednosti imama i o nevjerstvu Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, i o nevjerstvu onih koji ih slijede, za što postoje brojni primjeri u šiitskim izvorima.
• Da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razveo od Aiše, radijallahu anha, te da se ona nakon toga više ne smatra majkom vjernika.
• Da će izgubljeni imam, kad se pojavi, nad Aišom, radijallahu anha, izvršiti kaznu osvećujući se za Fatimu, radijallahu anha.
• Da će Mehdi, kad se pojavi, porušiti sve mesdžide na Zemlji.
• Također je naveo da je temelj šiizma neprijateljstvo i mržnja prema drugim muslimanima.
• Šiitski izvori navode izjave koje pripisuju imamima da onaj ko poriče vilajet ne može biti vjernik makar bio iskren, odan i ispunjavao povjereni emanet, a da šiiti, makar ne posjedovali ove osobine, ne zaslužuju prijekor jer vjeruju u imame.
• Devijantna dogma “tukije” – dozvola pretvaranja i laganja pred sunnitima.

Reakcija šiitskih autoriteta na napore šejha Džarallaha

Šejh Musa Džarallah kaže: “Čekao sam više od godinu dana da bih dobio odgovor samo od jednog od njih. Bio je to jedan veliki šiitski mudžtehid iz Basre koji mi je odgovorio na postavljena pitanja u knjizi na oko devedeset stranica u kojoj je napao prvu generacije i optužio ih oštrije nego što su optuženi u šiitskim izvorima koje sam čitao.”[10]

I dok šejh Musa Džarallah smatra da je prvi korak ka slozi i zbližavanju da šiitski šejhovi prihvate njegove savjete koje je objavio u knjizi El-Vešia fi nakdi akaidiš-ši‘a, dotle šiitski šejhovi smatraju da ono na što ukazuje šejh Musa Džarallah ne treba spominjati zato što ih svako ukazivanje na ta njihova vjerovanja izuzetno uznemirava. Jer, otkrivanjem tih zabluda koje sadrže njihovi temeljni vjerski izvori razgolićuje se istina o njihovim podlim ciljevima i kako iskorištavaju neuke šiitske mase u ime vjere predstavljajući se kao zamjenici nestalog imama, a iskorištavaju ih i materijalno ubirući petinu i uživajući u njoj u ime očekivanog imama.[11]

Poučen ovim iskustvom, šejh Musa Džarallah napisao je knjigu El-Veši‘a fi nakdi akaidiš-ši‘aobrazloživši razloge njenog pisanja riječima: “Na ovaj način branim čast ummeta i svetinje vjere da bih se odužio prvoj generaciji muslimana u svoje i u ime cjelokupnog ummeta.”[12]