Stres i promjene

Stresni odgovor obuhvaća niz fizioloških promjena čija je svrha pokretanje snaga organizma i priprema organizma na povišene adaptacijske zahtjeve i na „bijeg-borba“ reakciju. To je imalo izuzetnu evolucijsku vrijednost – jer nas je brzo upozoravala kako je u okolini moguća opasnost i orijentirala našu pozornost na nju, te mobilizirala naše snage da se sa tom opasnosti efikasno suočimo (bilo da od nje što brže pobjegnemo ili da se s njom borimo).

Da bi što uspješnije izveli ta ponašanja ubrzava se ritam srca i disanje, iz jetre se luči glukoza u krvotok. To osigurava bolju opskrbu stanica kisikom i hranjivim tvarima i njihov pojačan rad. Zjenice se šire, što poboljša vidljivost i brže uočavanje potencijalno ugrožavajućih podražaja. Krv brže kola tijelom i nosi povećane količine hranjivih tvari i kisika i  energizira u ovim reakcijama ključne mišiće i organe. To su skeletni mišići – spremni za borbu ili brzo trčanje. Pojačana cirkulacija u mozgu stimulira senzorne i kognitivne funkcije važne za brže percipiranje i procesiranje informacija. Stoga se vidi i čuje oštrije, i povećava se mentalna učinkovitost na određenoj razini pobuđenosti.

Sve ove promjene skladno rade na osiguravanju više razine pobuđenosti organizma i pripremljenosti na pojačane adaptacijske zahtjeve, tj na suočavanje sa stresorom.

Zvuči dobro. U čemu je onda problem?

Jer organizam ne može dugo funkcionirati na toj povišenoj razini pobuđenosti. Učestalo pokretanje ovih reakcija i s tim povezano dugotrajno funkcioniranje na abnormalnim fiziološkim razinama iscrpljuje snage organizma i njegove rezerve. On mora obnoviti vlastite resurse pokrenute u ovoj mobilizaciji i konsolidirati se.

Pretjeran, dugotrajan i kroničan stres povezuje se sa raznim štetnim posljedicama – od tjelesnih oboljenja, neprilagođenog emocionalnog i mentalnog funkcioniranja. Brojne studije dosljedno pokazuju na povezanost dugotrajnog i kroničnog stresa s krvožilnim, respiratornim i gastrointestinalnim oboljenjima te poremećajima imunološkog sustava.

Najčešći stresori (izvori stresa) – koji pokreću ove reakcije su situacije koje osoba doživljava kao ugrožavajuće, prijeteće, uznemirujuće. Iako su kronični stresori povrede, traume, gubici osobe, bolesti, materijalni i financiski problemi – ipak su stresori specifični i teško je definirati listu stresnih životnih događaja. Iznenađujuće – niz studija pokazuje kako su dnevne teškoće, koje uznemiruju, ljute, dosađuju značajnije za mentalno i tjelesno zdravlje od tzv velikih životnih događaja. Stres su i napredak na poslu, dobitak na lutriji, vjenčanje ili rođenje djeteta. Jer, nije važan sami potencijalni stresor, nego je puno važnije psihološko značenje koje osoba daje određenim događajima.

Između određenog stresnog podražaja i reakcije organizma posreduju unutarnji faktori koji utječu na to kako će određena situacija biti doživljena. Nije situacija sama po sebi stresna, nego naša procjena situacije kao ugrožavajuće. Ista situacija od stane različitih osoba može biti procijenjena kao prijetnja ili izazov.

Doživljeni stres dakle ovisi o karakteristikama situacije (kontekst situacije, percipirana mogućnost kontrole), ali i unutarnjim resursima osobe (intelekt, repertoar strategija suočavanja, ličnosti, samopoštovanju i osjećaju kontrole, procjeni samoefikasnosti, optimizmu-pesimizmu, socijalnom kontekstu i percipiranoj socijalnoj podršci, očekivanjima, trenutnom stanju)

Uz to što osoba procjenjuje koliko je situacija ugrožava, ona procjenjuje i svoje sposobnosti suočavanja sa situacijom.

Psihološki stres nastaje kad osoba procijeni da neće moći udovoljiti okolnim i/ili unutarnjim zahtjevima zato što ti zahtjevi nadilaze njezine mogućnosti.

Uz to što različito procjenjuje situaciju, osoba se i na različite načine s njome pokušava «nositi». Suočavanje se odnosi na strategije kojima osoba pokušava smanjiti ili eliminirati stresne reakcije i izići na kraj sa zadanim zahtjevima.

Efikasnost suočavanja ovisi o prirodi stresora, karakteristikama osoba u stresu i karakteristikama situacije u kojoj se suočavanje odvija.

Suočavanje može biti usmjereno na pokušaje smanjivanja negativnih osjećaja (kroz manje ili više zrele mehanizme), te kroz pokušaje rješavanja problema (promjena izvora stresa, okolnosti, usvajanje novih vještina rješavanja stresne situacije). Ovi se oblici suočavanja isprepliću, i to koliko ćemo koju koristiti ovisi o tome kako je stresni događaj procijenjen.

Strategije usmjerene na problem se češće odabiru u situacijama koje su procijenjene kao promjenjive i koje je moguće kontrolirati. Pokazalo se kako su one češće povezane s dobrom prilagodbom dok su suočavanja usmjerena na emocije i izbjegavanje češće povezana sa slabom prilagodbom pojedinca.

Pokazalo se kako je za cjelokupno funkcioniranje ljudi važnije kako se suočavaju sa stresom nego kakve su stresne događaje doživjeli.

Dobra prilagodba podrazumijeva korištenje efikasnih strategija suočavanja. Kako će se osoba «nositi» sa stresnim situacijama uvelike ovisi o njenim osobinama ličnosti (neuroticizam, ekstraverzija, samopoimanje i sl). No, s druge strane – postoje i dokazi kako je na njih moguće utjecati, poboljšati njihovu efikasnost i korištenje situaciji primjerenih mehanizama što umanjuje negativne posljedice stresa.

Što možemo napraviti?

Za uspješno upravljanje stresom važno je razumjeti proces stresa, te kako je naša procjena značenja i naši načini suočavanja povezana sa doživljenim stresom. Psihološka pomoć koristi u postizanju dubljeg uvida u samog sebe, razumijevanja toga kako naša uvjerenja, slika sebe, osjećaj kontrole, iskustva doprinose doživljenom stresu i korištenim načinima suočavanja.

Uz ovo, kroz rad sa psihologom radi se na razvoju uspješnijih i različitim situacijama primjerenijim načinima suočavanja sa stresom.

Tek proradom i uvidom u vlastite obrasce doživljavanja i reagiranja, te u njihovu povezanost sa negativnim ishodima, životnim nezadovoljstvom i negativnim emocijama možemo stvoriti temelje za promjenu. U procesu unutarnje promjene – korigiramo slike i uvjerenje o sebi i svijetu, povećavamo unutarnju integraciju, ali i fleksibilnosti u prihvaćanju i nošenju sa promjenama.

Jadranka Orehovec, prof. psihologije

www.tesa.hr