Strah od političkog islama: Zašto Zapad demonizuje Erdogana?

Nakon neuspjelog pokušaja vojnog udara u Turskoj, pale su mnoge maske, kako desničara tako i ljevičara, koji se nikada nisu umorili od veličanja demokratije i ljudskih prava, masa, moći naroda i koji su sada otkrili da su malo više od pseudo liberala i lažnih demokrata. Ironično, isti ti zapadni ‘stručnjaci’, ‘analitičari’ i ‘komentatori’ koji su na posljednjim turskim izborima radujući se predviđali rušenje AKP, i koji su se krajnje razočarali nakon pobjede, počinili su u ovom krugu još kolosalnije greške u svojim analizama.
Umjesto čistog principijelnog stava protiv vojnih udara u korist demokratije i narodne volje, oni su izabrali stranu pučista koji su bombardovali turski parlament F-16 avionima i ubijali mirne demonstrante.

A kada je vojni udar poražen, uprkos svim izgledima, njihov ton je postao žalopojka nad demokratijom i njenim strašnim nevoljama pod ‘arogantnim’ i ‘autoritativnim’ Erdoanom i sumornim upozorenjima na neizbježne represije i tiraniju.

Komentator Sunday Times je čak kritikovao zavjerenike, koristeći uzvišene opise poput ‘čuvara sekularizma’ i ‘snaga za napredak’, čak i kao ‘moderniste’, zbog toga što su počeli svoj vojni udar u julu kada su svi ‘uspavani od toplote’ sugerirajući da bi septembar dao željeni ishod.

Istu simfoniju oslobađanja od krivice zavjernika udara i demonizaciju Erdoana odigrali su i ljevičarski mediji. Nekoliko sati nakon što je vojni udar počeo, liberalni, lijevo orijentirani Guardian je objavio tekst koji nosi nadrealni naslov “Turska već prolazi kroz usporeni vojni udar od strane Erdoana, ne vojske”.

Odgovor zapadnih vlada također nije bio ništa principijelniji. Pribjegavajući diplomatskom mudrovanju oni su prvo izbjegli osudu vojnog udara, ograničavajući se na prazne pozive na ‘oprez’ i ‘uzdržanost’.

Tek kada je na desetine hiljada običnih Turaka prkosilo policijskom satu i kada su se nenaoružani opirali pokušaju da se njihova zemlja odvuče u tamnu eru vojne diktature i uspjeli da pobjede pobunjenike tek onda su ove šuplje fraze pretvorili u mlake izjave ‘podrške demokratiji’ uz dugotrajne izraze zabrinutosti za pučiste i njihove sudbine.

Erdoan je možda počinio brojne greške u veoma složenom lokalnom i regionalnom kontekstu. Ali, ono što je neosporno je da se njegova vladavina temelji na izbornom i narodnom legitimitetu.

I, voljeli ga ili mrzili, turski predsjednik je učinio više na demokratizaciji zemlje od bilo kojeg drugog vođe u modernoj historiji Turske, jačajući njene civilne institucije i potvrđujući autoritet naroda suprotno od vojske koja je dovela do haosa u političkom životu.
Era AKP je dovela do oslobađanja civilne vladavine od hegemonije generala, reforme vojske i rekonstruiranja službe sigurnosti, obavještajnog aparata i specijalnih snaga.

Kroz akumuliranje demokratske tradicije, liberalizaciju političkog sistema u zemlji preko uzastopnih izbora, političkog pluralizma i proširenja uloge civilnog društva, turski narod je postao slobodniji, hrabriji i sposobniji da se suprotstavi ukazima pučista i generala.

Paradoks je da nijedan drugi vođa na Bliskom istoku nije demoniziraniji od Erdoana iako je on jedan od rijetkih šefova države koji je zapravo demokratski izabran u tom dijelu svijeta kojeg ‘mi’ želimo da sačuvamo kao ‘crnu rupu’ ‘naših’ antiteza.

Što se tiče naših saveznika, koji variraju između iskusnih aristokrata i krvožednih generala, oni su bezbjedno izuzeti iz naših kritika, zavjeta i urota. Zapravo, oni čak mogu obavljati prljave poslove za nas, kao što su neki naši prijatelji iz naftom bogatog Zaljeva i uradili u Egiptu i nastavljaju da rade u Libiji i drugim zemljama regije.

Za ovo važi sljedeće- ili demokratija čiji plodovi su ono što mi želimo, to jest, oni koji rade kako mi kažemo i koji služe našim interesima, i eliminiraju one koje mi ne odobravamo, je idealan scenario za nas. U suprotnom, mi ćemo pretražiti naše rezerve pučista i generala širom regije kako bi poduzeli neophodne brze ‘hiruške’ intervencije.

Naš orkestar apologeta je brzo prešao na uljepšavanje ružnog spektakla analizama činjenica i komentarima da bi onda zavjerenike pretvorio u ‘čuvare modernizma’ i ‘agente napretka’ a demokratski izabrane vođe u ‘diktatore’.

Što se tiče onih građana koji su se usudili da brane svoje glasačke izbore, oni će biti oslikani kao fanatici i vjerski pomahnitali fanatici, ili u slučaju Turske kao ‘Erdoanova islamistička rulja’ kako je jedan britanski list opisao demonstrante protiv vojnog udara.

Istina je da Zapad nije briga za demokratiju i ljudska prava. Oni su nebitni kada su u pitanju njihovi prijatelji i saveznici i jedino su bitni kao štap sa kojim mogu udarati svoje rivale i neprijatelje. To što je Erdoan danas na meti kritika, nije zbog toga što nije demokrata ili tiranin, već zbog toga što se ne povinuje zapadnom diktatu i što neće da se drži pravila i parametara koje Zapad propisuje u regiji.

Piše: Sumejja Ganuši, kćerka vođe pokreta Nahda u Tunisu

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba