Stidim se da me Allah vidi nasmijanog
Halifa je jednom prilikom iz Egipta poslao Nuruddinu Mahmudu pismo u kojem ga poziva da mu pomogne da sačuva Egipat i čast muslimanki u njemu. Po kuririma mu je uz pismo poslao i pramenove ženske kose kako bi kod njega izazvao odlučnost na brzu reakciju. Nuruddin se odazvao pozivu, poslavši tri vojne ekspedicije, sve jednu za drugom. Svaki put je u ekspediciji bio mudžahid poznat po svojoj iskrenosti Salahuddin Ejjubija.
Nakon posljednjeg vojnog pohoda, vlast u Egiptu se učvrstila u rukama Nuruddina, a Salahuddin je postao njegov namjesnik. Krstaši su se iskrcali na egipatsku obalu, a njihova vojska je opkolila grad Dimjat, sjeverno od Kaira. Opsada je trajala dugo vremena i stanje muslimana je bilo nepodnošljivo. Nuruddinu, koji je bio u Damasku, vijesti o opsadi su konstantno dolazile, pa mu se srce cijepalo od tuge, boli i straha za opkoljene muslimane.
Nastupio je ramazan, a Nuruddin je bio uobičajio da svakoga dana uz ramazan ode u Emevijsku džamiju na ikindiju-namaz, a zatim da posluša učenjake kako poslije namaza čitaju hadise Poslanika, s.a.v.s. Nakon namaza jedan od učenjaka je pročitao muselsel hadis u kojem se navodi da su se svi prenosioci koji su učestvovali u njegovom prenošenju malo nasmiješili, jer se i Poslanik, s.a.v.s, kada ga je izrekao, nasmiješio. Svi koji su čuli hadis, kao i učenjak koji ga je pročitao, nasmiješili su se, osim vladara – Nuruddina, On je ostao neraspoložen. tužan. Učenjak ga upita zašto se nije nasmiješio kada je pročitan muselsel hadis nakon kojeg se svi prenosioci nasmiješe, jer se i Allahov Poslanik nasmiješio kada ga je izrekao. Nuruddin mu odgovori: “Stidim se Allaha da me vidi nasmiješenog dok su naša braća muslimani opkoljeni i u rukama krstaša.”
Još jedan od običaja Nuruddina je bio da ode u Emevijsku džamiju prije ezana za sabah-namaz, te da u njoj uči Kur’an i da klanja nafile sve dok ne nastupi zora. Nekoliko dana nakon razgovora s učenjakom koji je čitao hadise, Nuruddin se, po običaju, uputio ka džamiji, kad odjednom ugleda imama džamije kako stoji na putu ispred njega. Nuruddin ga upita za razlog. Imam mu odgovori: “Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u snu, pa mi je rekao: “Obraduj Nuruddina viješću da je Allah dao olakšanje i izlaz muslimanima u Damjatu, te da je opsada prekinuta. Rekao sam: ‘Božiji Poslaniče, daj mi neki alamet (znak) koji ću spomenuti Nuruddinu pa će on znati da je ovo što mu prenosim istina.’ On mi reče: “Spomeni mu sedždu koju je učinio u Tel Haremu.”
Tada je Nuruddin sjahao s konja, zaplakavši učinio sedždu, lice spustio na zemlju i uputio dovu: “Gospodaru moj, osnaži i pomozi svoju vjeru, a nemoj pomagati Nuruddinu Mahmudu; ko je Nuruddin da mu pomažeš?”
Izvor: Riznica mudrosti muslimanskih velikana
Autor: Ibrahim Al-Na’mah
Za Akos.ba izdvojila i pripremila: Arnela M.
