Stavljanjem jednakosti između anticionizma i antisemitizma devalvirano je značenje ovih riječi

Bez obzira na to hoće li “humanitarna pauza”, što je zvanični naziv prekida vatre između izraelskih okupatorskih snaga i palestinskih boraca u pojasu Gaze, biti produžena (za sada su produžeci izgledni dokle god ima talaca/zarobljenika) ili čak pretvorena u “trajno” primirje, ono što je sasvim jasno jeste da povratak na prethodni status nije moguć. Naročito ne na duge staze.

Svirepost izraelske genocidne vojne akcije iznijela je na svjetlost dana mnogo toga široj svjetskoj javnosti nepoznatog ili manje poznatog o tom kolonijalno-naseljeničkom projektu. Bar onom dijelu koji se nije pretjerano udubljivao u “komplikovanost” sukoba u Palestini.

Već karakterizacija Izraela kao naseljeničkog kolonijalizma, koja je sve češće dio diskursa o toj državi, znak je promjene koja se dešava. Šta je naseljenički kolonijalizam, najbolje je na samom početku ove runde pokušaja etničkog čišćenja definirao ministar vanjskih poslova Türkiye Hakan Fidan prilikom posjete Libanu: “Okupiraš nečiju zemlju. Zaplijeniš mu kuću, izbaciš ga, dovedeš nekoga i smjestiš ga tamo, zoveš ga ‘naseljenikom’. To se zove krađa.”

Hakan Fidan je također rekao: “Postoji laž koju Zapad govori i sebi i svijetu o palestinskom pitanju. Na toj laži ne može se izgraditi ozbiljan sistem.”

CIONIZAM KAO “OBLIK RASIZMA I RASNE DISKRIMINACIJE”

Godine 2006. London Review of Books organizovao je debatu povodom eseja Izraelski lobi i vanjska politika SAD-a, koji je uzburkao prije svega američku akademsko-intelektualnu scenu. John Mearsheimer i Stephen Walt, poznati američki politikolozi koji se smatraju realistima, dotakli su do tada tabu temu. Eseju se može štošta prigovoriti osim standardnih i nespornih izvora. Međutim, umjesto konstruktivne kritike, od kojih bi jedna bila da su poprilično zanemarili ulogu američkog imperijalizma i “potrebe” SAD-a za nepotopivim nosačem aviona u regiji – pa shodno tome ne može se baš sa sigurnošću utvrditi da li pas vrti repom ili rep vrti psom – autori su provlačeni kroz toplog zeca optužbi za “antisemitizam”. Debata je bila pokušaj da se racionalno razgovara o toj temi.

Tony Judt, britansko-američki historičar i javni intelektualac, tom je prilikom ispričao jednu anegdotu.

“Amos Elon, novinarski veteran Haaretza, koji je bio urednik vanjskopolitičke rubrike, šezdesetih godina prošlog stoljeća bio je na zabavi u Washingtonu kako bi se oprostio od dugogodišnjeg izraelskog ambasadora, pitao je tada ambasadora šta smatra (nezvanično – off record) svojim najvećim postignućem za vrijeme svog boravka u SAD-i, a ambasador mu je rekao: ‘Amone, moje najveće postignuće bilo je uvjeriti Amerikance da je anticionizam antisemitizam.’” Nakon toga je Judt dodao: “To je naš problem, mi moramo nekako raskinuti tu vezu i onda možemo inteligentno raspravljati šta jeste, a šta nije američki i izraelski interes.”

Kada je njegova ekselencija ambasador (najvjerovatnije Abba Eban, Judt nije htio  otkriti identitet) u to uvjerio Amerikance, ta veza nije postojala na svjetskom nivou, Naprotiv, godine 1975. rezolucijom Generalne skupštine UN-a cionizam je proglašen za ono što ustvari jeste – “cionizam je oblik rasizma i rasne diskriminacije”.

Šesnaest godina poslije (1991) Generalna skupština UN-a je rezolucijom 46/86 opozvala odluku iz 1975. savijajući se pred ucjenom Izraela, koji je uslovio učešće na Madridskoj mirovnoj konferenciji – jednom u nizu mirovnih “mrtvorođenčadi” glede Palestine – povlačenjem ove rezolucije.

Od tada pa sve do danas Izrael svim snagama radi na uspostavljanju veze između anticionizma i antisemitizma, koja danas pred našim očima gromoglasno puca. Doduše, još je papagajski ponavljaju predstavnici političkih elita s obiju strana Atlantika – naročito aspiranti na američku predsjedničku fotelju (poput Roberta F. Kennedyja i Tulsi Gabbard). Međutim, pritom zvuče patetično šuplje, jer veza puca upravo zahvaljujući Jevrejima (u “dijaspori”) koji ne žele da budu dovedeni ni na koji način ni u kakvu vezu s genocidom u Palestini. Nemalo je idiotski nazivati antisemitima hiljade Jevreja koji su blokirali Central Station u New Yorku uzvikujući slogan “ne u naše ime” (što je bila samo jedna, najspektakularnija, od mnogo akcija).

Ako je, a jeste, temelj na kojoj počiva država Izrael “oblik rasizma i rasne diskriminacije”, šta to govori o onima koji ga podržavaju?

Na to je pitanje odgovorio prof. Norman Finkelstein: “Mislim da je ovo zanimljiv trenutak. To je otkriće šta tačno obuhvata evropska civilizacija. Naime, otvoreni genocid u realnom vremenu ili podstiču ili prihvataju evropske zemlje. Sve takozvane nerazvijene ili nedovoljno nerazvijene ili zaostale ili primitivne zemlje to su osudile. Ovo je bacilo oštro svjetlo na ideju da materijalni napredak prati moralni napredak. Mislim da za tu tvrdnju nema osnova, barem na nivou vrha države. Istina je da je bilo masovnih demonstracija protiv toga u cijelom svijetu, uključujući Evropu i Sjedinjene Američke Države, ali na državnom nivou su potpuni barbari, posebno predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen. Ona je u osnovi nacistički übermensch.”

“Konstruisane zablude o prošlosti i sadašnjosti u Izraelu i Palestini nas sprečavaju da razumijemo porijeklo konflikta. U međuvremenu, konstantna manipulacija važnim činjenicama radi protiv interesa svih žrtava u tekućem krvoproliću i nasilju… (…) Cionistička historija o tome kako je sporna zemlja postala država Izrael bazirana je na grupi mitova koji suptilno bacaju sumnju na moralno pravo Palestinaca na zemlju. Često zapadni mainstream mediji i političke elite prihvataju ovaj set mitova kao datu istinu”, piše u predgovoru knjige 10 mitova o Izraelu izraelski historičar Ilan Pappe.

IZRAELSKA PROPAGANDA KAO PREDMET SPRDNJE

Izgleda kao da se svi mitovi u vezi s Izraelom ubrzano raspršuju ili u najmanju ruku ispituju. Pravilnim karakterisanjem cionizma podrivaju se mitovi prošlosti i samog nastanka države Izrael. Istovremeno se propituju mitovi sadašnjosti, odnosno izraelskog odbijanja svakog ponuđenog kompromisa. Naravno, u cionističkom maniru postavljanja stvarnosti naglavačke to je svijetu predstavljano na nivou dosjetke Abbe Ebana “da Palestinci ne propuštaju šansu da propuste šansu”.

U tekstu donedavno nezamislivog naslova “Ovaj Izrael nema budućnost na Bliskom istoku” Marwan Bishara, vanjskopolitički komentator Al Jazeere, piše: “Ali ovo strano pleme nema šanse da preživi među svim domorodačkim narodom regije, koji su se udružili više nego ikada prije protiv krvavog uljeza. Izrael više ne može koristiti svoje maštovite teološke tvrdnje da opravda svoje nasilne rasističke prakse. Bog ne odobrava klanje nevine djece. A ne bi trebalo da odobravaju ni izraelski američki i zapadni pokrovitelji.”

Očigledno je da izraelska propaganda više ne funkcioniše. Zapravo je patetična i sve je više predmet sprdnje. Mogu samo da zamislim razjarenost cionista zbog te činjenice. Sve mitove su do sada uspješno uvaljivali, pa čak i to da je Biblija katastar i da je sasvim normalno za Jevreja iz Brooklina da istjera Palestinca iz njegove kuće u kojoj su živjele generacije njegovih predaka. Kako sad, pitaju se, to više ne radi posao?

Rekao bih da se radi o kumulativnom procesu i činjenici da, kada se u nečemu pretjera, to postaje suprotnost toga. Panika u kojoj su kreatori izraelske propagande dovodi do apsurdnih (montipajtonovskih) grešaka, pa je kalendar u podrumu (propagandisti kažu “bunkeru”) bolnice postao raspored Hamasovih čuvara talaca, za koji klovn izraelske armije kaže da sadrži imena “terorista”. Čitaoci arapskog pisma iste su sekunde ustanovili da se “teroristi” zovu Ponedjeljak, Utorak itd. Bilo bi smjehotresno da se ne radi o destrukciji bolnice, odnosno ratnom zločinu.

Sama razmjena talaca propast je za izraelski PR. Palestinskim borcima, koje izraelska propaganda predstavlja kao “bijesne životinje”, taoci na rastanku mašu, a njihovo dostojanstvo u pohođenju s njima sušta je suprotnost vojnicima izraelskih okupacionih snaga koji pucaju na narod i novinare okupljene u očekivanju puštanja palestinskih talaca.

Napisao sam već da je izraelska propaganda zapravo projekcija. Ne znam ko je autor  efektnije rečenice koja kaže to isto, a koja se sve češće može čuti ili pročitati – svaka izraelska optužba je ispovijest.(stav.ba)

akos.ba