Stari grad Visoki – Stoljetni svjedok nad Bosnom

Visoko nad Visokom navrh Visočice, skamenjen, stoluje Visoki. Pod njim, kao u ljubavničkom poljupcu, dvije rijeke miješaju vode, to se Bosna sjedinjuje s Fojnicom. Ako nas obujme daleke mitske predodžbe, možda nam se posreći pa da vidimo kako iz vodene pjene na mjestu utoka izrasta – Bosna. Iz nje ističe cijeli rod i bojom svojih sanja obilježava rubove historijske matice. Njegovi će boljari u slavu tog čina baš ovdje udariti temelje kraljevstva, i stanak i dvor, i hižu i crkvu, i univerzu za utjecište katarskih magistara, i rudokope i smočnice u okamenjenim tunelima, koji, kao ribe na škrge, dišu šćonama. Na ovom brdu podići će grad i u njega smjestiti velikog kneza “kraljevstva im” da bdije nad Bosnom i nad njenim rodom.

Gusto je ovdje tkanje historije. Tako je gusto da će čovjek, zatvori li oči i prepusti li se njenim zamršenim pelegarima, osjetiti kako dah miliona duša jezdi kroz njegovo meso, kroz kosti. Udubi li se maštom u to vrenje u sebi, oćutjet će kako se podiže iznad zemlje i lebdi u vremenu. Prosvrdla li snagom imaginacije dublje, vremena pod njim presovat će se u oblike. U početku bit će amorfna i lišena smisla, a onda, kako dublje bude ponirao kroz svoju dušu raširenu nad ovim gradom, poprimat će različite forme i fizionomije i svakojaka značenja, kao da se san u čovjeku sjedinjuje s onim što je protjecalo niz vode Bosne milenijima. Sve će u njemu i oko njega biti kao u igri nevine djece koja su se prije sto, prije hiljadu, prije trideset hiljada godina okupljala ovdje u predvečerje. Okrenuta prema zapadu okrvavljenom posljednjim trzajima zatrnulog sunca, u rasplamsalim okrajcima oblaka povješanim po nebu djeca su pred sobom predočavala vizije svojih snova. U toj igri vrijeme se pretače u prostor, a prostor se razlaže u vrijeme. Sve postaje moguće i stvari više ne liče na sebe već poprimaju oblike naših želja.

Grad ovaj odjednom postaje zmajevo gnijezdo, kamenovi koje je priroda od pamtivijeka valjala u savršene lopte pretapaju se u zmajeva jaja, rijeka se pretače u aždahu koja gamiže poljem i bljuje vatru, kožarske prese na obalama njište i galopiraju na viteškom turniru s kopljem isturenim pred svojim gubicama, stećci se podižu u nebo i svijetle poput svemirskih brodova, a s Visočice odasipa se zemlja i hukti kamenje i cijelo brdo gori u vatri isječeno u trapeze, u trokutove, oni se spajaju u beskrajne stepenike koji se sužavaju prema vrhu, sve dok konačnu tačku ne dosegnu ovdje, u zidinama Visokog, s kojih se vide Mili, ta Dolina kraljeva, i Tikal, ta Punđa bogova, i Teotihuacan, to mjesto gdje su se rađali, vječni, pod Piramidom sunca i mjeseca i… Posljednji sunčev plamičak zgasnuo je na zapadu i oblaci više ne plove u boji purpura. Opet su prozirni i kroz njih se vide okrajci usnulog neba. Naša zavedena imaginacija valja se u nama kao žiška bola. Treba sačekati novi dan da bi se kroz nju opet razbudilo dijete.

MILOVANJE PLANINA

Iz tog imaginarnog kolovrata historijske listine izbacuju ime Priboja Masnovića. On je kaštelan ovdje, na Visokom. Najveće zadovoljstvo predstavlja mu da se popne na vrh Okrugle kule i da pogledom obujmi Bosnu. Tada se osjeća uzvišenim i postaje sasvim svjestan da je on, i samo on, veliki bosanski knez. Taj osjećaj sad u njemu kipti posebnom silinom – nedavno, dolje, u podnožju Visočice, iza Podvisokog, preko rijeke Bosne, do Goruše, u Milima, djed Crkve bosanske položi krunu na Tvrtkovu glavu i imenova ga kraljem svoj Bosni, i Srbljem i Humskim zemljama i Zapadnim stranama i Donjim krajima. I Priboje, polahko, zaokruži pogledom, kao da su planine koje u daljini ocrtavaju halku obzora hrbati kakve umiljate životinje željne milovanja.

Kružeći tako pogledom po legendarnim planinama koje međaše Bosnu pa ih ona za vrijeme bana Stjepana, strica Tvrtkovog, preskoči, pretvarajući se u dugokosu djevu koja iz mitskih predanja izjahuje na krilatom konju, Priboje zatvara oči. Šapuće Priboje, kao da bi ga i ovdje, gdje je osama najdublja u cijeloj Bosni, neko mogao čuti. “Lupoglava Romanija i pod njom Hodidjed”, kaže i osjeća kako se iz dubine njegovog bića podižu tople vode unutrašnjeg smijeha i razlijevaju se posvud po njemu. Svaki put kada bi izgovorio nazive najvišeg vrha na Romaniji i grada plemenitih Radinovića podno nje, osjetio bi kako se u njemu budi dijete i kako je sve oko njega čudo, i tajanstvo, i sasvim ozbiljno pitao bi samog sebe: “Ta ko im dade takva imena: kao da je neko lupao glavom od stijenje, kao da je kakav djed hodao do sudnjega dana?!” Bože, najveća ti hvala što smo sva imena svih planina i rijeka i brda i polja već zatekli ovdje i što nas nisi obatalio kaznom da svemu oko sebe ime moramo izmišljati. Tu Priboje otvara oči i strese se od neke nepojmljive jeze koja prostruji kroz njega i probode ga do koštane srži.

Naslađujući se svakim damarom u sebi, nastavlja Priboje kružiti pogledom. “Jahorina”, kaže i opet zatvara oči i pred sobom vidi legendarna javorova stabla. Ona mu uvijek razbude raskošne slike iz lova, prvo vesele, ispunjene opijajućim lavežom pasa i hajkom psara. Na kraju donose razderanu utrobu njegovog prijatelja dijaka Mirohne iz Lepenice, na kojeg je olomani udario razjareni ranjeni vepar te je do večeri izdahnuo, glave oslonjene o javorovo korijenje. Tad molitvu prošapuće za njega i za sve svoje prijatelje koje odnesoše ratovi po Raškoj i Humu. I otvara oči Priboje i sad miluje hrbate Trebevića. Pričaju da je ova planina ime dobila po Trebištu, gdje su se trijebili konji koji su prinošeni kao žrtve paganskim bogovima njegovih predaka.

Svaki put kada bi prelazio pogledom po Trebeviću i prenosio ga preko bijele kape Bjelašnice, u njemu bi se redovno, bez ijedne iznimke, rastvarale tople slike zavičaja. Ondje, na obalama Drežnice, stiješnjeno između Čabulje i Čvrsnice, leži njegovo djetinjstvo umotano stotinama sjećanja. I kao da nije davno potrošeno, već se iz dana u dan obnavlja u slici koja ne blijedi s vremenom, već zrije i bubri i boje su joj sve jasnije: njegova preplanula koža na golim leđima, srebrenkasta tijela riba nanizanih na vrbovinu koja im rastvara modre škrge, škripa pijeska pod njegovim nogama, razdraganost koja rasperjava cijelo njegovo biće, jer niko, ni otac, ni stric, ni njegov brat, nikada nije donio tako bogatu rašlju nanizanu ribom. A onda se cio svijet stropošta u sestrin zagrljaj: njene suze mu kapuću po ramenu, njeno beskrajno naricanje zabada se po njemu kao rojevi najubojitijih strijela, među njenim riječima, kao riba uhvaćena u mrežu, koprca se smrt koja im je, presvučena u poskoka, upravo odnijela mater.

I cijela ta slika napinje se uslijed njegove želje da može zaplakati, i pred njim, evo i sada, dok preko sestrinog ramena gleda prema njihovom domu i traži bilo kakav znak koji će mu reći da to naprosto nije istina, vidi samo taj natpis u stijenju koji je uklesao djed Mastan da se zauvijek zna da je ovo njihova kuća i jedini njihov dom: “Va ime otca i sina i svetago duha. A se dvor voevode Masna i njegoviju sinu Radoslava i Miroslava. Se pisa rab Boži i svetago Dimitrija u dni gospodina krala ugarskoga Loiša i gospodina bana bosanskoga Tvrtka. Tko bi to potrl da e proklet ocem i sinom i svetim duhom.” Otkako ga je postao svjestan taj mu se natpis doimlje kao zapis na stećku za cijelu porodicu, za sve Masnoviće, i silno ga se plaši.

Iz tih mučnih slika izvlači ga glas posilnog i Priboje se hvata kao davljenik za pruženu ruku. Odmahuje glavom i sve slike sada se razbijaju u udarima vjetra koji nemilosrdno vije nad krajolicima, od Zbilja do Srhinja. Duboko u zraku sluti na prvi snijeg i glas posilnog kao da dolazi otud. Kazuje mu da ga onaj trgovac iz Klisa koji je iz Dubrovnika donio nekakva sukna za kralja već dva sata čeka u predvorju i da je već potrošio sve moguće izlike koje čovjeku mogu pasti napamet. Uz to dodaje kako ni za gospodara, za njega, Priboja, nije dobro da tako dugo stoji na ovoj vjetrometini i da se odmah treba spustiti i da ga čeka skuhano vino i osoljena voda za žuljevite tabane. Odmah će, kaže Priboje i u tom trenutku postaje svjestan da mu je hladno i da mu se vjetar omata oko kostiju. Ali ne može otići s ovog mjesta prije nego svojim pogledom zatvori cijeli krug nad krajolikom, kao što to radi svaki put kada se premoren vrati s kakva puta, iz lova, iz rata.

Dočim (to je Pribojeva uzrečica i on se oslanja na nju kao starac o štap), umor koji ga je danas doveo ovamo najslađi je od svih: sretno je protekla ceremonija krunisanja prvog bosanskog kralja, “sugubim vjencem”. A sve je organizirao on, Priboje, i za ovu godinu ostalo mu je još samo da obiđe tunele i da provjeri smočnice i popise žita, povrća, voća, usoljenog mesa, kace sira, pa onda može slobodno da se prepusti zimskom ljenčarenju. Tek na proljeće čeka ga put u Hum, i u Rašku, i hiljadu poslova oko kraljeve sigurnosti i potrepština, a iskoristit će priliku i da svrati u Drežnicu. I tu opet kreće pogledom po rubovima horizonta i šapatom nabraja planine koje se vide s visočkih kula: Treskavica, Igman, Bitovnja, Zec, Vranica, Vlašić, Tajan, Zvijezda i krug zatvara Ozrenom. Sada to radi bez slika, asocijacija i prisjećanja. Muka mu je što to mora obaviti ovako nabrzinu, u trku. I dok se okreće da se vrati svakodnevnim obavezama, pada mu napamet jedna suluda primisao: ovdje bi trebalo dovoditi bosanske kraljeve kada zaborave ko su.

SVETA SLOVA

Pred gostinjcem, podno konjanika uklesanog u dovratku, Priboja čeka Radič Klišanin, trgovac. Jednu nogu zabacuje duboko unazad, a drugu pregiba u koljenu i naginje se, teatralno, kao da je pred kraljem. Priboje gleda lijevo i desno kao da očekuje da se iz zidina jave svečane fanfare. Svoga gosta gleda s primjesom gađenja i pogledom prati njegovu ruku koja se širi ponad glave pognute u naklonu. Umjesto rastrgnutih pisama, ovaj put u ruci drži beretku s fazanovim perom, onakvu kakve se nose u Dubrovniku i kakve u Priboju obavezno izazovu podsmijeh. Da zna da će za desetak godina kada ga Dubrovčani prihvate u svoju građanštinu i sam nositi takvu kapu, sam bi sebe izgrizao od bijesa.

Ali ne treba žuriti ispred događaja, jer Priboje sad prolazi pored Radiča Klišanina. Taj je umislio da ima pravo dosađivati svim kraljevim službenicima samo zbog toga što ga je kralj usrdno primio u svome dvoru i dozvolio mu da krili pred njim tkanine koje je ovaj dotjerao iz Dubrovnika – tako razmišlja Priboje i okreće se nasred gostinjca, zadiže glavu i istura bradu prema gostu kao da kaže: “Šta ste htjeli?” A zna Priboje da će mu se ovaj nametljivac, kojeg Dubrovčani postaviše između sebe i kralja, opet žaliti kako su razbojnici presreli njegovog pismonošu i opljačkali ga i oteli mu važna pisma i pocijepali ih u perje. Ali ne zna Priboje da to novo pismo koje je ovaj ovdje Radič Klišanin poslao po istom onom pismonoši, a Priboje mu odredio pet vojnika u pratnju sve do Dveri, gdje treba da preuzmu stražu na carini, i koje evo počinje čitati pred Pribojem u iskrenoj nadi da će o njegovoj sadržini Priboje obavijestiti kralja, jer kralj nema vremena da ga primi i drugi put, a on, Radič, ne bi nikako htio da ijedna jedina riječ s njegovih usana odleprša iz Podvisokog, a da prije toga nije obletjela barem dva puta oko uha kraljevskog, i sve tako u kićenju i praznoriječju da se Priboje potpuno zabašuri, i ne zna, rekosmo, siroti Priboje da će jedino to pismo ostati da svjedoči pred pokoljenjima o danima punim slave u Podvisokim i Milima, za kojih je sretno krunisan prvi bosanski kralj.

A Radič čita: “Plemenitom i mudrom knezu Dubrovnika, sucu i vijećniku spomenute zemlje, ja, Radič Klišanin šaljem pozdrav i preporučujem se. Kako vam je, gospodine, poznato, trebao sam u roku od dva mjeseca poslati odgovor dobrih ljudi Klisa. Ja, Radič, po svom dolasku iz Dubrovnika u Bosnu odmah sam poručio u Klis da treba poslati pismo vašoj milosti. Pismo je stiglo u Podvisoko, a ja sam po zapovijedi kralja Bosne, sa svim tkaninama koje sam donio sa sobom iz Dubrovnika, otišao u njegovu rezidenciju; s rečenim pismom poslao sam tekliča, koji je krenuo iz Bosne 18. listopada. Spomenuto i ostala pisma bili su u Porinu oteta i poderana, a teklič se vratio u Podvisoki ne znajući za postavljeni rok. A ja sam boravio u rezidenciji čekajući na isplatu gospodina kralja. I tako, pošto sam ja, Radič, stigao u Bosnu, šaljem ovog tekliča vašoj milosti da zbog nemilog slučaja stavite na raspolaganje dovoljno vremena za pripravljanje drugog pisma iz Klisa, skrećući vam pozornost da je ovaj teklič isti onaj koji je bio opljačkan i koji sa sobom nosi i poderano pismo; drugog tekliča u ovom trenutku nisam mogao naći. Ipak, znajte, gospodine, da se radi o opravdanoj smetnji jer sam bio prisiljen ići u rezidenciju. Neka vas Bog sačuva u životu”, i iz njegovog glasa posvud po prostoriji mile zmije sebeljublja da Priboju dođe da izvuče mač i da sasiječe ovu spodobu pred sobom kao muhu.

Ne zna jadni Priboje, niti ičim naslućuje, da će upravo ovo pismo koje on ima prilike čuti i prije onih kojima je upućeno ostati da bliješti u mračnom tunelu balkanske povijesti, daleko iza stoljeća, kada debeli slojevi zemlje prekriju i njega i u njemu dijete i velikog kneza bosanskog i ovaj kameni grad koji u ovom trenutku izgleda nepobjediv, i ovog ovdje Radiča Klišanina pred njim, i kralja i kraljevstvo mu, i sve Kotromaniće i sve Stipane i didove i goste i strojnike i krstjanine i svekoliku Crkvu bosansku i dvore njegovog djeda Mastana ponad Drežnice, i samo će rijetka, sveta slova svjedočiti kako je jednom u dalekom vremenu svijetom ovim hodao i takav čovjek kojeg su zvali Priboje Masnović, a služi tri kralja i potpisivaše se kao svjedok na povelji kada Tvrtko javlja Dubrovčanima da se krunisao i da je išao u zemlje majčinih predaka, kao svjedok na povelji kada kralj Dabiša daruje Fojnicu Gojku Marnaviću, onom što mu ga kralj Sigismund posla da mu pomogne protiv Osmanlija, kao svjedok na povelji kada kralj Ostoja ustupa Dubrovčanima bosansko primorje i još nekim poveljama svjedočio je Priboje, ali je, ipak, više od svega volio da se u predvečerje popne na Okruglu kulu u Visokom i da odozgo klizi pogledom po hrbatima bosanskih planina, da ih miluje i sluša kako predu umiljate kao mačke.

akos.ba