Šta je u korijenu izraelske agresije na Liban?

Liban proživljava svoje najkrvavije dane od 1990. godine, kada je višegodišnji građanski rat završio u vrtlogu smrti i razaranja.

U razornim izraelskim zračnim napadima na Liban od 23. septembra ubijeno je više od 1.000 ljudi, uključujući lidera Hezbollaha Hasana Nasrallaha, a blizu milion je ostalo bez krova nad glavom. Libanski ministar zdravlja Firaz Abiad potvrdio je da je među mrtvima bilo više od 160 žena i djece, dok je blizu 2.000 ljudi povrijeđeno od početka izraelskih zračnih napada na Liban.

Izraelska vojska je u odvojenom saopštenju navela da je tokom zračnih udara pogođeno 1.300 ciljeva.

Užas za libanski narod je, međutim, počeo kada su hiljade pejdžera istovremeno eksplodirale širom zemlje 17. septembra, što je rezultiralo smrću 12 ljudi i ranjavanjem 3.000 drugih.

Dan kasnije, ručni radiouređaji eksplodirali su širom zemlje, što je dovelo do još 20 smrtnih slučajeva i 450 povrijeđenih.

Preovlađujuća hipoteza je da su eksplozije bile rezultat izraelske obavještajne operacije koja je uključivala postavljanje eksploziva u pejdžere i radiouređaje.

Međutim, ovi zračni udari i eksplozije doveli su u fokus jedno kritično pitanje. Dugogodišnji sukob između Izraela i Hezbollaha u Libanu ušao je u novu fazu.

Svi dostupni dokazi upućuju na to da Izrael ima za cilj da proširi svoju jednogodišnju okupaciju i genocid u Gazi na Liban.

Ovo dovodi do spornih pitanja: šta pokreće sve veću agresiju Izraela i kako je situacija eskalirala do ove tačke?

Historija podstaknuta okupacijom

Kada se ispitaju državnost Izraela i njegova historijska putanja, postaje očigledno da je država napredovala u sukobima i krizama.

Formalna okupacija palestinskih teritorija i raseljavanje palestinskog naroda započeli su 14. maja 1948. godine, mnogo prije nego što je Tel Aviv počeo svoj brutalni rat 7. oktobra 2023. godine.

Porijeklo ove okupacije može se pratiti od cionističkog pokreta koji se pojavio u kasnom 19. stoljeću, britanskog mandata nad Palestinom i plana Ujedinjenih nacija za podjelu Palestine iz 1947. godine.

Na dan kada je okupacija proglašena, jevrejski doseljenici zauzeli su otprilike 55 posto palestinske zemlje koju su im dodijelile Ujedinjene nacije.

Kroz kasnije ratove proširio se opseg ove okupacije. Do kraja rata 1948. okupirane teritorije su porasle na 78 posto, a nakon Šestodnevnog rata 1967. Izrael je preuzeo kontrolu nad Istočnim Jerusalemom, Gazom, Sinajskim poluotokom, Zapadnom obalom, gradom Quneitra i sirijska Golanska visoravan.

Tokom ovog procesa, više od šest miliona Palestinaca je raseljeno i nasilno uklonjeno sa svojih zemalja.

U suštini, Izrael je nastavio da zauzima sve veće dijelove palestinske zemlje. Izvještaji pokazuju da je do kraja 2023. manje od 15 posto zemlje ostalo pod palestinskom kontrolom.

Historijski dokazi jasno pokazuju Izrael kao okupatorsku državu čije je teritorijalno širenje potaknuto sukobima i ratom.

Iako je okupacija Izraela djelomično vođena ambicijom da se uspostavi takozvani ‘veliki Izrael’, temeljna motivacija proizlazi iz vjerovanja da su Jevreji superiorniji, Bogom izabrani narod i da je Palestina njihova obećana zemlja.

Izrael Shahak, predsjednik Izraelskog udruženja za ljudska prava i građanstvo, napominje da je iz izraelske perspektive sve podijeljeno na kategorije Jevreja i nejevreja.

Prema njemu, u jevrejskoj državi samo se Jevreji smatraju ljudskim bićima, dok se nejevreji smatraju manjim bićima.

Ovo gledište sugerira da nejevreji postoje prvenstveno kao sredstvo za proizvodnju resursa za Jevreje. Iz ove cionističke perspektive, protjerivanje nejevreja iz “obećane zemlje” smatra se prije svega vjerskom obavezom.

Šta se dogodilo u nedavnoj prošlosti?

Jug Libana predstavlja značajan dio izraelskih ekspanzionističkih ambicija. Od uspostavljanja Izraela, region je više puta bio izložen napadima izraelske vojske, a vođeni su i veliki ratovi.

Najnoviji i najkrvaviji sukob velikih razmjera između libanskog Hezbollaha i izraelske vojske dogodio se 2006. godine.

Nazvan u Izraelu kao “Drugi libanski rat” i međunarodno poznat kao “33-dnevni rat”, počeo je 12. jula 2006., a završio 14. augusta 2006., označavajući prekretnicu u libansko-izraelskim odnosima.

U ovom opsežnom ratu koji je pokrenuo Izrael, mobilisano je blizu 40.000 izraelskih vojnika, a izraelsko ratno zrakoplovstvo izvelo je u prosjeku 270 borbenih letova dnevno.

Kao rezultat ovih zračnih napada, najmanje 15.000 kuća je potpuno uništeno. Osim toga, više od 30 kritičnih infrastrukturnih lokacija, uključujući aerodrome, komercijalne luke, hidroelektrane, rafinerije nafte i 80 mostova, uništeno je.

U napadima je također poginulo gotovo 1.200 libanskih civila i 180 pripadnika Hezbollaha. Kao odmazdu, libanski Hezbollah je lansirao 4.000 projektila na Izrael, što je rezultiralo smrću 165 Izraelaca.

Štaviše, izraelska vojska je izvela 170.000 artiljerijskih udara na različite ciljeve, dok je izraelska mornarica izvela 2.500 udara na obalne ciljeve.

Uprkos razarajućem utjecaju rata na Liban, Izrael je bio primoran da se povuče zbog geopolitičke realnosti tog vremena, što je rezultiralo privremenim detantom između dvije strane.

Međutim, čini se da je ovaj period deeskalacije završen, jer su tenzije ponovo porasle, a region se čini na ivici još jednog rata punog razmjera.

Prema Netanyahuu, ovo je prilika!

Od početka onoga što se naziva genocidom u Gazi, historija je svjedočila neviđenom nivou barbarstva koji se rijetko, ako ikad, viđa u novije vrijeme.

Tokom prošle godine, ovaj genocid je rezultirao smrću gotovo 42.000 ljudi, 10.000 nestalih i 100.000 ranjenih.

Obraćajući se svijetu s govornice na 79. Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda (UN), turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan uputio je strastveni poziv međunarodnoj zajednici da interveniše i zaustavi ubistva izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

Nedavni događaji pokazuju da Liban postaje sljedeća meta u ovoj genocidnoj politici.

Može se tvrditi da je primarni razlog zbog kojeg Izrael namjerava provesti politiku sličnu onoj u Gazi u južnom Libanu nekažnjivost koju su uživali za svoje akcije u Gazi u protekloj godini, nedostatak očekivanog odgovora na njihove napade na libanski Hezbollah, i značajna erozija iranskih sposobnosti odvraćanja, kao što je primjer slučaja atentata na Ismaila Haniyeha.

Izrael je duže vrijeme provodio smrtonosne napade na libanski Hezbollah, što je rezultiralo smrću brojnih visokih zvaničnika.

Međutim, odgovor libanskog Hezbollaha bio je izrazito neadekvatan, uglavnom ograničen na retoričke izjave i neefikasne raketne napade.

Ova situacija je ohrabrila najradikalniju vladu u historiji Izraela, šaljući poruku mogućnosti koja ohrabruje još radikalnije akcije.

Nažalost, primarne žrtve ovog sukoba koji je u toku bili su libanski civili i, šire, samo čovječanstvo.