Šta je to i gdje se nalazi „bure baruta“?
Balkanski poluotok je najveći poluotok u Evropi. Obuhvata oko 500.000 kvadratnih kilometara na kojima živi blizu 45 miliona stanovnika, a granice su mu: na sjeveru rijeke Dunav i Sava, na jugu Sredozmeno more, na istoku i jugoistoku Crno, Mramorno i Egejsko more, te moreuzi Bosfor i Dardaneli, koji povezuju navedene morske površine.
Termin “Balkan” se pojavljuje tek početkom XIX vijeka
Jugozapadne obale Balkana zapljuskuju vode dva mora, Jonskog i Jadranskog koja su povezana Otranskim vratima. Sjeverozapadna granica Balkana ide rijekom Krkom, od njenog ušća u Savu kod Čateža, a preko Postojnskih vrata izbija na dolinu Vipave te Sočom izlazi na Tršćanski zaljev.
Na ovom poluotoku nalazi se i naša domovina, Bosna i Hercegovina, koja je smještena na njegovom jugozapadnom dijelu. Inače prostor Balkana, pored Bosne i Hercegovine, obuhvata nekoliko država, i to: Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Albanija, Sjeverna Makedonija, Bugarska, Grčka, Kosovo (nije članica UN-a), a manjim dijelom Rumunija i Turska.
Balkanski poluotok, kao naziv jugozapadnog dijela Evrope, je u stručnoj literaturi tek početkom XIX vijeka prvi upotrijebio njemački geograf Johann August Zeune (Cojne), koji je u želji da i jugoistočni dio evropskog kontinenta, analogno Pirinejima i Apeninima, dobije ime po glavnom gorju ili planinskom lancu koje se po njemu prostire konstruisao naziv Balkanski poluotok.
Mjesto susreta imperija i civilizacija
Mada je u geografskom smislu Balkan dosta kasno dobio svoje ime, prostor koji obuhvata je obilježen brojnim političkim previranjima, demografskim i etničkim kretanjima, a samim tim i sukobima. Nekad su ti sukobi bivali slabijeg, nekad jačeg intenziteta.
Još je 395. godine za vrijeme vladavine cara Teodosija izvršena podjela Rimskog carstva koja je išla sredinom Balkanskog poluotoka. Preciznije kazano, linija razgraničenja išla je od Bara na dukljanskom ili zetskom primorju i preko Skadarskog jezera nastavljala uz tok rijeke Morače, a zatim niz Taru i Drinu do njenog ušća u Savu.
Jasno je da je današnja BiH u tom slučaju predstavljala granično područje podjele dva carstva, granično područje dviju kultura koje su se kasnije javile, jednako kao i graničnopodručje dviju vjera, pisama, običaja i tradicija…. Propašću Zapadnog Rimskog carstva 476. godine nije odmah politički nestalo Rimskog carstva, je je njegov istočni dio postojao još skoro hiljadu godina, tj. sve do pada Carigrada pod osmansku vlast 1453. godine. Istočno Rimsko carstvo se nakon propasti Rima sve više oslanjalo na Grčku i zemlje kojima su vladali Grci, pa je Bizant, zapravo, grčko srednjovjekovno carstvo. I pored toga Bizant možemo odrediti kao politički nastavak Rima, dok je u duhovnom smislu počivao na grčkoj tradiciji i kršćanskoj religiji. U krajnjoj liniji, kako navodi M. Imamović, Bizant možemo odrediti kao jednu orjentalizovanu grčko-rimsku civilizaciju.
Možda je baš zbog toga za Balkanski poluotok uobičajen termin „bure baruta“, a što je posljedica njegovog geopolitičkog položaja i povijesnog značaja kako za Evropu tako i za cijeli mediteranski svijet. Izuzmemo li činjenicu da je navedena metafora rezultat vanjsko-imperijalističkog uticaja, a nikako vlastitog određenja i nominacije, ipak i u tome treba tragati za razlozima i uzrocima njenog nastanka.
Kako je bio specifičan u prošlosti Balkan je ostao poseban i u sadašnjosti. Dokaz tome je i činjenica da geopolitički procesi, procesi integracija i reformacija na Balkanu teku dosta sporo, iscrpljujuće teško, a posebno kad je riječ o zemljama jugozapadnog Balkana. Dok će mnogi danonoćno tragati za odgovorima na pitanje zbog čega je to tako mi ćemo se u nastavku osvrnuti samo na jednu činjenicu koju smatramo ključnom, a to je demografska slika općenito Balkana, a posebno njegovog jugozapadnog dijela.
(nastaviće se…)
Za Akos.ba piše: dr. Ajdin Huseinspahić
