Šta je ‘selefijski islam’ – Razlike i sličnosti selefijskih grupacija

Piše: Yasir Qadhi

Prvi dio:

Šta je selefizam?

Šta je tačno “selefizam”? U nedostatku jednoglasne i općeprihvaćene definicije selefizma, pokušat ćemo rasvjetliti moderni selefijski fenomen vračajući se na njegove početke, procjenu određenih karakteristika, njegove manifestacije u različitim grupama i raspravom o pozitivnim i ne tako pozitivnim doprinosima islamu i društvu u cjelini.

U kontekstu modernog svijeta, tačnije proteklo pola stoljeća, termin selefizam označava metodologiju kojoj je cilj imitacija vjerovanja i prakse Poslanika s.a.v.s., i prvih generacija. Budući da su prve tri generacije bile najbliže Poslaniku s.a.v.s., i periodu Objave, smatraju se najboljim predstavnicima izvornog islama.

1.      Iako se termin odnosi na metodologiju, pošteno bi bilo kazati da se, s druge strane, ne veže za bilo koju specifičnu grupu vjernika. Generička priroda ovog termina je najbolje ilustrovana kroz činjenicu da se brojne grupe identificiraju sa ovim terminom u smislu sljeđenja selefijske metodologije ili ne odbijaju ovaj termin kada ih drugi oslovljavaju njime, iako oni za sebe ne koriste taj termin. Bitna činjenica za istaći je da svaka od ovih grupa isključivo i samo za sebe prisvaja istinsko sljeđenje Poslanika s.a.v.s., dok su drugi samo blijede kopije koje ih ne mogu stići u njihovoj vjerskog revnosti. Budući da je stanje izuzetno komplikovano, nužno je skicirati različite tačke slaganja i razilaženje između različitih grupa selefija kako bismo došli do kvalitetnog razumijevanja samog “selefizma”.

1.1  Tačke slaganja između selefijskih pokreta

Postoje određene opće karakteristike koje su prisutne u svim manifestacijama selefizma, bez izuzetka.

1.      smatraju da samo oni istinski slijede učenja i vjerovanje selefi-saliha i u teološkom smislu promoviraju ono što se prenosi od njih

2.      kategorično odbijaju bilo kakvu mogućnost metaforičkog ili simboličkog interpretiranja iména Uzvišenog Allaha (tawḥīd al-asmāʾwa’l-ṣifāt)

3.      potvrđuju ekskluzivno pravo Uzvišenog Allaha da Ga se obožava (tawḥīd al-ulūhiyyah) bez bilo kakvih primjesa ili zastranjivanja koja bi mogla voditi ugrožavanju ovog prava. Neke sinkretističke prakse pojedinih sufijskih grupa su prezrene i strogo zabranjene.

4.      odbijaju sve novotarije u vjeri (bidʿa) i odriču se onih koji ih uvode (ahl al-bidʿah). Posebno su kritični prema ši’ijama iz razloga što ši’ije ne prihvataju većinu ashaba.

5.      poštuju i uvažavaju pravna i teološka mišljenja šejhul-islama Ibn Tejmije. Važno je istaći da moderni selefijski pokret ne smatra Ibn Tejmiju osnivačem pokreta jer nakon Poslanika s.a.v.s., koji je došao sa Objavom, ne postoji drugi čovjek koji bi bio odabraniji da se slijedi.

1.2  Pitanja među kojima se razilaze selefijske grupe

Iako postoji opća saglasnost u gore spomenutim pitanjima, veliki je broj pitanja među kojima se razilaze brojne selefijske grupe.

1.      Stav o slijeđenju jedne od pravnih škola

Brojne selefijske grupe imaju suprostavljene stavove kada je u pitanju sljeđenje određenog mezheba.

·         nedopustivo: protivljenje kanoniziranju islamskog prava je bila odlika zahirijske škole. Savremeno oživljavanje anti-mezhebističkog trenda se može pratiti do Muhameda Hajata es-Sindija koji je utjecao na San’anija, Ševkanija, Sidik Hasan Hana i najskorije Nasirudina Albanija. Svaki od ovih učenjaka je kategorično bio protiv mezheba.

·         nije proporučljivo ali nije pogrešno: neki selefijski pokreti dopuštaju slijeđenje mezheba u slučaju potrebe s tim da osoba mora da slijedi jači dokaz kada naiđe na njega.

·         dopušteno: velika većina pripadnika sunijskog islama smatra pripadnost mezhebu obaveznim ili preporučenim činom i taj stav su usvojile i neke selefijske grupe. Muhamed b. Abdul-Vehab, predvodnik da’we iz Nedžda, je u teologiji bio pod uticajem Sindija ali je kroz cijeli svoj život ostao vjeran sljedbenik hanbelijske pravne škole, smatrajući da je slijeđenje mezheba i ispravno i preporučeno.

2.      Strogo odvajanje od novotara (ehlul-bid’a)

Teoretski sve selefijske grupe se ograđuju od onih koji uvode novotarije u vjeru i od onih koji ih podržavaju. Međutim, praktična provedba ovog odvajanja i ograđivanja se razlikuje od grupe do grupe i od učenjaka do učenjaka.

Oni koji zastupaju najstrožije stavove glede ovog pitanja su vrlo jasni: ukoliko osoba B priđe osobi A koja je devijantna, tada i osoba B postaje devijantna. Ako osoba C priđe osobi B, tada i ona postaje devijantna i tako ad infinitum, ad nauseum. Nesretan, iako lahko predvidiv, rezultat ovakvog stava su daljenje podjele unutar zajednice selefija.

Ova metodologija je glavna odrednica grupe poznate po nazivom “Medhalije” (studenti saudijskog šejha Rabi b. Hadi el-Medhali) koji je legitimizirao ovu praksu smatrajući je dijelom nauke al–Jarh wa’l-taʿdīl (nauka o kritici prenosilaca hadisa, razdvajanje onih koji su pouzdani od onih koji nisu). Iako je u proteklim godinama popularnost ovog pristupa naglo pala, još uvijek postoje brojne grupe koje usvajaju ovaj kruti stav, odbijajući bilo kakav kontakt sa onima koji imaju drugačiji pristup.

Neki selefijski učenjaci i grupe su usvojile manje krut stav po ovom pitanju,  dozvoljavajući saradnju sa neselefijskim zajednicama (npr. dozvoljavaju saradnju sa Deobandijama[1] ali ne i sa ši’ijama).

3.      Teološka pozicija glede vjerovanja (imana) i da li djela čine sastavni dio vjerovanja ili je vjerovanje neovisno o djelima

Rasprava o vjerovanju (imanu) je novije pitanje koje je postalo aktuelno krajem 90-tih,  kada je šejh Albani izjavio da on ne smatra da su djela nužno povezana sa vjerovanjem. Zvanični stav selefijskih učenjaka je da djela predstavljaju sastavni dio vjerovanja i bez njih se ne može govoriti o prisustvu imana kod čovjeka.

4.      Privrženost i poslušnost islamskom vladaru i dozvoljena količina političke aktivnosti (ṭāʿat walī al-amr)

Ovo pitanje je izuzetno široko i kompleksno, i jedna od glavnih tačaka razilaženja sa onima koji nisu u pokretu. Stepen političke aktivnosti i opozicije legitimnoj vlasti, nužnost pokoravanja islamskom vladaru, vjera vladara koji je nelegitimno na vlasti su teološki “siva” područja koja selefijski učenjaci pokušavaju prilagoditi savremenom, hirovitom svijetu. Ključne pozicije se mogu sažeti u sljedećih nekoliko stavova.

·         Kritiziranje legitimno izabranje vlasti je ravno griješenju i zastranjenju. Neke grupe poput selefija u Saudijskoj Arabiji i Mekelija su izrazito pozitivno orijentisani ka vlasti

·         Preispitivanje i savjetovanje vladajućih autoriteta je produženje principa al-amr bi’l-maʿrūf wa’l-nahy ʿan al-munkar “naređivanja dobra i odvraćanja od zla”. Neke selefijske grupe smatraju da je opozicija ka vladajućim strukturama nužna iz gore navedenih razloga, te kako bi se ispoštovao islamski princip da se onome koji čini nepravdu pomogne.

·         Postoje određene grupe selefija koje smatraju da su svi vladari u muslimanskim zemljama (ili samo oni koji ne vladaju po Šerijatu) nevjernici i da su uzurpirali vlast, te da vlast od njih treba povratiti silom.

5. Pitanje TEKFIRA (kvalificiranje vjerovanja jednog muslimana kao nedostatnog i pokvarenog), posebno tekfira vladara koji ne vladaju po Šerijatu (al-ḥukm bi ghayr mā anzal Allah).

Postoji nekoliko vladajućih stavova.

·         Vladari muslimanskih zemalja koji sude po sekularnim zakonima su vjernici. Neki učenjaci poput bivšeg glavnog muftije Saudijske Arabije, Bin Baza i šejha Albanija, su smatrali da vladar koji sudi po sekularnim zakonima je vjernik jer ono što čini nije dovoljno jako da ga izvede iz vjere.

·         Vladari koji vladaju po sekularnim zakonima se smatraju muslimanima i obavezna im je poslušnost radi dobra zajednice ali njihovo vladanje u ime drugih a ne Allaha je veliki kufr. Ovo je preovladujući stav većine umjerenih selefija, poput šejha Muhameda b. Saliha el-Usejmina.

·         Vladari muslimanskih zemalja koji vladaju po sekularnim zakonima su kafiri čija vladavina je nelegitimna, a samim time poslušnost njima neobavezna. Ovo je stav militantnih grupa koje predvode Ebu Muhamed el-Makdisi i Ebu Mus’ab es-Suri, čiji stavovi i djela predstavljaju inspiraciju za nasilne ekstremiste.

5.      Stav vezan za džihad. Iako je većina selefijskih grupa pacifistički nastrojena, postoje određene grupe koje su usvojile militarističke pozicije. Smatraju da je oružana borba obavezna, ako ne za cijeli ummet onda definitvno za određene članove. Fokusiraju se na sljedeće dvije stvari:

·         Odstranjenje sekularnih vladara iz muslimanskih zemalja

·         Konstantana borba protiv nemuslimanskih vlada koje su izvšile invaziju u muslimanske zemlje

Tipično i razumljivo, zadnje tri stvari (pitanje vlasti, vjerovanje vladara koji ne vlada po Šerijatu i džihad) su izrazito isprepletene. Oni koji zauzimaju ekstremne stavove glede legitimeta i imana vladara koji sude po zakonima kojima nije izvor Uzvišeni Allah, posljedično, zauzimaju i ekstremne stavove glede tekfira, što nužno vodi potrebi oružanog nasilja nad neistomišljenicima.

1.3. Neke od najvažnijih selefijskih grupa

1.      Vladajući saudijski selefizam. Ovo je najveća i najistaknutija selefijska grupa,  kako to ističu mnogi saudijski protagonisti selefizma. Oni uglavnom slijede hanbelijski mezheb i sarađuju sa vlašću. Ova grupa, predstavljena saudijskom selefijskom zajednicom, izbjegava otvoreni tekfir i relativno strogo pristupa ekstremnim militantnim grupama.

2.      Šejh Albanijeva jordanska grana selefizma. Još jedna velika grupa, što se tiče broja sljedbenika, koja izbjegava slijeđenje bilo kojeg mezheba i zalaže se za striktno zakonodavstvo utemeljeno na jasnom dokazu (dalīl-based jurisprudence). Politički nisu mnogo aktivni i izbjegavaju kontakte sa vlašću i ekstremnim militantnim grupama. Ova grupacija nastoji da se pridžava fikha doslovice i konceptu novotarije (bidʿa) pristupaju veoma strogo, tako da određene stvari kojima druge grupacije ne pridaju veliku pažnju, kod ove grupacije su veoma ozbiljne (učenje ezana u džamiji, crte koje određuju safove, više od tri stepenice na minberu …).

3.      Pokret Sahwa iz Saudijske Arabije koji je bio uključen u mirnu političku reformu bez pozivanja na svrgavanje vladara. Učenjaci, poput šejha Selmana Oadaha i šejha Sefera Havalija su istaknuti predstavnici ovog pokreta. Ova grupa se pokazala kao izuzetno aktivna u medijima što je rezultirala da su veoma dobro prihvaćeni od strane obrazovane omladine. Njihova briga za opće stanje muslimana je izražena kroz aktivno učešće u rješavanju socijalnih problema.

4.      Medhali grupacija je manja podgrupa saudijskih selefija. Oni su jedinstvena grupacija i predstavljaju izuzetak od ostatka saudijskih selefija. Njihova metodologija je veoma problematična i bazira se isključivo na podjeli između onih koji su selefije i onih koji to nisu. Konstantno se dijele između sebe temeljeno na kvaliteti slijeđenja ispravnog puta (manhaj). Što se tiče njihovog uticaj, on nije velik.

5.      Egipatski selefizam – također, predstavlja širok spekat pogleda na različita pitanja. Ova grupacija je u rasulu nakon arapskog proljeća. Egipatske selefijske su najvećim dijelom pod uticajem šejh Albanijeve jordanske grane selefizma. Među egipatskim selefijama postoji grupacija identična Medhali grupaciji. Među ovim grupacijama postoji različit pristup političkim pitanjima i dešavanjima. Najznačajnija grupa, Nur partija, je zauzela izuzetno pozitivan stav prema generalu Sisiju u nedavnim dešavanjima, dok druge grupe ostaju apolitične s tim da neke istupaju kritikujući vladajući režim. Trenutno svjedočimo velikom oživljavanju egipatskog selefizma nakon posljednjih dešavanja u Egiptu i veoma je teško odrediti kakve će stavove zauzeti i kakve će to posljedice imati na cjelokupno egipatsko društvo. 

6.      Tekfirije: oni se uglavnom bave proglašavanjem nevjernicima (takfīr) vladara koji ne vladaju sukladno šerijatu ali ne pozivaju na borbu protiv njih, budući da nije odgovarajući historijski trenutak za takvu borbu. Naglašavaju nepravedan odnos Zapadnog društva prema muslimanima i licemjeran odnos i potčinjenost političkog establišmenta muslimanskih zemalja. Posebno promoviraju princip “odanosti i iznevjeravanja” (walāʾ wa-l-barāʾ), koji se ogleda u podržavanju svih grupacija koje se bore protiv Zapada, bez obzira na opravdanost ili metodologiju te borbe. Ova grupa ima mnogo dodirnih tački sa Medhali selefijama ali i veliku razliku u pristupu prihvatanja muslimanske političke vlasti. Neki od najistaknutijih predstavnika ove grupe su Ebu Muhamed el-Makdisi i Ebu Musab es-Suri koji imaju malu ali odanu grupu sljedbenika na Zapadu (uglavnom sastavljenu od omladine koja je pod uticajem Anvara el-Evlakija, ubijen 2012.). Iako se većina članova ove grupe ne uključuje aktivno u oružane borbe (jihād), njihova teorijska obrada ovog pitanja predstavlja temelj za djelovanje sljedeće grupe.

7.      Radikalno-militantne (jihādist) selefije: zastupajući radikalne teološke i političke stavove ova grana selefizma uključuje militantne organizacije poput El-Kaide i IDIL-a. Iako sam napravio razliku između zadnje dvije kategorije, većina bi ih svrstala u jednu zbog prirode učenja i djelovanja. Iako u svome učenju imaju neke stavove karakteristične za selefije, sve selefijske grupe ih snažno osuđuju, isključivo zbog njihove brutalnosti. Treba istaći da su ove grupe nastale iz razbijenih podgrupa Muslimanskog bratstva i saudijskih selefija u ranim 1980-tim, tako da oni, “tehnički”, ne pripadaju “čistom” selefizmu.

Nepotpuna i neprecizna lista koju smo gore naveli je najbolji pokazatelj težine atribuiranja određene grupe kao “selefijska”. Budući da postoje brojne razlike između različitih selefijskih grupa, nijedna ne predstavlja selefizam u cijelosti.