Šta debakl u Afganistanu znači za vanjsku politiku SAD-a

Piše: Hamza Karčić

– Autor je vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

Dok su se talibani približavali i dok se skori kolaps afganistanske vlade u Kabulu činio očitim, državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Antony Blinken izjavio je 15. augusta da to “nije Saigon”, misleći na evakuaciju američkog osoblja iz Saigona, glavnog grada tadašnjeg Južnog Vijetnama u kojem su komunističke snage preuzele kontrolu 1975. godine.

Na snimcima sa aerodroma u Kabulu nakon Blinkenove izjave se vidi mnoštvo Afganistanaca koji trče po pisti, neki pokušavaju da se ukrcaju u avion, a drugi se drže za američki vojni avion dok je polijetao. Kultna fotografija američkog vojnog helikoptera koji je trebao poletjeti sa krova u Saigonu 1975. godine sada se, 46 godina kasnije, uspoređuje sa fotografijom američkog helikoptera koji leti u Kabulu i užasnim prizorima sa aerodroma.

Mnogi analitičari ukazali su na sličnosti između američkih močvara u tadašnjem Južnom Vijetnamu i u Afganistanu. Politike vijetnamizacije i afganistanizacije su propale. Korupcija vlade u Kabulu se mogla mjeriti samo sa korupcijom u Saigonu. Sada evakuacija američkog osoblja iz Kabula i neizvjesna sudbina lokalnih Afganistanaca koji su radili za zapadne snage ukazuju da to “nije Saigon”. U stvari, to može biti i gore. “Kabulski trenutak” postat će nova metafora u literaturi o američkoj vanjskoj politici.

Šta će ovaj “kabulski trenutak” značiti za američku vanjsku politiku?

Prvo, fijasko u Afganistanu sada će se smatrati najvećim neuspjehom u američkoj vanjskoj politici od Vijetnama. Odluka predsjednika Joea Bidena da povuče američke snage iz Afganistana ispunjenje je njegovog obećanja o okončanju “vječnog rata”. Njegova odluka bila je u skladu s ispitivanjima javnog mnijenja koja ukazuju na podršku američke javnosti takvom potezu. Međutim, provedba njegove odluke sada se oštro kritizira kao prebrza i da ne ostavlja dovoljno vremena za evakuaciju hiljada Afganistanaca koji su radili s Amerikancima, kao i za evakuaciju samih Amerikanca. Neuspjeh u evakuaciji afganistanskih prevodilaca, konsultanata i drugih lokalnih saveznika iz Afganistana prije kolapsa vlade u Kabulu gotovo će se sigurno pamtiti kao veliki neuspjeh koji podriva američki kredibilitet.

Drugo, kao što je to bio slučaj u doba nakon Vijetnama, podrška američkim vojnim intervencijama u inozemstvu će značajno pasti. Ratovi u Afganistanu i Iraku iscrpili su javnu podršku vojnim intervencijama na udaljenim mjestima gdje vitalni interesi Amerike nisu jasni. Ovo je poruka malim narodima i državama da u bliskoj budućnosti ne polažu svoje nade i ne zasnivaju svoje strategije na američkom intervencionizmu. Uostalom, Zaljevski rat iz 1991. godine bio je glavni američki vojni napor koji je okončao vijetnamski sindrom. Drugim riječima, SAD-u je trebalo više od petnaest godina da ponovo uspostavi svoj intervencionistički kurs.

Treće, prije dvadeset godina, nakon terorističkih napada 11. septembra, NATO se prvi put od svog osnivanja iz 1949. godine pozvao na član 5. koji propisuje kolektivnu samoodbranu. Neuspjeh misije u Afganistanu neizbježno utiče i na kredibilitet NATO-a. Zapravo, ovo je prvi poraz koji je Sjevernoatlantski savez pretrpio od svog osnivanja. Poraz je došao od strane nedržavnog aktera. Kako NATO vidi Afganistan u vlastitoj autopercepciji, u njegovim novim strateškim konceptima i kako će Alijansu percipirati njeni suparnici tek će se vidjeti u narednim godinama.

Američki “vječni rat” u Afganistanu proučavat će se u godinama koje su pred nama, a poređenja sa Vijetnamom gotovo su neizbježna. Ako je postvijetnamska Amerika bilo kakav vodič, od američkih administracija se očekuje veći fokus na domaća pitanja. Vojne intervencije u inozemstvu, u kojima američki vitalni interesi nisu u pitanju, manje su vjerovatne u bliskoj budućnosti. Bidenova administracija sada treba učiniti više na jačanju kredibiliteta NATO-a kako bi se države od Baltika do Balkana mogle osloniti na Alijansu u zaštiti svoje sigurnosti.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorska i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).

Akos.ba