Šta činiti kada je pokolja bilo previše: Prijedorski dnevnik tuge i prkosa
Sjećam se tih zadnjih dana pred rastanak s ocem. Kuća nam je na kraju mahale pa smo svaku noć spavali po šumama, kukuruzištima, po kućama rodbine u dubini sela. Patili smo se od kraja maja do tog 23. jula. Sjećam se da je, nekoliko dana pred smrt, negdje ranom zorom otac ustao, sjeo sav nekakav smoren, te rekao materi: “Stara, ja se cijelu noć bočim s Ešinom djecom. Oni su se sa mnom igrali cijelu noć. Satrali su me živa…” Eto, ta njegova rečenica bila je moja zvijezda vodilja svih ovih godina unatrag i bit će dok me bude bilo. Molim dragog Boga u ovoj noći da ih nađem kako se igraju tamo negdje gdje je najljepše
Piše: Sudbin Musić
19. juli: Dan je uoči šehidske dženaze u Prijedoru. Ove je godine lokacija u Kozarcu. Kompleksan vam je ovaj moj Prijedor. A i pokolja je bilo toliko da se teško orijentirati i donijeti bilo kakav (o)sud o bilo čemu, pa i o najnovijoj odluci Rijaseta, koji je, kažu, utjecao da se dženaza pomjeri u podnevski vakat. Cijeli dan slušam negodovanja. Ne shvataju, kažu, naše krajiško određenje spram svega, pa i činjenice da nam je nakon dženaze tek onda posla i obaveza. Jer treba odvoziti i ukopavati identificirane po čak osam šehidskih mezarja u Kozarcu i Prijedoru. Odlučih da reagiram barem putem profila na Facebooku. Kako bih drugačije?! Godinama sam s grupom volontera organizirao dženazu. Znam koliko je posla i kakve su julske vrućine. Na to sve i bol članova porodica na koje se najmanje misli. Džuma je sutradan i u razgovoru s nekoliko imama shvatam da ne znaju ljudi kako da postupe, osim da neki imaju osjećaj da će sjediti pod ahmedijom na džamijskom pragu i čekati da neko dođe, jer većina džematlija hrli u Kozarac na dženazu. A zašto bi bilo jednostavno kada može komplicirano?! Ali nejse… Danas je i dan rastanka. Tako bih ga nekako nazvao. Ni slutili nismo da će na taj datum prije 26 godina započeti klanje u kojem ćemo izgubiti toliko dragih lica. U večernjim satima u džamiji u Rizvanovićima imami s ovog prostora proučili su Jasini Kelimei-tewhid u prisustvu malog broja vjernika. Konstatiram iza jacije da su džamije kao lokacije komemoracija izgleda sve više problem. Ili je nešto drugo posrijedi…
20. juli: Dogovorio sam se s Elvedinom da dođem po njega u Hambarinama pa da idemo za Kozarac. Loše sam spavao. Ponesu emocije, a i inače imam tu putničku groznicu ili taj problem kada se nekuda treba ići pa se strahuje da se ne okasni i ne može da se spava. Iako nismo morali ni da poranimo plaho. Elvedin živi u Švedskoj. Portalski je pionir. Skupa uređujemo MojPrijedor.com, jedan od prvih prozora u domovinu hiljadama sugrađana rasutih po svijetu. Po prirodi je dobričina i sa mnom jedan od rijetkih preživjelih te fine generacije dječaka rođenih 1974. i 1975. U putu proćaskamo o svemu pa i o tom problemu s džumom. Usput dobijem informaciju da su mještani Bišćana zakazali komemoraciju na svom mezarju u 12:00 sati. Demonstrativno ili iz nekog drugog razloga, ne znamo. Ali, i ako jeste, s punim pravom, jer 20. juli ustvari je prijedorski 11. juli, pa i zbog Bišćana, jednog od šest džemata lijeve obale Sane u kojima je od 20. do 25. jula 1992. pobijeno gotovo 1.800 ljudi žena i djece. Tek tako i redom, od kuće do kuće.
Kozarčani su u organizaciji fenomen. Znali smo da tehničkih problema, dok je Ibre Kahrimanovića živa, ne smije biti. Volim tog čovjeka kao amidžu ili daidžu. Ostanem počesto pa ga iz prikrajka posmatram kako okolo srčano galami, trči, parkira novinarke, dočekuje delegacije dok istovremeno posmatra jesu li tabuti “pod špagu”. Kažem ljudima da bi mi, da se, ne daj Bože, Ibri šta desi, otišlo pola Kozarca. Usput sam se kao penzioner naoružao flašom vode, kišobranom i serdžadom. I bilo je spasonosno. Vrućine su bile nesnosne, a nas zapala ledina van dva ogromna šatora. Nekako zbrda-zdola obavismo džumu. Poslušasmo poruke reisul-uleme. Dok smo čekali da se donesu tabuti, posmatrao sam ga kako sjedi u improviziranom mihrabu. Nekako mi samom Mevlani najsličniji. Falio mi je taj osjećaj poštovanja prema nekome kakav osjećam prema njemu. Taj neki djelić muškog autoriteta izgubljenog preranim gubitkom babe rahmetli. Ipak, iz nekog razloga, zbunjenosti ili vrućine, niko nas ne upita za halal rahmetlijama, akobogda šehidima. Poslije dženaze smo se zaputili u Hambarine i pristigli na kabursku dovu rahmetli Mehmedu Mulaliću. Usput posjetim kabur Besime Kahrimanović, novinarke i naše dugogodišnje saradnice na portalu, mog uzora i poznanice iz logoraških dana u Trnopolju. Toliko ih je u posljednjih nekoliko godina otišlo iz naših života. Imam osjećaj da smo previše navikli na smrt.
21. juli: Danas sam posebno ponosan. Negdje smo skoro u Stavu objavili priču o masakru u Hegićima, jednom od onih, zasigurno nekad najveselijih sokaka i mahala na Mataruškom Brdu, u kojem je u jednom satu pobijena gotovo sva muška populacija. Prvi je put šira bh. javnost imala priliku čuti za ove ljude i njihovu tragediju. Tek jedan mali dio horora kojeg su 20. jula u poslijepodnevnim satima Hegići premetnuli preko svojih glava prenijeli smo javnosti. Hegići su u međuvremenu pokrenuli akciju i za nekih šest mjeseci izgradili i uredili mjesno mezarje i podigli prekrasno Šehidsko turbe u znak sjećanja na svoje najmilije. U vrijeme pisanja tog prvog teksta zatekao sam ih svega desetak u mahali, okruženih pustim i praznim kućama lijepo poredanim u dvije mahale. Danas su svi tu. Elvedin i ja smo ponovo skupa. Primjećujemo dosta djece i blizanaca. Iza nas veliki šator. Krajina je to. Nećeš otići dok ne jedeš i ne piješ.
I ovdje, kao i svuda, oko izgradnje ovakvih objekata njih nekolicina iznese cijeli teret. Ostali ne štede i šalju novac. Danas su nekako svi tu i svi angažirani. Radosni i tužni istovremeno. To je ustvari taj koktel emocija kojim ispratimo svako ljeto, pa i ovo. Na otvorenju nikoga od zvanica. Svakome je komemoracija izgleda previše. Smrt stotinjak ljudi i sjećanje na njih nije ni vijest, ali zato jeste neka saobraćajka na sarajevskim Pofalićima. Drago mi je bilo čuti da ni ovaj put federalni ministar za izbjegla i raseljena lica Edin Ramić nije ostao ravnodušan, pa je i Hegićima pomogao u izgradnji njihova turbeta. Razmišljam o tim mjestima sjećanja i dimenziji njihove svetosti u dušama šest majki i sestara koje su suznih očiju otkrile spomen-ploče s njihovim imenima i jednu s posvetom.
Odavde će Bogu ići najiskrenije dove. Odavde će se za put pravi moliti suzom nakvašenim rukama. I ta božanska dimenzija materinstva poima se tek u ovakvim trenucima. Ne znam samo kako tim ženama imamo obraza više gledati u oči. Uz Jasin i ilahije, te obraćanje glavnog imama Huseina ef. Velića, mjesnog imama Suada ef. Kazaferovića te Jasminke Dedić, sestre trojice ubijenih i dugogodišnjeg borca za prava žrtava, završen je još jedan skup u nizu kojim je obilježen još jedan masakr nad Bošnjacima u nizu, nizu koji je u Prijedoru predugačak. Jasminka koristi priliku i na moju radost ističe zasluge Halida Hegića, jedne od onih ljudina kakve ima svaka bosanska mahala. Dugim i jedinim aplauzom danas odato mu je priznanje i počast za sav njegov trud, znoj i vrijeme provedeno da se krunom okruni slava povratka na porušena zgarišta, s ovim pečatom obaveze pamćenja na najbolje i zauvijek izgubljene mještane.
I Halid se, vidno uzbuđen i iznenađen, obratio kratko svojim Hegićima. Rijetka prilika izljeva zahvalnosti zajednice ljudima poput njega, a inače smo prilično nepažljivi. Usput, sestra mi javlja da mi je mati loše.
22. juli: Mama je i dalje loše. Pri tom i neće da ide doktoru. Godine čine svoje. Malo strah od dijagnoze, a više osjećaj ravnodušnosti prema smrti koji osjećaju žene, posebno one s genocidom pogođenih područja. S Elvedinom sam koordinirao da, ako već negdje ne mognem otići, sjedim kući i objavljujem informacije. Jednostavno da ne kasnimo s vijestima. Dnevno naš portal posjeti od pet do petnaest hiljada ljudi. Nije malo. Ne stižem na komemoraciju u mahalu Sredice u Bišćanima. U posljednjem sačuvanom dokumentu srednjovjekovne Bosne, pored mog Čarakova, spominju se i Sridice kao naseljeno mjesto koje kralj bosanski poklanja nekim ugarskim plemićima. I Sredice su kao i Hegići, jedna od mahala koja se tog 20. jula našla prva na udaru velikosrpskih zločinaca koji su od kuće do kuće sijali smrt. I mještani su Sredica u znak sjećanja prije nekoliko godina podigli lijepo spomen-obilježje kraj kojeg se svake godine okupljaju. Nikada kao ove godine prognanici iz inostranstva nisu “okasnili”, a ustvari stigli na vrijeme. Imam osjećaj da do 15. jula nije bilo nikoga. Konačno je ogromna većina uspjela uskladiti svoje godišnje odmore s komemoracijama. Odjednom su svi tu. Brdo, Kozarac i Čaršija puni su ljudi. Mahale žive kao nekad.
Ali, eto, večeras mi je Muhamed Avdić, jedan od mojih brojnih jarana iz Srebrenice, javio da je na ahiret preselila Hatidža Mehmedović. Odavno nisam zaplakao. Večeras jesam. Priznajem, mlakonja sam. Volio sam Hatidžu svim svojim srcem. Sjećam se, bili smo skupa u sudnici u Hagu u trenutku kada je Radovan Karadžić odbio da iziđe. Ustali smo, zagalamili smo, vrištali skupa, osjećajući svu ovozemaljsku nepravdu tog trenutka. Oni sudski zaštitari vikali su na nas, dok se sudija O-Gon Kwon cerekao… Namjeravao sam otići da je posjetim i još jednom da je vidim živu. Vijest o njenoj smrti slomila mi je srce. Stigne insana u nekom trenutku taj trenutak gubitka fizičke snage i emotivnog loma. A kako i ne bi. Večeras valja ovakav, a sutra je 23. juli, dan kada sam izgubio babu, pola rodbine i gotovo šest stotina mještana mojih rodnih Zecova i Čarakova, u kojem sam prohodao.
23. juli: Jutros je, saznajem kasno, održana mala komemoracija na šehidskom mezarju u Zecovima. Propustio sam je. Mogao sam otići, ali nisam nigdje pročitao kada će biti održana. Primijetio sam da je, sudeći po fotografijama, bilo veoma malo ljudi. Tužan sam. Svakog 23. jula sam potpuno skrhan. Brat i ja smo jedine dvije muške glave koje su se zatekle u kućama tog jutra a da su ostale žive u našoj mahali Poljski Put. Nad Čarakovom i Zecovima su se posebno “najunačili”. Zecovi će ostati zapamćeni kao džemat s najviše ubijenih žena i djece u općini Prijedor, a Čarakovo kao najstradaliji u BiH. Cijeli dan razmišljam s kakvim neljudima smo okruženi. Pa ni do dana današnjeg niko da se sjeti pa da barem anonimno dojavi o lokaciji na kojoj su pokopali onu djecu s Gradine. U ikindiju smo se okupili u našoj džamiji u Čarakovu. Cijelih dvadeset minuta jedna je djevojčica sasvim normalnom brzinom čitala imena i prezimena ubijenih u mom Čarakovu. Zamislite, samo da im se imena i prezimena pročitaju treba vam cijelih dvadeset minuta. Pri tom pomislih: Pa šta da smo, eto, uz onaj spisak dodali barem starosnu dob? I više nego dovoljno za jedan ovakav skup a da insan ode kući skamenjen. I previše…
Uz svako pročitano ime džamijom se pročuje uzdah ili jecaj majke, supruge, djeteta koje je danas odrastao čovjek. Mučna i teška atmosfera. Na kraju smo im proučili Jasin i zamolili dragog Boga da nas spoji u Džennetu, akobogda. Težak je mjesec juli u Prijedoru. Pretežak. Pri tom opet primjećujem da nas je u džamiji malo. A onda insan shvati da i o prisutnima govori onih dvadeset minuta čitanja imena pobijenih. Ljudi naprosto nema. Nekima je opet zasmetala džamija kao lokacija. Usput, javljaju mi se oni koji nisu pristigli, a koje je sudba raznijela preko bijela svijeta. Pun ih je Chicago, Saint Louis, a da ne govorim o tome koliko je njih muka otjerala u daleku Kanadu ili Australiju. Na putu iz džamije sam se naibretio onim kućama I svemu izgrađenom nakon svega preko glava prevaljenog, prije cijelih dvadeset i šest godina. Dobro je ovaj narod pri pameti. I predobar je. Nije džaiz biti pesimista. Nekako mi se ove njihove kuće i avlije, ma kako puste, učiniše nešto ljepšima nego inače. Naselamismo se i napričasmo one i ja. Mahsuz sam se večeras nauživao u zalasku sunca u mom Čarakovu. Mati je i večeras loše. Opet plačem…
24. juli: Ne stigoh u Keraterm. Mati je opet bolesna. Prvi put nisam na komemoraciji u logoru Keraterm. Logor je oformljen odlukom tadašnjih srpskih vlasti 26. maja 1992. Prema podacima prijedorskih udruženja, do sada je evidentirano 373 ubijenih logoraša u ovom logoru, od kojih su 103 mještani Rakovčana, 79 iz Čarakova, 76 iz Hambarina, 32 iz Rizvanovića, 23 iz uže gradske zone Prijedora, 18 iz Zecova, sedam iz Kozarca, pet iz Bišćana, pet iz Tukova, četiri iz Gomjenice, tri iz Ćele, dva iz Brezičana, dva iz Tomašice, dva iz Ljeskara, jedna iz Čejreka… Samo u masakru u hali “trojci”, u noći s 24. na 25. juli, ubijeno je oko dvije stotine logoraša. A, eto, Draganu Kolundžiji proces pred Haškim sudom trajao duže od kazne na koju je osuđen. Sva bjelosvjetska nepravda vam je očigledna u Prijedoru.
Najveći je broj ubijenih i u noći masakra s područja lijeve obale Sane, tzv. Mataruškog Brda. Logor Keraterm za sada je jedini obilježen logor s malom spomen-pločom postavljenom u znak sjećanja i dokaz na počinjeni zločin 1992. godine. I od prvog dana sam bio tu. Sjećam se dobro i dana kada smo ga obilježili. Bio sam u autu Edina Ramulića, tadašnjeg aktiviste “Izvora”, čiji sam i sam bio saradnik. Nas nekolicina iznijela je tu ploču i za tili čas je uz malo pijeska, cementa i vode postavljena i pričvršćena. Od tada stoji netaknuta. U međuvremenu je prostor kupio neki Srbin iz Bosanske Gradiške, biznismen koji nas je jednom prilikom skupa sa svojom kćerkom čak i dočekao. Nas i jednu delegaciju njemačkih studenata. Prosto nevjerovatno, ali je tako. Elvedin mi je odmah s lica mjesta slao fotografije, a ja objavljivao vijest. Kaže mi da je skup najposjećeniji do tada. Na početku komemoracije ipak su imali problem, pa su morali intervenirati kako bi paukom uklonili dva auta parkirana ispred same spomen-ploče. Nakon što sam postavio vijest, čitam komentare kako nas je ipak malo na tim skupovima. Zaspao sam s osjećajem nelagode što prvi put nisam bio tamo.
25. juli: Nismo znali kad tačno počinje komemoracija u Briševu pa smo poranili. Sa mnom i Elvedinom je i Mirsad Čaušević, logoraš i biznismen iz Chicaga. Muči ga krvni pritisak. Ljude poput njega Bog dragi nekako stalno stavlja na svakakva iskušenja. Mati mu pretrpjela moždani udar. Ipak, ne odustaje od posjeta svakom mjestu na kojem je počinjen zločin. Briševo je najstradalije hrvatsko-katoličko selo u Bosni i Hercegovini. Prilično je udaljeno od Prijedora i do njega se kroz rudarsku varošicu Ljubiju morate popeti makadamskim putem. Selo je potpuno opustjelo. Tek tu i tamo obnovljena je pokoja kuća koja se nikako ne uklapa u korov i rastinje kojim je priroda preuzela k sebi nekada lijepo i pitomo selo. Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju slučajeva primoravali su majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su.
Zločin nad Hrvatima Prijedora, a posebno Briševa, prekriven je nažalost čudnim zavjetom šutnje hrvatskog rukovodstva u Bosni i Hrvatskoj. Tek skromna misa uveličana prisustvom biskupa banjalučkog monsinjor Franje Komarice bila je sve čime se javnost sjetila 68 ubijenih mještana. Na putu natrag zastajkivali smo kako bi bacili pogled s briševske visoravni na široko prijedorsko polje, a preko našeg prelijepog Mataruškog Brda.
Danas je održana i komemoracija ubijenim mještanima zaseoka Gradina u mojim rodnim Zecovima. Nisam znao kad je. Nisam bio, a mogao sam. Nigdje nisam pročitao informaciju. Pretpostavljam da su htjeli porodični tihi skup za 29 ubijenih žena i djece, pobijenih na današnji dan. Nakon svega kroz šta su ti ljudi prošli, potpuno ih razumijem.
27. juli: U posjetu mi je došao moj rođak Sefer Sivac. Prije dvije sedmice ispratio sam na put natrag njegovog brata Safeta i sestru Sanelu. Imaju još brata Osmana i djeca su moje tetke Sajme, najmlađe sestre mog oca. Toliko su se izmučili po logorima da su, nakon deportacije u Karlovac, od UNHCR-a tražili pomoć da odu što dalje. Završili su na Novom Zelandu, a kasnije su se prebacili u Australiju. Safet i Sefer ove su godine Bosnu posjetili prvi put nakon 26 godina. Susret sa Safetom mi je bio posebno težak. Rastanak još teži. Došao je da nas posjeti prvi i zadnji put. Nakon svega što je preživio, na kraju mu je dijagnosticirana multipla skleroza. Dugo sam stajao na kapiji gledajući za njim na rastanku. Mahao je i plakao. Sa Seferom sam danas obilazio mezarja. Gledao sam ga kako grli nišane i rida. Gutao sam knedlu za knedlom. Prvo smo posjetili Ramizov, kabur sina naše tetke Šahe, a onda i mog oca, Seferovog daidže. Nakon mezarja na kojem nam je ukopana nane i Šaha, pa amidža i daidža Hasan i obilaska pustih ognjišta tetki Ferize, Sadije i Mevle, i onog na kojem sam zadnji rođen, ostataka kuće našeg dida Hasana, Seferu je pozlilo, nije mogao više. Dugo smo pričali o svemu i svačemu. Mati ni danas nije bila dobro. A ja, Bog zna kako ću zaspati večeras.
29. juli: Mati je bila bolje i odlučila je da ide sa mnom na komemoraciju mojoj tetki Hajri i njenima u Duračke. Naime, u mahali Duračci u Donjim Garevcima imao sam tetku Hajru. U najtežim trenucima nakon gubitka oca mati bi često puta znala reći da je Hajra živa da se ne bi napatili. Eto, takva je bila ta moja tetka Hajra. Istog dana kada mi je strijeljan otac u njihovu avliju upala je grupa zločinaca. Po pričama koje smo do sada čuli htjeli su udariti na obraz našoj snahi Nasihi i sedamnaestogodišnjoj Hajrinoj kćerci, mojoj rodici Majdi. Tetka se ispriječila i tako… Sve su ih pobili. Ne znam samo kakav monstrum moraš biti da ubiješ bilo koga, a pogotovo nečije dijete.
S tetkom Hajrom, Majdom i našom snahom Nasihom ubijeni su i njeni sinčići Ajdin i Alen. Svake godine Ešef Dženanović, njihov sin, brat, muž i otac, sa svojom sestrom Asimom i tetkom Esadom organizira malu komemoraciju na preostalim tragovima nekada sretne kuće, na kojima je podigao malo spomen-obilježje. I danas se okupilo dosta svijeta. Proučili smo im Jasin, isplakali se i razišli kućama. Za ovaj gnusni zločin nikada niko nije odgovarao. Prve komšije moje tetke Hajre su Srbi s kojima je uvijek imala dobre komšijske odnose. Niko se nije udostojio da nam pomogne da ih barem pronađemo i sahranimo.
Sjećam se tih zadnjih dana pred rastanak s ocem. Kuća nam je na kraju mahale pa smo svaku noć spavali po šumama, kukuruzištima, po kućama rodbine u dubini sela. Patili smo se od kraja maja do tog 23. jula. Sjećam se da je, nekoliko dana pred smrt, negdje ranom zorom otac ustao, sjeo sav nekakav smoren, te rekao materi: “Stara, ja se cijelu noć bočim s Ešinom djecom. Oni su se sa mnom igrali cijelu noć. Satrali su me živa…” Eto, ta njegova rečenica bila je moja zvijezda vodilja svih ovih godina unatrag i bit će dok me bude bilo. Molim dragog Boga u ovoj noći da ih nađem kako se igraju tamo negdje gdje je najljepše…
