Srebreničanka Almasa: Brata su mi u Potočarima izveli iz autobusa i rekli mu da će drugim autobusom, a pronašli smo samo 30% njegovog tijela

Stojeći na tlu Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica, okružena sa više od šest hiljada bijelih nišana, Almasa se u razgovoru za Anadolu Agency (AA) prisjetila kako je na istom mjestu stajala ratne 1995. godine

Piše: Amina Zornić

Almasa Salihović (28) iz srebreničkog sela Skejići jedna je od brojne djece čije je djetinjstvo prekinuo rat kada je imala samo osam i pol godina. Pored toga, njena tragedija započinje u Potočarima gdje je posljednji put vidjela brata Abdulaha (18) koji se, poput brojnih srebreničkih muškaraca, nije uspio spasiti zločinačke ruke.

Stojeći na tlu Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica, okružena sa više od šest hiljada bijelih nišana, Almasa se u razgovoru za Anadolu Agency (AA) prisjetila kako je na istom mjestu stajala ratne 1995. godine.  

“Na ovom mjestu smo bili, tada je bila ovdje samo njiva. Dva dana smo boravili ovdje i trećeg dana došli su autobusi. Nastalo je opšte rasulo kada su ljudi počeli trčati, većina muškaraca je već tada otišla preko šume, jer su znali da dolaze vojnici srpskih snaga i da se već počela strijeljanja”, kazala je Almasa, govoreći kako je dio njene porodice bio odveden u fabriku akomulatora.

“Moj brat Abdulah je tada imao 18 i pol godina i bio je s mojom starijom sestrom Fatimom. Bili su u fabrici akumulatora, bilo je oko 300 ljudi, jer više nije moglo stati. Mi smo bili vani, ja, brat Salih koji je imao tada 15 godina i mlađa sestra.”

Salih je, prema riječima Almase, uspio ući u jedan od autobusa, jer je među ženama nastala velika gužva i “borba” za mjesto u autobusu, tada – mjesto spasa.

Abdulah je također ušao, međutim za njega je to bio posljednji susret sa majkom, sestrama i bratom.

“Salih je uspio ući u autobus, jer su se žene gurale pa ga je majka ugurala ispod sjedišta i stavila odjeću na njega. Bio je dakle tada ušao u autobus, ali kada ga je vojnik vidio, rekao mu je: ‘Ti ćeš drugim autobusom.’ To je bio posljednji put kada smo ga vidjeli”, kazala je kroz suze Almasa.

Nakon godina traganja i neizvjesnosti, Abdulahovo tijelo, ili bar dio njega, pronađeno je u mjestu Čančari. 

“Pronađeno je 30 posto njegovih ostataka. Iste godine smo ga sahranili ovdje u Potočarima”, kazala je Almasa, dodajući kako je teško živjeti s činjenicom da je njen brat pronađen bez brojnih tijelova tijela

“Teško saznanje je znati da je vaš brat sahranjen sa samo dijelom tijela, kostiju, određeni dijelovi glave fale, ruke, noge, sve, samo su ostali djelići fragmenata. Rekli su nam kasnije da većinu tih kostiju vjerovatno više nikada nećemo pronaći, i tako je i bilo. Ni kost nismo pronašli.”

Almasa koja živi u Srebrenici kaže kako živjeti u tom gradu nije lako te kako je grad izgubio život koji je imao ranije.

“Ljudi rade u gradu i tu nema netrpeljivosti, jer ste radne kolege, ali to nije prisni odnos, uvijek postoji doza distance. Nema netrpeljivosti ali je ogromna, ogromna pustoš… Samo su se stariji ljudi vratili, a putna infrastruktura je katastrofalna. Uglavnom je pustoš”, kazala je Almasa za AA, dodajući kako je njena želja da se prizna genocid, riječ koja najbolje opisuje ono što se tokom rata dogodilo u Srebrenici.

“Voljela bih da druge nacionalnosti koje negiraju da se ovdje nije desilo ono što se desilo, a to je genocid, a ne samo neki zločin; voljela bih da jednostavno dođu i da vide, da znaju za buduće generacije. Da ne moramo više dokazivati šta se tu desilo. Da bi se postigao zajednički život potrebno je da druga strana prizna šta se desilo, jer teško je kad vam drugi ljudi negiraju istinu. Bilo bi lijepo da ljudi mogu razmisliti vlastitom glavom”, zaključila je Almasa koja je u Potočarima obišla mezar svog ubijenog brata te odala počast svim nevino ubijenim Srebreničanima ukopanim u Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica.

Akos.ba