Srebreničanin Suljo Čakanović: Sve su vidljivije posljedice trauma onih koji su preživjeli genocid

Piše: Vesna Bešić 

Genocid, strašne traume, preživljavanje i povratak na prijeratno ognjište realnost su velikog broja Srebreničana. Događaji sa kojim su se suočili u julu 1995. godine ostavili su traga po zdravlje velikog broja njih.

Da je i danas teško živjeti s takvim uspomenama potvrdio je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Suljo Čakanović, koji je u julu 1995. imao 29 godina. I on je sa hiljadama muškaraca i dječaka do slobodne teritorije na području Tuzle došao bježeći kroz šume.

Kao medicinaru, cijeli put mu je prošao jako teško, jer je pored bitke za vlastiti opstanak, pružao pomoć i ranjenim sugrađanima, prijateljima, komšijama…

Bio je među onima koji su na početku rata u Srebrenici formirali improvizovanu ambulantu u cilju pružanja pomoći ranjenicima.

“Na Palama (mjesto u okolini Potočara), bilo je moje sjedište prvih mjeseci rata. Mjesto je intenzivno granatirano i bio je veliki broj poginulih i ranjenih. Sjećam se da sam jednog dana u istom momentu imao 16 ranjenih i četiri pacijenta koja umiru. I kraj rata sam dočekao kao jedan od medicinara”, prisjetio se Čakanović.

Danas živi u naselju u blizini Potočara. Sjedi u dvorištu kuće i priča nam o životu preživjelih i traumama koje postaju sve vidljivije. A, danas ih osjećaju, jer u pravo vrijeme nisu imali adekvatnu medicinsku pomoć i podršku, a trebali su.

“Kada sam 1995. uspio da živ dođem na slobodnu teritoriju, mislio sam, pored masakra nad djecom, starcima, muškarcima i ženama, da će Srebrenica zauvijek za mene biti neki ‘zimbabve’ u koji ja nikada neću doći. Međutim, 2000. godine su me pozvali da budem sanitetsko obezbjeđenje šatorskog naselja, jer je povratak počinjao pod šatorima. Poslije dvije godine su mi iz Doma zdravlja Srebrenica ponudili da vratim svoje radno mjesto i pristao sam uz uslov da budem koristan ljudima koji se vraćaju i nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu u RS-u (entitet u BiH, op.a.)”, pojasnio je Čakanović.

Kako je kazao, u Srebrenici se najviše nevladine organizacije bave psiho-socijalnom zaštitom.

“Država, entiteti, kantoni niko nema strategiju za povratak. Ljudi se sami snalaze, uglavnom su prepušteni sami sebi. Međunarodne humanitarne organizacije su napustile Srebrenicu. Ljudi koji se nisu sami izborili sa svim nedaćama koje su ih zadesile tokom rata, na neki način dobili su različite bolesti. Mi to kažemo PTSP, mada on do prije par godina u BiH nije bio ni priznat kao bolest. Mi smo počeli bolovati od 1992. godine”, izjavio je Čakanović.

Danas, kako je kazao, oni koji su preživjeli strahote genocida imaju različite zdravstvene probleme.

“Bilježi se povećan broj slučajeva dijabetesa, to su traumatološki dijabetesi, alkoholizam, psihijatrijske klinike su počele da se pune ljudima iz Podrinja, pogotovo onim koji su boravili u Srebrenici. Jedno oboljenje koje nas postepeno razara, a da nismo ni svjesni toga, jer PTSP ne boli, ali nam razara organizam. Mnogo je slučajeva uništenih brakova, jer neke porodice nisu imale međusobno razumijevanje zbog svega onoga što su prošli, mada su to uglavnom prošli zajedno u toku rata”, istakao je Čakanović.

Smatra da su problemi nastali mnogo godina poslije rata i genocida.

“Bez razloga se posvađate sa suprugom, djecom… I tamo gdje se dogodi da vas djeca i supruga ne razumiju, dolazi do problema, razvoda, samoubistava, odlazaka iz BiH. Ovo ne govorim napamet. I dalje sam zdravstveni radnik, i dalje pomažem ljudima da rješavaju takve probleme. To je činjenica. Ja s tim ljudima živim i radim”, naglasio je Čakanović.

Kako je kazao, izgubljena je cijela jedna generacija ljudi koji su ’90-ih godina bili u Srebrenici.

“Smatram, a to sam smatrao i ’95, da su preživjeli trebali da imaju poseban tretman. Znajući koju lepezu problema je sve to proizvelo, sada bih znao nabrojati šta je trebalo uraditi s nama od jula 1995. do danas, da bi preventivno djelovali da se ne pojave takve nezgode, koje imamo danas. Niko nije vodio računa o tome”, pojasnio je Čakanović.

Prema njegovim riječima, njegova borba za porodicu traje od prvog dana kada je prešao na slobodnu teritoriju. Sa traumama se bori radom. Na porodičnom imanju brine se o pčelama, ima malinjak.

“Odredio sam sebi radno-okupacionu terapiju. Uglavnom preuzimam više obaveza nego što mogu da ispunim. Imam sreću pa živim na selu, bavim se pčelarstvom, imam jagode, maline, plastenik i sve to sa suprugom obrađujem. Tokom dana smo toliko zauzeti, jer je bolje da imamo što manje vremena da sjedimo i razmišljamo šta nam se dogodilo i šta nam se moglo dogoditi”, dodao je Čakanović.

Njegova preporuka za sve koji imaju ranu fazu PTSP-a je da se radom bore protiv toga.

Akos.ba