Sociologija srebreničkog genocida: Šta kažu mladi?
Još davne 1991. godine Z. Bauman, poljski sociolog, u svome članku ”Modernost i holokaust” dotiče se masovnog ubijanja sa pozicije sociologije. Tada, na zalasku 20. stoljeća, on predstavlja holokaust kao civilizacijski klimaks, kao fenomen koji se dešava naprednom društvu, društvu koje je poodmaklo prahistoriji i prahistorijskim ”vrijednostima.”
Samo nekoliko godina kasnije dešava se srebrenički genocid. Juli 1995. ostat će zapamćen u svjetskoj historiji po najmasovnijem, najgnusnijem, ali i najorganizovanijem zločinu nakon Drugog svjetskog rata. Ono po čemu se srebrenički genocid izdvaja po svojoj sadržini jesu i sekundarne masovne grobnice, fenomen gotovo nepojmljiv modernom društvu danas.
U ovogodišnjem, omanjem, istraživanju (2018.) u vidu polustrukturanih intervjua sa mladim osobama sa područja Istočne Bosne, zabilježili smo zabrinjavajuće rezultate. Naime, značajn broj mladih osoba (godina 22-35), na pitanja o tranzicijskoj pravdi i o procesu pomirenja u kontekstu srebreničokg genocida, pokazuje razočaravajući pristup faktualnoj historiji. Tako, jedan od ispitanika, nije čak ni upoznat sa procesom ‘Mladić’ u haškom sudu. Nekoliko njih tvrdi da je proces pomirenja moguć samo u slučaju potiskivanja historije i principa ”što je bilo – bilo je.” U daljim argumentima tvrde da javnost previše potencira srebrenički genocid i ne daje prostora mladima u žiži da se aktivnije posvete međusobnom druženju. Gotovo cijela grupa ispitanika tvrdi da proces tranzicijske pravde i nije toliko bitan za cjelokupni proces suživota i pomirenja u Istočnoj Bosni, tako u nemar bacajući činjenice i dokaze koji bi sutra mogli, ali i morali, poslužiti u izradi udžbenika zvanične historije.
Ovi primjeri nam jasno govore da je izučavanje srebreničkog genocida imperativ bošnjačkog, ali i bosanskog naroda, kako bismo u budućnosti izbjegli nemarno društvo, društvo bez identiteta i novi genocid.
Za Akos.ba piše: Mujo Adžemović
