Socijalni faktori pojave maloljetničke delikvencije

Pri analiziranju uzroka razvoja maloljetničke delikvencije treba analizirati ukupnu socijalno-ekonomsku strukturu i sistem vrijednosti u zajednici , ali i druge faktore na koje se reflektuju opšti socio-ekonomski uslovi kao što su obilježja porodičnih prilika, uža i šira socijalna sredina, školska sredina, slobodno vrijeme, pojava siromaštva, sredstva javnog informisanja, ratne i poratne prilike, socijalna isključenost i procesi marginalizacije, ekonomske krize i dr.[1]

Siromaštvo i socijalna isključenost mladih u zajednici

Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost predstavljaju velike socijalne probleme zemalja u tranziciji, pa i našeg društva. Na svjetskom samitu o socijalnom razvoju koji je održan u Kopenhagenu 1995. godine, ova tri problema su navedena kao ključne socijalne pojave u cilju čijeg ublažavanja treba usmjeriti sve političke i socijalne akcije i socijalna istraživanja. U programu samita i njegovim zaključcima naveden je prioritetan cilj prevazilaženja ovih pojava, koji se ogleda u stvaranju uslova za zadovoljenje osnovih čovjekovih potreba: prehrana, zdravlje, obrazovanje, zaposlenje, stanovanje i učestvovanje u društvenom i kulturnom životu.

Socijalna isključenost na društvenoj razini postala je znakom raslojavanja društva i narušavanja socijalne kohezije. Na individualnoj razini pojavljuje se kao znak kidanja socoijalnih veza. Drugim riječima, socijalna isključenost je višedimenzionalni društveni proces koji slabi povezanost pojedinca i zajednice. To slabljenje vodi raspadanju socijalnih veza i nestajanju solidarnosti između zajednice i individue, između grupa i pojedinaca, između čovjeka i čovjeka.[2]

Brojni kriminolozi su polazili od hipoteze da je maloletnička delinkvencija pojava koja je „rezervisana“ za maloletnike nižeg socio-ekonomskog statusa. Studija sprovedena od strane Šo, Mekeja i Eliota je pokazala da većina maloletnih delinkvenata pripada porodicama niskokvalifikovanih radnika. Kriminološkinja Meril je došla do sličnih rezultata. Naime, maloletnici, iz porodica sa niskim primanjima, prisiljeni su na sve nedaće teškog života, pri čemu često zanemaruju svoje obrazovanje. Takođe, postoje i druga istraživanja koja potvrđuju pomenutu hipotezu. Tako je, na primer, kriminološkinja Burt dobila rezultate, koji se ogledaju u tome da 19% maloletnih delinkvenata potiče iz ekstremno siromašnih porodica, dok 37% pripadaju porodicama, koje imaju prihode iznad granice krajnjeg siromaštva. Međutim, Burt nije objašnjavala veliki udeo maloletnih delinkvenata, niže društvene klase, u odnosu na sve maloletne delinkvente, siromaštvom, već sposobnošću maloletnika, iz bogatijih porodica, da izbegnu procesuiranja.[3]

Obim maloletničke delinkvencije raste za vreme rata, kao i neposredno nakon završetka ratnih sukoba. Drugim rečima, možemo reći da rat predstavlja jedan od faktora promene obima i pojavnih oblika maloletničke delinkvencije. Naime, ratni vihor sprečava školovanje maloletnika. Zbog toga što su očevi na ratištu, a majke prinuđene da rade u fabrikama, maloletnici su vrlo često bez adekvatnog roditeljskog staranja, što posredno vodi ka (pred)delinkventnom ponašanju.[4] Dakle, s obzirom da su očevi bili uključeni u ratna zbivanja na teritorijima koje nisu pod neposrednim ratnim dejstvima, nego se nalaze u blizini, raste kriminalitet žena, a za nas i naše istraživanje najbitnije, raste i maloljetnička delinkvencija. Kao potvrdu za ovu hipotezu možemo navesti obim maloljetničke delinkvencije u periodu od 1990. do 1995. godine, kada je na prostoru Unsko-sanskog kantona, bjesnio rat. Naime, dinamika maloljetničke delinkvencije bila je takva da je u sred rata obim maloljetničke delinkvencije bio najveći.

Siromaštvo se smatra kao jedan od glavnih izvora imovinskog kriminaliteta. Neki kriminlozi koji su vršili istraživanje u tom pravcu nalaze da teški materijalni uslovi života predstavljaju čak najmoćniji krimogeni faktor, najjaču silu  delikvencije.[5]

Kompleksnije posmatrano, siromaštvo uzrokuje asocijalno i delikventno ponašanje jer proizvodi različite društvene probleme koji doprinose otežano zadovoljavanju razvojnih, obrazovnih, kulturnih, sportskih i drugih potreba djece i maloljetnika. Time se stvaraju socijalne okolnosti u kojima se javljaju teškoće u pravilnom psiho-fizičkom i uopšte socijalnom razvoju mladih i njihovog društveno prihvatljivog socijalnog ponašanja. Nezaposlenost je jedan od oblika socijalne isključenosti, jer predstavlja takvo društveno stanje u kojem su dijelovi radno sposobnog stanovništva u stanju socijalne potrebe, jer nisu u mogućnosti ostvariti pravo na rad. Opasnost po pojedinca i porodicu od pojave socijalne isključenosti i marginalizacije raste s dužinom trajanja nezaposlenosti.[6]

Nezaposlenost ima snažan uticaj na ukupno ponašanje ljudi, a u izvjesnoj mjeri i na njihovo kriminalno i socijalno-patološko ponašanje. U literaturi se smatra da postoji kauzalna veza između nezaposlenosti i kriminaliteta, posebno kod mlađih osoba koje nisu uspjele da završe školu, da se profesionalno osposobe da pronađu adekvatno zaposljenje.[7]

Procesi dezorganizcije i dezintegracije porodice

Tokom povijesne epohe, porodica je trpila, a što je i danas slučaj, uticaj raznih socijalnih faktora koji su posljedica društvenih promjena koje ugrožavaju ili pospješuju izvršavanje njenih funkcija i pozitivno ili negativno utiču na stabilnost porodičnih odnosa.

Poput značajnih promjena kroz koje je prolazilo čitavo društvo u svom historijskom razvoju, tako se i sama porodica bitno mijenjala, ne sam strukturalno već i u pogledu izvršavanja različitih zadataka. Bez obzira na ovu promjenjljivost njenih obilježja, porodicca je preživjela i nadživjela sve društvene formacije zahvaljujući činjenici da je obavljala zadatke bez kojih društvo ne bi moglo da preživi.[8]

Ljudsko biće se rađa i razvija u porodičnoj sredini ali se njegova socijalizacija ne zadržava u njenim okvirima. Proces socijalizacije se odvija i izvan njenih prostora u široj socijalnoj sredini. Proces ekonomskog i socijalnog sazrijevanja i osamostaljivanja mladih tijesno je povezan sa promjenama u porodici koje su rezultat ukupnih društvenih promjena u globalnom društvu, koje pozitivno ili negativno djeluju na porodične prilike. Zbog toga, pored pozitivnih uticaja u ostvarivanju svojih funkcija, porodica može vršiti i negativan uticaj u procesu socijalizacije djece. To je slučaj u onim porodicama u kojima djeca ne stiču potrebne osnove moralnog vaspitanja i u kojima život roditelja i porodični odnosi i atmosfera služe kao negativan obrazac ponašanja.[9]

Čini se da se porodica znatno brže oslobađa vaspitne funkcije nego što je društvo u mogućnosti da ovu funkciju preuzme. Ovoj protivrječnosti treba dodati i činjenicu da, u situaciju kada se ruši nešto staro a još nije izgrađeno novo, dolazi do slabljenja i niza drugih porodičnih funkcija. Sve to ne prolazi bez dubokog uticaja i na ponašanje mladih članova porodice. Naprotiv, smatra se da korijene kriminaliteta i delikvencije treba tražiti u ovim protivrječnostima.[10]

Uprkos što su se materijalni uslovi života porodice značajno unaprijedili, ipak veliki broj njih se još uvijek suočava sa teškoćama u ostvarivanju ekonomske funkcije, što opterećuje porodičnu atmosferu, ugrožava socijalnu sigurnost njenih članova i remeti porodične odnose i ravnotežu, što je određeni predznak stvaranja maloljetničke delikvencije koja se razvija usljed siromaštva, nedovoljnim nadzorom nad djecom, zanemarivanjem i odbacivanje djece od strane njihovih roditelja, bračnih svađa i problema, lošim zdravstvenim stanjima roditelja ili članova porodice, te općenito teškim socijalnim i ekonomskim statusom porodice.

Nepotpunost porodice nije ključno obilježje za razumijevanje uzroka nepovoljnih prodičnih odnosa i pojave maloljetničke delikvencije. Identitet porodice iskazuje svijest članova porodice o pripadanju datoj grupi, odnosno njihovoj međusobnoj privrženosti i solidarnosti. U mjeri u kojoj porodica pokazuje odsustvo integriteta u toj mjeri se može govoriti i o odsustvu porodičnog identiteta kod članova porodice. Jedan od najvažnijih uslova za uspješno djelovanje porodice jeste njena stabilnost koja pojedincima garantuje sigurnost u određenom vremenu, odnosno relativnu trajnost njihovih odnosa putem kojih zadovoljavaju svoje potrebe. Međutim, porodična stabilnost nije stanje koje jednom zauvijek dato. Porodica je u svakom momentu odnos između sila organizacije i dezorganizacije. Proces dezintegracije je prisutan u porodici kao proces razgradnje jedinstva koji je postignut u datom momentu, a posljedica je socijalnih veza članova porodice sa drugim pojedincima, grupama i institucijama izvan porodice i njihove lične potrebe da se te veze ostvare.[11]

Provedena istraživanja nedvosmisleno ukazuju na niz faktora iz porodične sredine koji u većoj ili manjoj mjeri dovode do asocijalnog ponašanja, a često i do maloljetničkog prestupništva. Poremećeni odnosi između roditelja i djece uglavnom su posljedica poremećenih odnosa između roditelja. To znači da ni roditelji djece koja se teško prilagođavaju nisu uspjeli da se prilagode, odnosno da se uključe u život svoje zajednice. Dokazano je da veliki broj očeva loše prilagođene djece, pretjerano upotrebljavaju alhokol – prema nekim podacima preko 55%.[12]

Dezorganizacija porodice se može dešavati i kod slučaja potpune porodice. Ona se u tom slučaju ogleda u lošim socijalnim i ekonomskim uslovima i statusu porodice, konfliktima unutar nje, patološkim pojavama, a sve skupa vodi ka stvaranju negativne klime.

Za dječiji razvoj je bitna i emocionalna okolina. Ona mu treba pružiti, toplinu, mir, sigurnost, ljubav. Sve što je suprotno od ovog imaće u kasnijem životu djeteta i odraslog čovjeka negativne implikacije.[13]

Kvalitet života u porodici sa oba roditelja je izuzetno značajan u odnosu na življenje djeteta samo sa ocem, majkom ili starateljem,  od čega ovisi njegova kvalitetna mirko-socijalna sredina, socijalna sigurnost, odnos prema djetetu, njegovim poremećajima u ponašanju i samoj socijalnoj integraciji. Poremećeni, narušeni porodični odnosi, praćeni zalostavljanjem i nasiljem među roditeljima, predstavljaju indikatore rizika odgovorne za nastanak agresivnog ponašanja djeteta.[14]

Teoretičari u objašnjavanju porodičnog identiteta, kao značajnog uslova pravilne i normalne socijalizacije djece, najčešće analiziraju porodičnu koheziju i porodičnu atmosferu. Porodična atmosfera se može shvatiti kao preovladavajući tip interakcije među članovima porodice. Postavlja se pitanje da li su odnosi u porodici pretežno usmjereni ka osiguranju zajedništva, saradnje ili su pak usmjereni ka osiguranju isključivo individualnog postignuća. Cjelokupna atmosfera u porodici najviše zavisi od kvaliteta odnosa između roditelja. Da bi se ostvarila saradnja i uzajamnost i dobra porodična atmosfera potrebno je razvijati osjećanje za dijalog i toleranciju kako bi se prevazišle sve krizne situacije u porodici.[15]

Faktori rizika u školskoj sredini

Škola je nakon porodice najznačajniji agnes socijalizacije djece i maloljetnika, o čemu smo u prethodnim poglavljima već jednim dijelom i govorili. Svako dijete u novoj sredini, posebno onoj kakva je školska, ostvaruje socijalne veze i odnose sa djecom iz drugih porodica i socijalnih sredina, ali se i susreće sa novim vrijednostima i normama ponašanja, što zahtjeva socijalnu adaptaciju. Upravo iz tih razloga se škola u literaturi koja se bavi pitanjem maloljetničke delikvencije dovodi u vezu sa istom. Uzmimo primjer učenika koji imaju problema sa adaptacijom na novu sredinu[16], kod njih škola dodatno pojačava već postojeće poremećaje u ponašanju. Pored toga i nedostaci u odgojno-obrazovnom procesu u kontekstu razvijanja kulturnih, radnih i drugih navika kod mladi i kod djece, mogu izazvati negativne posljedice u nekim slučajevima i poremećaje u ponašanju. Kada su u pitanju ti nedostaci u odgojno-obrazovnom procesu, konkretno radi se o tome da se ne vodi dovoljno računa o uspostavljanju nastavnih planova i programa koji su primjereni intelektualnim i drugim mogućnostima učenika. Takvo stanje uslovljava emocionalne i druge psihičke teškoće kao posljedice neuspjeha u savladavanju takvih nastavnih planova i programa. To je naročito slučaj kada je školski plan i program preobiman, kada ne privlači pažnju učenika i kada se smanjuje nivo interosavanja djece i njihova motivacija za učenjem.

Pored svega što smo naveli, faktori unutar škole koji značajno doprinose pojavi maloljetničke delikvencije su:

• nedostatak adekvatno osposobljenih nastavnika,
• zastarjele metode u izvođenju nastave,
• otpor prema uvođenju novih ideja,
• privilegija djece iz viših društvenih slojeva,
• nedostatak profesionalnih savjetovališta,
• poremećeni odnosi učenika u školi,
• poremećeni odnosi između nastavnika i učenika i dr.[17]

Ovi faktori su najčešće samo pojavni oblici društveno neprihvatljivog ponašanja koji imaju korijen u širim socijalnim uvjetima kao i u specifičnim uvjetima u kojima se odvija školovanje maloljetnika i u kojima se razvija njegova ličnost.[18]

Nizak nivo obrazovanja roditelja vrlo je značajna karakteristika maloljetnih prestupnika i posledica je njihovog slabog napredovanja u školi. Bašić i Kovačević na uzorku od 3.534 delikventne djece i maloljetnika nalaze da 5.6.% roditelja maloljetnih delikvenata na području Hrvatske ima višu ili visoku školsku spremu, 19.4% srednju, 15% nižu, 29.4% ima završenu osnovnu školu, a 30.5% nema ni osnovne škole. Samo 10.3% roditelja su službenici, 8.5% su visoko kvalificirani radnici, 24% kvalificirani, 8.9% polukvalificirani i 48.2% su nekvalificirani radnici. Relativno niska kvalifikacijska razina roditelja maloljetnih delikvenata usko je povezana s vrlo niskom obrazovnom razinom, što je pak opet povezano s vrlo niskim ekonomskim i stambenim standardo. Neuspjeh u školi je uslovljen i neadekvatnim odnosima u porodici koju prate česti konflikti između roditelja, što stvara nepovoljnu porodičnu atmosferu koja otežava saradnju porodice i škole a time i adaptaciju djeteta u školsku sredinu. Petran (1987) na uzorku od 387 maloljetnih počinilaca krivičnih djela prijavljenih u četverogodišnjem razdoblju nalazi da 32.3% maloljetnika bježi iz škole, a 41.6% ponavlja razred.[19]

Rezultatu istraživanja pokazuju da je oko 70% maloljetnih delikvenata imalo izrazito neprijatne doživljaje u školi. Najveći broj ovih neprijatnih doživljaja vezan je za slab uspjeh u savladavanju školskog gradiva i loš odnos nastavnika i učenika. Ovi podaci upozaravaju da konflikti koje su oni imali u školskoj sredini sa nastavnicima ili školskim drugovima nisu razrješeni na zadovoljavajući način, i zato ih mladi pamte kao izrazito neprijatne stvari. Loš i pedagoški neispravan odnos nastavnika prema učenicima i loši odnosi među učenicima mogu se pojaviti kao teškoća ili potpuna prepreka integrisanja i prilagođavanja školskom životu, što je često razlog delikventnog ponašanja u školi i van nje kod jednog broja djece.[20]

Dakle, propusti koji se javljaju u odgoju i obrazovanju, stvaraju socijalne i psihološke uslove koji pogoduju javljanju prestupa mladih. Time se razvijaju uslovi za još veću privlačnost mladih na negativne pojave i povećava se mogućnost pojave poremećaja u njihovom ponašanju.

Literatura

[1] Karić Nijaz, Socijalni rad i maloljetnička delikvencija u zajednici, OFF-SET, Tuzla, 2008, str. 106

[2] M. Slatina, Socijalna isključenost mladih kao društveni i znanstveni problem, Individualizacija i inkluzija u obrazovanju, Zbornik radova, CES Programme, Sarajevo, 2006., str. 41.

[3] Kumar Sharma, R., Urban Sociology, Atlantic Publishers and Ditributors, New Delhi, 2004, str. 208

[4] Sharma, R. M., Sharma, R. K.  Advanced Educational Psychology, Atlantic Publishersand Ditributors, New Delhi, 2006., str. 384.

[5] Milutinović, M.M. Kriminologija sa osnovama kriminalne politike i penologije, Savremena administracija, Beograd, 1976.

[6] Karić Nijaz, Socijalni rad i maloljetnička delikvencija u zajednici, OFF-SET, Tuzla, 2008, str. 106

[7] S. Buljubašić, Maloljetnička delikvencija, Arka PRESS, Sarajevo, 2005., str. 62.

[8] M. Milutinović, Kriminologija sa osnovama kriminalne poltike i penologije, II izdanje, Savremena administracija, Beograd, 1976, str. 292

[9] Karić Nijaz, Socijalni rad i maloljetnička delikvencija u zajednici, OFF-SET, Tuzla, 2008, str. 115

[10] M. Miković, Maloljetnička delikvencija i socijalni rad, Sarajevo, 2004, str. 86.

[11] Karić Nijaz, Socijalni rad i maloljetnička delikvencija u zajednici, OFF-SET, Tuzla, 2008, str. 120

[12] M. Dervišbegović, Zadaci škole u socijalizaciji djece sa poremećajima u ponašanju, Naša škola – Časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, br. 24., Sarajevo, 2003, str. 6.

[13] M. Stevanović, Predškolska pedagogija, Prva knjiga, Denfas, Tuzla, 2001, str. 143.

[14] B. Čišić, F. Čišić, M. Bjedić, Uticaj porodične strukture na manifestiranje poremećaja u ponašanju školske djece, Časopis „Defektologija“, br. 9-10, Defektološki fakultet u Tuzli, 2004, str. 30

[15] Karić Nijaz, Socijalni rad i maloljetnička delikvencija u zajednici, OFF-SET, Tuzla, 2008, str. 122

[16] Svaka promjena sredine za adolescenta je stresna, iz razloga što se suočavaju sa drugačijom sredinom koja od njih zahtijeva novi pristup obavezama a ujedno i procesu adaptacije. Sa više različitih aspekata, adaptacija predstavlja sličan proces, uklapanja jednog subjekta u veću novu cjelinu. Sa aspekta društvenih nauka, adaptacija predstavlja  prilagodjavanje ponašanja subjekta društvenim standardima u koju se integriše.

[17] Karić Nijaz, Socijalni rad i maloljetnička delikvencija u zajednici, OFF-SET, Tuzla, 2008

[18] Z. Poldrugač, Kriminalitet djece i maloljetnika, Globus, Zagreb, 1987, str. 247

[19] Singer, LJ.M. Todorović, Delikvencija mladih, Globus, Zagreb, 1993, str. 162 i 213.

[20] S. Buljubašić, Maloljetnička delikvencija, Arka PRESS, Sarajevo, 2005, str. 75

Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić, magistar religijske edukacije