Snagom vjere do savrsenstva duše: Postojanost

Podjelite ovaj post sa prijateljima...Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Hrid na moru, pred ulaskom u luku. Na osamljenoj hridi stoji svjetionik, koji lađama osvjetljava put. Davno je sagrađen taj svjetionik. Vidi se sa obale i kada se nebo stušti, kad pritisnu crni oblasti i uzburka more. Jedva se tada nazire njegovo svjetlo. Udaraju pomamno visoki valovi, svom silinom udaraju o hrid, o svjetionik. Kao da ih hoće srušiti, zbrisati sa lica zemlje. Ali, uzalud! Hridina hrabro stoji kao straža, na straži neprekidnoj. Stoji svjetionik. More ga podgriza, napada, udara. Ali, ni pomaka nema. Oko hridi je samo more, pobješnjelo, strašno, u bijesu svom. Junački mladi čovjek je kao ova hrid, kao ovaj svjetionik. Njegov karakter je tako postojan. Odolijeva naletu valova. Oni se o njega razbijaju nemoćni da i na tren pokolebaju njegovu postojanost. A svjetlo njegove duše je kao svjetlo svjetionika, svijetli i pokazuje dobar put, siguran i pravi put. Uvijek svijetli jakom svjetlošću, pa i onda kada naiđu oblaci tmine, kušnji, kada naiđu oluje zla. Zato, sjetimo se uvijek hridi na uzburkanom moru i njene postojanosti, sjetimo se uvijek karakternog mladoga čovjeka. On ne mijenja svoje uvjerenje, ne odstupa, kao stijena postojan je. Ostaje uvijek primjer onima koji idu iza njega. On nije papirnati zmaj koga nose vjetrovi kuda oni žele. Ne prepušta se strastima i porocima da ga ophrvaju i nose u neznane, sumnjive zagrljaje njihovih puteva.

U prvim danima poziva Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., između ostalih primiše islam Hubab ibni Munzir, Jasir i Sumejja. Mušrici ih staviše na strahovite muke, tražeći od njih da zanijeću Allaha, dž.š., i da napuste islam. Krvarila su mučenička srca pod strašnim mukama, ali Hubab, Jasir i Sumejja ne zatajiše Boga i ne izdadoše svoju vjeru. Jasir na kraju umrije u mukama, a hrabra Sumejja izdahnu probodena kopljem. Hubab preživi, ali do kraja života ostadoše na njemu tragovi strašnih patnji. Kasnije ih je često pokazivao kao dokaz idolopokloničkog bijesa. Ovi junaci su bili moralne hridi, postojani karakteri, koji svojim duhom odolješe valovima pobješnelog mušričkog mora…

Pred bitku na Bedru Allahov Poslanik sazva savjetovanje ashaba o predstojećem boju. Neprijatelj je bio mnogo brojniji, opremljeniji i naoružaniji. I pored snage mušrika, niko od prisutnih se ne pokoleba i svi odlučno stadoše uz Poslanika, s.a.v.s., dajući mu potpunu podršku. El-Mikdad reče: „O, Božiji Poslaniče! Idi onim putem koji ti Allah pokazuje. Mi ćemo ići za tobom. Mi nećemo reći kao što su sinovi Izrailovi rekli Musau, a.s.: ‘Ti i tvoj Bog idite i borite se, a mi ćemo ostati’, nego ti kažemo: ‘Bori se uz Allahovu pomoć i mi ćemo se zajedno s tobom boriti.'“

Eto, takve su hridi razbile mušričko zlo i navijestile novo doba u historiji čovječanstva. Nikakva sila zla i bijes nisu mogli skršiti dobro koje su u svojim srcima nosili ovi junački mudžahidi. Njihovo plemeno nastojanje nosilo je u sebi sjaj velike pobjede.

Na Bedru, u osvit zore, pođoše mušrici prema vojsci muslimana. Prašina se vijala, čuo se zveket oružja, bat nogu, hrzanje konja i deva…Muzika je pratila njihov bojni hod. Išli su silnici dobro naoružani, siti, tri puta brojniji od muslimana, koji nisu imali dovoljno oružja, oklopa, ni konja. Nastupali su mušrici kao ogromni val uzburkanog mora. A muslimanski broci stajali su kao hrid, čvrsta, postojana i nesalomljiva. Stajali su hrabro, bez truni straha, spremni da umru svakog trena za stvar islama. Muhammed, s.a.v.s., povišenim glasom je molio: „O Allahu, evo Kurejšija kako dolaze nadmeni i oholi, poričući Tebe i nazivajući mene, Tvog poslanika, lašcem. Podari pomoć koju si obećao. Uništi ih ovog jutra!“

Jurnuše mušrici u pomahnitalom bijesu prema svemu što je značilo ljubav, spas i mir. Jurnuše da zatru dobro koje je svitalo na horizontu. Ali, uz pomoć Allaha, dž.š., granitna i čvrsta hrid mudžahida razbi ih u prah. Mudžahidi su srcem svoje vjere slamali sile mraka, otvarajući puteve novom, velikom svjetlu, koje se nikada više neće utrnuti. Nekada, davno, zbio se ovaj veliki boj. To bijaše sudar svjetla i mraka, sudar dobra sa zlom. Mumini se uče na primjeru ovih junaka kako treba ustrajati uz dobro protiv zla, kako treba povesti u svojoj duši boj za pobjedu svega što je lijepo, nad porocima i lošim strastima koje nasrću. Uče se oni kako treba svoju dušu očistiti da zasja najljepšim sjajem, da smjelo pođe svome savršenstvu.

Izvor: „Snagom vjere do savršenstva duše“

Autor: Munir Gavrankapetanović

Za Akos.ba pripremila: Adela Kukić