Smisao kušnje: Kroz iskušenja do potpunog uspjeha

UNIVERZALNA PRAKTIČNA NAČELA

Detaljnjiji razgovor u vezi s ovom veoma važnom temom zahtijeva da se iznese nekoliko univerzalnih praktičnih načela.

I.      ONO ŠTO ZADESI VJERNIKA MANJE JE OD ONOGA STO ZADESI NEVJERNIKA

Nedaće, iskušenja i nevolje koje se dešavaju vjernicima manje su od onih koje zadešavaju nevjernike, a dokaz za to je realnost ljudskog života. Također, ono što na ovome svijetu zadesi dobročinitelje mnogo je manje od onoga što zadesi razvratnike, pokvarenjake i zlikovce.

2.   VJERNIK JE ZADOVOLJAN ONIM ŠTO GA ZADESI

Ono što zadesi ljude koji vjeruju u Uzvišenog Allaha – oni su time zadovoljni, i za to što (o)trpe oni očekuju nagradu. Ukoliko ih nekad i zaobiđe zadovoljstvo, oni se oslanjaju na strpljivost i pouzdanje u zasluženu nagradu. To im ublažava težinu iskušenja i nevolje. Kad im naumpadne naknada, lakše im bude podnošenje patnje i iskušenja.

Nevjernici, dotle, ne znaju za zadovoljstvo i pouzdanje. Kad nešto trpe, oni trpe kao životinje. Uzvišeni na to ukazuje riječima:

"Nemojte malaksati tražeći neprijatelja: ako vi trpite, trpe i oni bol kao i vi, a vi se još od Alaha nadate a oni se ne nadaju."^[1]

Zajedničko im je, dakle, osjećanje bola, a vjernike posebnim čini očekivanje nagrade i zadovoljstva Uzvišenog Allaha.

3.     DOBAR SVRŠETAK ZA ONE KOJI SU BOGOBOJAZNI

Kad bude zlostavljan zbog Allaha, vjernik to sebi olakšava srazmjerno pokornosti, iskrenoj odanosti i postojanju razumijevanja smisla vjere u njegovom srcu. Zato on može sebi olakšati patnje kod kojih bi drugi bili nemoćni, a to je tako zahvaljujući zaštiti koju Allah pruža vjerniku. Allah zaista od vjernika odstranjuje mnoštvo nevolja. Iako su iskušenja vjerniku neizbježna, Allah mu olakšava njihovu težinu, podnošenje i trpljenje.

4.     KUŠNJA OD STRANE NAJDRAŽEGA

Poznato je da ljubav; što je više prisutna u srcu, iskušenja kojima može biti izložen onaj ko voli od strane voljenog lakše se podnose. Oni koji vole patnjom se ponose pred onima koje vole, slično poruci ovog bejta:

I kad mije teško, da mi ti nečim još zagorčaš,

činilo bi mi radost time što me se sjećaš.

Čemu, onda, sumnja u ljubav Najdražega, Koji na kušnju stavlja iz milosti, za dobrobit čovjeka!?

5.      NISKOST GRIJEŠENJA JE TEZA OD ISKUŠENJA VJEROVANJA

Pojava da nevjernika, razvratnika i licemjera zapadnu snaga, uspjeh i slava, a da to ne zapadne vjernike česta je, samo što je to u biti njihov krah i propast, iako izgleda sasvim drukčije.

Hasan (el-Basri) — Allah mu se smilovao — rekao je: “Kad bi ponosno koračali kao jahaći konji, glavu visoko dizali kao deve, a srca im bila griješna, uzalud im je jer Allah, nesumnjivo, ponizi onoga ko griješi.”

6.     ISKUŠENJE ZBOG POTPUNOG USPJEHA

Iskušenje vjerniku dođe poput lijeka za odstranjivanje bolesti koje bi ga, kad bi potrajale, uništile, umanjile mu zasluge i snizile položaj. Upravo nedaće i iskušenja, iz vjernika odstranjuju te bolesti, da bi ga pripremila za odgovarajuću nagradu i odgovarajući stepen. Dakle, postojanje iskušenja za vjernika bolje je od njihovog nepostojanja, onako kako je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

"Tako mi Onoga u čijim rukama je moj život, Allah ništa ne propiše vjerniku a da to ne bude dobro po njega!; to tako biva samo s vjernikom. Kad vjernika zadesi nešto dobro, on zahvali – i bude mu dobro, a kad ga zadesi nevolja, otrpi je – i opet mu bude dobro."

Iskušenja i nevolje čine dio vjernikovog uspjeha, snage i vitalnosti. Zato su vjerovjesnici bili ljudi koji su stavljani na najveća iskušenja, a za njima su oni koji su im bili najbliži. Čovjek biva kušan prema stepenu svoga vjerovanja; što mu je vjera čvršća iskušenja bivaju veća. Oni čija je vjera slaba imaju najmanja iskušenja. Vjernik će na ovome svijetu biti neprestano (is)kuša(va)n sve dok ne bude potpuno očišćen od grijeha tako da kroči zemljom a na njemu nema nijednoga grijeha.

7.     ISKUŠENJE JE NEOPHODNO

Neprijateljev trijumf, njegova nadmoć i zlostavljanje, koji na ovome svijetu povremeno zadese vjernika, neophodni su. To je kao velika vrućina i žestoka studen, kao bolesti, brige i žalosti — sve je to, po prirodi stvari, nešto neophodno. Ljudi na ovome svijetu, pa i djeca i životinje, odrastaju u skladu s onim što im je predvidjela mudrost Najmudrijega.

Kad bi dobro na ovome svijetu bilo pošteđeno zla, korist pošteđena štete, užitak pošteđen bola, svijet bi bio sasvim drukčiji, kao i odrastanje. U njemu bi izostala Allahova mudrost koja se umiješala između dobra i zla, užitka i patnje, onoga što koristi i onog što šteti. Zato pošteđenost jednoga od drugoga, kao ni njihova međusobna razdvojenost nije karakteristika ovog svijeta, u skladu s onim kako kaže Uzvišeni:

"…da bi Alah dobre od nevaljalih odvojio i da bi nevaljale jedne na druge naslaga, a onda ih sve u gomilu zbio i u Džehennem bacio. Oni će doista biti igubljeni."^[2]