Slučaj odgođenog ezana: Vjerska diplomatija i bujica javašluka
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović donio je odluku da se 16. 11. 2015. zbog Dana žalosti za poginulim u napadima u Francuskoj ezan za podne namaz u svim džamijama odgodi pet minuta. Ova ideja, naoko sama po sebi kontroverzna, pokrenula je lavinu diskusija i osuda od strane pozvanih i nepozvanih. Pored naše tradicionalne sklonosti anarhiji, javašluku, nepoštivanju vlastitih institucija i autoriteta, kao i hronične površnosti i paranoje, ovdje je ključni problem ustvari emotivne i simboličke prirode.
U čemu se on ogleda?
Nisam kompetentan da donosim šerijatski sud, ali u praktičnom smislu ovo je jedna potpuno beznačajna odluka. Nikome nije problem klanjati namaz pet minuta prije ili kasnije jer je to za muslimana svakodnevna pojava. Ljudima primarno i nije zasmetalo samo vremenski beznačajno pomjeranje, već simbolika takve odluke i činjenica da se pored mnogobrojnih poteza indirektnog izvinjavanja i ograđivanja od zločina u Parizu moralo „udariti“ i na jedan od simbola vjere i identiteta.
Solidarisati se sa žrtvama je nešto prirodno i potpuno islamski, pa čak i na ovaj način. Svakako i da treba biti mudar pazeći na diplomatiju i interese države koji su sigurno ispred ovakvih minornih odluka koje ne uzrokuju nikakvu štetu. Ipak, mnogi to smatraju pretjerivanjem, pa bi zato naši politički i vjerski predvodnici morali uvidjeti da je dobrom dijelu naroda puna kapa medijskog terora, izvinjavanja i ponižavanja zbog svake bjelosvjetske petarde i terorističkog napada.
Naravno da je svakom dobronamjernom žao žrtava, ali mnogi su se zapitali da li je nakon Dana žalosti, mnoštva proglasa i saopćenja, izjava saučešća i zastava na zgradama i mostovima, bilo baš potrebno i pomjeranje ezana?! Narodu koji je preživio krvavu agresiju, genocid i maratonske opsade svojih gradova teško pada disproporcionalno (ne)valoriziranje bilo kojih žrtava, kao i česti kičeraj koji nažalost prati ovakve tragedije (bojenje objekata u zastave, komponovanje pjesama, razne parole, online kvaziaktivizam, simboli solidarnosti i performansi). Ne spominjem ovo radi relativizacije žrtava, već radi razumjevanja činjeničnog stanja. Tu je i ideološki problem sa francuskom zastavom jer ona, kao i onomad parola „Je suis Charlie“, nema tendenciju da predstavlja samo nevine žrtve, već uz brojne izjave europskih političara o napadu na „čovječanstvo“ i „njihov“ sistem vrijednosti u očima mnogih ima širi politički kontekst vezan za vanjsku politiku ovih zemalja i njihov odnos prema drugim svjetonazorima i civilizacijskim normama.
O ovome bi se u budućnosti trebalo povesti više računa jer je vidljivo da veliki broj Bošnjaka pod ovim pritiskom i poniženjima poprilično klizi ideološki udesno. Strpljenja je sve manje, ljudi reaguju naprasno, emotivno, osjetljivi su i alergični na termine poput „džihadista“, „islamski terorista“ i ostale kovanice iz repertoara većine današnjih medija koje mu se svakodnevno nameću.
Očit je manjak altruizma i empatije, a kao odgovor na dvojne standarde nude se drugi dvojni standardi.
Spontana reakcija da se žrtve napada uopće nisu žalile, već se paušalno postavljala pitanja šta je sa svim žrtvama u muslimanskom svijetu i uzrocima ovakvih događaja poprimila je ozbiljne razmjere. Braniti jedne žrtve relativizacijom drugih nije moralno. To više nisu pojedinačni glasovi, već jedna kakafonija koja se ovih dana prolama našim medijskom prostorom. Iako pogrešan, ovakav stav je lahko objasniti činjenicom da ljudi ne mogu vječno posmatrati diskriminaciju i nepravdu oličenu u spomenutim dvostrukim aršinima, gdje je ubijanje civila primitivnim eksplozivnim napravama terorizam, a napad na drugu državu i masakriranje stotinu puta većeg broja istih civila borba protiv tog istog terorizma. Mi, uprkos tome, ne trebamo biti od onih kojima su jedni životi važniji od drugih jer svaka nevina žrtva zaslužuje poštovanje. Zato ovakva kolektivna reakcija treba da zabrinjava.
Ako smirimo emocije i spustimo loptu na zemlju vidjećemo da nema potrebe uopće zauzimati neki decidan stav o ovoj odluci reisu-l-uleme, već se jednostavno pokoriti zvaničnoj instituciji. Ma koliko se ova odluka doimala nepotrebnom, još gora je opisana reakcija velikog dijela muslimana koji nisu u stanju dostojanstveno prihvatiti bilo šta sa čime se ne slažu.
Istaknuo bih ovdje ipak dva donekle sporna momenta.
Prvi je blaga inkriminacija ezana kao javnog simbola islama i njegovog indirektnog dovođenja u ravan sa koncertima, muzikom u kafanama i sličnim događajima koji se inače pomjeraju u ovakvim slučajevima. Čime to ezan kao uzvišeni poziv na molitvu narušava dan žalosti ili vrijeđa žrtve napada i zašto se trpa među pojave koje zbog minute šutnje treba odgoditi?!
Drugi momenat je to što se uvođenje prakse manipuliranja ezanom može eventualno u budućnosti vratiti kao bumerang. Nadam se da sutra nekima neće pasti na um zloupotrijebiti ovu odluku i Islamskoj zajednici nabiti na nos neodgađanje ezana u nekoj drugoj situaciji za koju dotični procjene da zaslužuje takav potez. No, u svakom slučaju treba vjerovati onima koji su donijeli ovu odluku i njihovoj procjeni situacije.
Zbog svega ovoga pozvao bih naše uvažene predvodnike da idući put (znam da ovo zloslutno zvuči) malo duže važu i da u naletu potrebe za pravdanjem i ograđivanjem ipak izostave stvari koje se dotiču džamije kao duhovnog i simboličkog epicentra svake muslimanske zajednice. Potrebno je ponekad i oslušnuti puls naroda koji, uprkos neizgrađenoj kulturi uvažavanja institucija i mišljenja, stvari vezane za ezan i namaz smatra svetinjom koja niukom slučaju nije za diplomatske trgovine.
Bilo bi lijepo i kada bi ostrašćeni i sumnjivo odgojeni dio naše zajednice malo dostojanstvenije reagovao u ovakvim slučajevima. Iskazivati minimum respekta prema zvaničnoj instituciji i legitimnim odlukama donešenim s najboljom namjerom, kao i poštedjeti druge cirkusa prepirki, uvreda i omalovažavanja trebao bi biti prvi korak ka boljoj zajednici o kojoj na sva usta svi pričamo.
Za Akos.ba piše: Nermin Spahić
