Sjećanje na Čavkaricu: 84 godine od jednog od najvećih zločina u istočnoj Hercegovini

U periodu od 29. augusta do 3. septembra 1941. godine, u ovu jamu duboku nekoliko stotina metara, nedaleko od Bileće, bačeno je na stotine nedužnih ljudi. Zločini u jami Čavkarici su jedan od najmračnijih simbola stradanja Bošnjaka istočne Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata.

Najviše je stradalo žena, djece i staraca, a ukupan broj žrtava prema različitim izvorima kreće se od 700 do preko hiljadu. Dokumentirano je 468 imena, ali se vjeruje da su mnoge cijele porodice nestale bez traga.

Hadžerina patnja – 73 dana u tami i tišini smrti

Jedina koja je preživjela ovaj zločin bila je tada dvadesetogodišnja Hadžera Ćatović-Bijedić iz sela Đeče. Bačena je u jamu zajedno sa 144 člana svoje porodice i komšija. Tokom više od sedamdeset dana provedenih u potpunom mraku, hladnoći i među mrtvim tijelima, preživljavala je jedući ostatke hrane iz zavežljaja koji su bacani s njom. Njen put do jame bio je obilježen mučenjima i višestrukim silovanjima, a ni boravak u jami nije bio pošteđen patnje – rojevi ptica čavki dodatno su joj nanosili strah i bol.

Kada je nakon 73 dana izvučena iz jame, bila je iscrpljena do neprepoznatljivosti – s tijelom teškim jedva petnaestak kilograma, bez kose, s kožom nagrizenom i u stanju raspadanja. Uprkos svemu, Hadžera je preživjela zahvaljujući hrabrosti Đorđa Hromovića iz Nevesinja, koji se nije obazirao na praznovjerja i strahove mještana, nego je odlučio pomoći onome ko je još davao znakove života iz provalije smrti.

O ovom događaju pisao je novinar Tahir Pervan, koji je značajan dio svog rada posvetio istraživanju stradanja Bošnjaka u istočnoj Hercegovini. Godine 1991. posjetio je Hadžerinog izbavitelja u Nevesinju, a njihovo kazivanje zabilježio u knjizi Nad jamom.

“Jesam, ja sam izvadio Hadžeru Ćatović-Bijedić iz jame Čavkarice i nikada se zbog toga nijesam pokajao. To ti je, prijatelju, i zaštitni znak moje porodice. Živim u Nevesinju preko pedeset godina sa svim svojim uspomenama. Toga dana, mislim da je bio 15. novembar 1941. godine, obro sam se u Hromovića mlinici. Mljeo sam neko žito. Dođe moj ujak Stevo Tamindžija, iz sela Bežđeđa, i uplašeno mi ispriča nabrzinu da se u jami Čavkarici krije sami đavo i da odozdo zove… Tako je on čuo u selu i tako meni ispričo. Znao sam da su u tu jamu pobacani muslimani i odma mi naumpa da je neko, možda, još živ…

U sebi sam duboko vjerovo da se tu ne radi ni o kakvom đavolu nego o iksanu… Sjećam se da nas je uz put sustiglo strašno nevrijeme. Ne znaš pada li kiša ili susnježica. Kao da je Bog otvorio četvoro nebesa… Došli smo nekako do iznad jame i počeli se derati. Nije puno prošlo vremena kad začusmo neki glas odozdo. Pita ko smo i što zovemo!? Uplašili smo se njenog glasa. Rekli smo da smo prijatelji i da bi je rado izvadili i poveli kući… Nije pristajala. Neću, kaže, ni za živu glavu gore. Hoću, veli da umrem dolje. Ubjeđivo sam je na sve moguće načine dok je na kraju nijesam ubijedio.

Oka nisam mogao sklopiti tu noć, niti mi je iz glave izlazila ta đevojka… Bilo je preko dvadeset metara dubine. Objasnio sam joj da konine stavi ispod pazua, a ne oko vrata, nedo Bog… Prije toga smo preko jame prepriječili podubicu i dobro smo se namučili dok smo je izvadili. Kad se pojavila na vrhu nije ličila na iksana. Bacio sam preko nje deku da joj svjetlost ne ošteti oči. Uplašili smo se izbuljenih očiju, glave bez kose, lica bez kože… Bila je u raspadajućem stanju i nije imala više od petnaestak kila. Moj ujak Tamindžija je počeo bježati od straha. Dok su pravili nosila, ja sam je grijao i masirao joj tijelo. Gubila se… Što bi god stavila u usta povratila bi. Prepo sam se da mi ne umre u rukama. Malo poslije je na jamu pristigo neki Lugonja. Kad ga je Hadžera vidjela reče: ‘On me baco, on je taj i stio me otrovati!?’ Ufatio sam ga za berikat i pokušo udaviti. Spriječili su me moji. Prizno mi je da je stio otrovati. Poslije smo je odnijeli kući”, kazivao je Đorđe.

Razmjeri zločina i poruka budućim generacijama

Čavkarica nije bila izolovan slučaj – kroz historiju Hercegovine jame su često korištene kao stratišta, ali zločin iz 1941. godine ostao je jedan od najvećih. Samo iz Bileće gotovo hiljadu Bošnjaka je skončalo na ovom mjestu. Ukupno, broj ubijenih na putu do “konačnog rješenja” prelazi 1.500. Riječ je o sistematskom i planskom istrebljenju, koje je zauvijek izmijenilo demografsku sliku istočne Hercegovine.

Hadžera je nakon rata živjela pod stalnim pritiscima i prijetnjama da šuti o onome što je doživjela. U kasnijim decenijama više puta je bila na meti progona i tortura, ali nikada nije prestala svjedočiti o zločinu. Umrla je u Danskoj 2014. godine, u 94. godini života, a njeni posmrtni ostaci vraćeni su u rodnu Hercegovinu, gdje i dalje svjedoče o ljudskoj okrutnosti, ali i snazi preživljavanja.

Kultura sjećanja – jedina odbrana od zaborava

Čavkarica danas stoji kao jedno od najvažnijih mjesta kulture pamćenja Bošnjaka. Zločin nad njenim žrtvama ne smije biti prepušten zaboravu, jer upravo zaborav otvara prostor ponavljanju historije. U vremenu kada svjedočimo pokušajima da se minimiziraju ili relativiziraju zločini, kultura sjećanja ostaje moralna obaveza današnjih i budućih generacija.

Sjećanje na Hadžeru i hiljade nevinih stradalih podsjeća nas da su u najmračnijim trenucima postojali i oni rijetki svijetli primjeri ljudskosti. Čavkarica, svojim tišinama i sjenama, opominje da istina i pamćenje moraju biti jači od zaborava.

akos.ba