Sjećanja mještana Nezuka na ’95. i Srebreničane: Bio je užas, kada su došli do kuća sjeli su na koljena i ljubili zemlju

Mještani Nezuka kod Sapne, sela u koje su 1995. godine stigle hiljade Srebreničana, koji su preko šuma prešli do slobodne teritorije, više od 20 godina nakon, sa velikim bolom i tugom se prisjećaju dana kada su dočekivali one koji su nakon nekoliko dana ili mjeseci uspjeli preživjeti golgotu tog kobnog jula.

Dočekuju veliki broj učesnika “Marša mira”, koji već tradicionalno kreće iz ovog sela, i kažu da su tog jula gledali užase i strahote koje ranije nisu mogli ni zamisliti.

Mirsad Salihović sa ocem Ramom i suprugom Umkom je bio među prvim kućama u Nezuku gdje su stizali izgladnjeli i izmučeni Srebreničani koji su danima, a neki i mjesecima preko šuma dolazili do slobodne teritorije.

Mirsad se za Anadolu Agency (AA) prisjeća ’95. dok sjedi ispred porodične kuće koja je bila na udaru pripadnika tadašnje vojske Republike Srpske.

“Sav teret prvih kolona koje su dolazile su išle preko nas. Najviše smo radili da im pomognemo. Moja mati i žena su ih primale i pomagale im. Dijelili smo što smo mogli da dijelimo. Bilo je užasno. To je bilo strahota vidjeti. Rane kod ranjenika koje su donosili su bile gotovo pa ucrvane. Grupe sa teškim ranjenicima su izumirale pred kućama. Oni koji su bili malo snažniji su samo tražili porodice koje su ranije dolazile”, prisjetio se Mirsad.

– Umiralo se i pred kućama – 

Prema njegovim riječima, noge preživjelih Srebreničana su bile otekle, bijele od vlage i hodanja.

“Rekao bi da tabani otpadaju. Sve što smo imali i našli davali smo im. Davali smo im obuću, hranu, odjeću, sve što smo imali kako bi im malo olakšali. Kada su došli nisu mogli da vjeruju da su došli do slobodne teritorije. Kad su došli do kuća sjeli su na koljena i ljubili zemlju. Pričali su koje su glogote prolazili u putu. Neki su nosili sol u šakama i samo su to jeli dok nisu nailazili na voće”, ispričao je Mirsad.

Kako kaže, godinama kasnije, kada su preživjeli Srebreničani učestvovali u prvim “marševima mira”, prepoznali su Mirsadovu majku i zahvaljivali joj se.

Umka je sa mnogim mještanima Nezuka, uglavnom žena, dočekivala kolone Srebreničana koji su preko šuma došli do Nezuka.

“To se ne može opisati kako je bilo. I sada kada se sjetim naježim se. Kada su nam rekli da stižu prvi Srebreničani, jedna komšinica i ja smo trčale sa vodom i hranom. Sa kantama vode smo došli do njiva. Nisu mogli vjerovati da su na slobodnoj teritoriji. Bili su u šoku. Izgledali su užasno. Odjeća je bila pocijepana. Skoro pa nije bilo tabana, sve su bile rane”, prisjetila se Umka.

Prema njenim riječima, bio je veliki broj ranjenika, a umirali su i pred kućama.

“Jedan je umro pred kućom dok smo mu davali vodu. Pomagali su jedni drugima. Nosili su ranjenike i one koji nisu mogli hodati. Nosili su ih između sebe”, ispričala je Umka.

Danas, Umka kaže da joj je užasno kada se prisjeti tih dana.

“Jedno dijete kada je prešlo, bio je maloljetan, plakao je i tražio oca. Tražio je oca, a otac mu nikada nije prešao. Nije htio da jede. Bilo je ljudi koji nisu mogli da jedu, vilice im nisu bile u funkciji. Kazali su da po sedam dana nisu vidjeli mrvu hljeba”, istakla je Umka.

Juso Brzović (65) se prisjeća ’95. godine kada su se hiljade Srebreničana kroz šume probili do slobodne teritorije. Kako kaže, Nezuk je bio pod stalnom paljbom. Noću su obrađivali zemlju i radili jer je preko dana bilo nemoguće izaći vani. Stalno su pucali na njih.

“Jednom prilikom sam naišao na dijete bačeno u šumi. Dolazio je narod i pocijepan, bez obuće, bosi i gladni i žedni. Mi znamo šta smo ovdje preživjeli kada nismo imali ni šta da jedemo”, prisjetio se Brzović.

– Spašavanje ranjenika – 

Prema njegovim riječima, mještani Nezuka su iščekivali Srebreničane.

“Išli smo na proboj, na Crni vrh. Probijali smo linije da ljudi dođu do sela. Donosili su ljude na nosilima. Zamislite ranjen čovjek, a nose ga na nosilima, u ćebetu ili sin majku nosi na leđima. To smo doživljavali”, prisjetio se Brzović ljeta ’95. godine.

U Potočarima je bio samo jednom.

“Ono je bio užas. Naježim se kada se sjetim šta su radili sa naroda”, poručio je Brzović.

Tih dana se prisjeća i 71-godišnja Ramka Salihović.

“Ti ljudi su bili skroz loše. Bilo je i mrtvih pred školom. Dolazili su u školu i u moju kuću gdje su se kupali. Sve što je najgore sam vidjela svojim očima. Tu su došli, ležali, a poslije su ih pokupili i odvezli. Mi smo im dali prvu pomoć. Plakali su. Žene su plakale, sa pocijepanom odjećom. Jednostavno nisi znao šta da kažeš, užas”, ispričala je Ramka za AA.

Prema njenim riječima, mještani Nezuka su iznosili sve što su imali u svojim kućama.

“Previjali smo ranjenike. Bili su pocijepani, bosi. Doveli su i jednu trudnu ženu. Donijeli je na nosilima. Nagledala sam se svega i svačega”, prisjetila se Ramka.

Kako kaže, i sada sve scene joj ne mogu izaći iz glave.

“To se nikako ne može izbrisati iz sjećanja”, poručila je Ramka.

Akos.ba