Sirija: Izgubiti život na putu fitne pravo je stradalništvo

Uzvišeni Allah, dž.š., objavio je u Kur’anu: I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava. (El-Enfal, 25.)

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Najviše se za vas bojim tri stvari: zablude nakon spoznaje istine, zabluda fitne i strasti stomaka i spolnog organa.”

Ako bismo aktuelnu situaciju i stanje muslimana općenito, a posebno situaciju u Siriji u kojoj se rat protiv alevitskog tiranina Bašara Asada, pretvorio u krvavi međumuslimanski sukob, opisivali jednom riječju, onda nema adekvatnije riječi od riječi fitna (smutnja).

Iako muslimanski ummet danas proživljava teške trenutke, prije svega zbog okupacije muslimanskih zemalja od strane zapadno-kršćanskih sila i stalnih ratova u borbi protiv te okupacije (deset područja na karti svijeta koja su danas zahvaćena ratom su muslimanska područja i zemlje: Irak, Afganistan, Libija, Sirija, Sudan, Mali, Bangladeš, Srednja Azija, Sjeverni Kavkaz i Centralno-afrička Republika), ipak je u ovom trenutku jedno žarište i jedna rana na tijelu ummeta najbolnija, a to je međumuslimanski sukob u Siriji. Zašto? Zato što je taj sukob upravo plod fitne, a fitna je jedan od najvećih uzročnika stagnacije islamskog ummeta. Fitna zasljepljuje i udaljava od istine i pravog puta. Fitna i šejtan su dva velika saveznika u borbi protiv istine i sijanju smutnje i nereda na zemlji.

Ako smo do jučer vjerovali da su stravični zločini, mučenja i pokolj nad muslimanima diljem svijeta, djelo ruku povampirenih četnika, ustaša, cionističkih, američkih, ruskih, i inih nemuslimanskih i nevjerničkih falangi, sada smo se uvjerili da su, usljed posijane fitne, muslimani spremni činiti iste takve zločine jedni nad drugima, dok ubijeni muslimani i s jedne i s druge strane postaju samo statistika, brojke, poput broja grla stoke koja mesari svakodnevno kolju u svojim mesnicama.

Izvor fitne je pogrešno razumijevanje i tumačenje islama

Koliko uistinu fitna može oduzeti razboritost i samilost od muslimana, svjedoči i ponašanje pripadnika IDIŠ-a i drugih borbenih tekfirskih skupina koje su šljegle u Siriju uglavnom izvana i koje sebe nazivaju muhadžirima, koji očiti veliki grijeh, ubistvo drugog muslimana, ne samo da ne smatraju grijehom, već u tome vide dobro djelo i čin koji najviše približava Allahu, a vlastitu pogibiju od muslimanske ruke smatraju šehadetom na Allahovom putu za koji im je Allah pripremio najveću nagradu na ahiretu.

Dakle, smutljivci iz tekfirsko-haridžijskih redova svoj dolazak u Siriju i borbu protiv Oslobodilačke sirijske vojske i drugih mudžahidskih jedinica koje ratuju u njihovom sastavu, nazivaju džihadom i muslimansku omladinu širom svijeta pokušavaju vrbovati da im se pridruže. Bez obzira na njihovu argumetaciju i njihovu ljutnju i mržnju koju pokazuju prema onima koji ih savjetuju i upozoravaju na njihovu rabotu, mi po ko zna koji put ponavaljamo da ta borba nema veze sa džihadom, jer džihad, kao plemenita ideja i veličanstveni ibadet, podrazumijeva borbu između sljedbenika istine i sljedbenika zablude, između onih koji se bore za slobodu i ljudska prava i okupatora i zulumčara. A borba i međusobni sukob između sljedbenika istine, naziva se fitna, a ne džihad, i ta borba je uzaludna. To je borba koja ni jednoj strani ne donosi dobro ni na dunjaluku ni na ahiretu. Proliti krv i izgubiti život na putu fitne, istinska je tuga i pravo stradalništvo.

Sirijska fitna produkt je pogrešnog tumačenja i interpretacije vjere i vjerskih propisa, a nije produkt istinskog ubjeđenja. Svaki muslimanski mladić, svejedno bio on iz BiH ili neke druge muslimanske države, koji je skrenuo u zabludu i koji je ubijen u toj fitni, skrenuo je onda kada je ostavio jekin i istinsko ubjeđenje, a krenuo stazom sumnje, pretpostavki i pogrešnog tumačenja i razumjevanja islamskih propisa.

O tome je znameniti islamski učenjak Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje, rekao: ”Prolijevanje krvi među muslimanima u Bici kod deve, na Sifinu, u Nehravanu, u toku smutnje sa Abdullahom Ibn Zubejrom, prouzrokavno je te’vilom – individualnom interpetacijom (čitaj pretpostavkom) šerijatskih propisa, stanja i događaja. Islam nikada nije iskušan smrtonosnim iskušenjem i fitnom, a da njegov uzrok nije bila pojedinačna pogrešna interpretacija propisa i događaja. Islamski ummet je iskušan smutnjom takvih interpretatora ili okupacijom od strane neprijatelja islama, samo zbog toga što su muslimani upali u zamku vlastitih pretpostavki i pogrešnih interpertacija, a zanemarili jasno slovo Objave. Šta je drugo bilo uzrok prolijevanja krvi pripadnika plemena Benu Džuzejme, i to nakon što su primili islam, ako nije pogrešna interpretacija i tumačenje. Zbog toga je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, podigao svoje ruke i Allahu se utjecao od djela muslimana (na čelu sa Halidom ibn Velidom) koji su, koristeći pogrešnu interpretaciju (te’vil) ubili muslimane i zaplijenili njihov imetak. Šta je drugo, tako nasilnički i krvnički, ubilo trećeg pravednog halife Osmana, r.a., i zadalo ummetu udarac čije posljedice i danas trpi, ako nije pogrešna interpretacija? Šta je drugo dovelo do ubistva i prolivanja krvi četvrtog pravednog halife Alije r.a., njegovog sina Husejna r.a. i drugih članova njegove časne porodice, ako nije pogrešna interpretacija? Šta je drugo dovelo do ubistva Ammara ibn Jasira i njegovih istomišljenika, ako nije pogrešna interpretacija? Šta je drugo dovelo do prolijevanja krvi Ibn Zubejra, Hudžra ibn Adija, Seida ibn Džubejra i drugih muslimanskih vođa i velikana, ako nije pogrešna interpretacija šerijatskih propisa? Šta je drugo dovelo do prolijevanja arapsko-muslimanske krvi u vrijeme fitne koju je izazvao Ebu Muslim el-Horosani, ako nije pogrešna interpretacija? Šta je drugo ubilo učenjaka Ahmeda ibn Nasra el-Huzaija i bacilo u tamnicu mnoštvo drugih alima sve dok nisu skapali u zatvoru, ako nije pogrešna interpretacija? Šta je drugo omogućilo tatarskim hordama i njihovim sabljama da osvoje muslimanske zemlje i izvrše stravične pokolje nad muslimanima, ako nije pogrešna interpretacija šerijatskih propisa od strane muslimana?”

Fitna međumuslimanskog ubijanja je najveće iskušenje upravo zbog svetosti i nepovredivosti muslimanske krvi, koju su pojedinci svojim interpretacijama u potpunosti obezvrijedili tako da je u njihovim očima postala jeftinija od krvi dinskih dušmana. Fitna je najveće iskušenje i zbog toga što su islamski učenjaci nemoćni da bilo šta urade kako bi spriječili sljedbenike strasti i pogrešnih interpetacija islama u njihovim nedjelima. Na to aludiraju riječi Ibn Tejmijje koji je kazao: ”Kada se desi fitna onda pametni i učeni nisu u stanju spriječiti glupake i bestidnike da prolijevaju muslimansku krv.”

Put selefa je sustezanje i bježanje od fitne

Da su u očitoj zabludi oni koji pozivaju muslimansku omladinu u Siriju da ratuju jedni protiv drugih i koji nazivaju munaficima sve muslimane koji imaju negativan stav prema odlasku u Siriju, svjedoči i odnos ashaba prema fitni koja se desila nakon ubistva Osmana, r.a., a ashabi su, tako barem tvrde i oni koji zagovaraju odlazak u Siriju, najbolje razumjeli vjeru, pa bismo i u tome trebali njih poslušati i slijediti njihovu stazu. Ashabi nisu samo naučili sunnet, već su ga dosljedno primjenjivali u svom životu, pa su tako i ovaj hadis Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, primijenili u vrijeme fitne: ”Sretan je onaj ko se kloni fitne, sretan je onaj ko se kloni fitne, sretan je onaj ko se kloni fitne, i onaj ko bude iskušan pa se strpi na iskušenju.” (Ebu Davud). Oni su se rukovodili pravilom da je bolje načiniti grešku sustežući se od fitne, nego upasti u fitnu i uprljati ruke muslimanskom krvlju. Jer, islam nas uči da je ostavljanje u životu onoga ko zaslužuje ubistvo, mnogo bolje i lakše nego ubiti onoga ko ne zaslužuje da bude ubijen.

I kada se u njihovo vrijeme proširila fitna većina njih se suzdržala i nije uzela učešća u tome.

Prenosi se da je poznati tabiin, Muhamed ibn Sirin, rekao: ”Fitna se dogodila u vrijeme kada je hiljade ashaba bilo živo, ali ni stotinu njih nije učestvovalo u tome. Broj ashaba koji su učestvovali u velikoj fitni nije prešao trideset.” (Ibn Kesir, El-bidaje ven-nihaje, VII/264). A imam Eš-Ša’bi je samouvjereno govorio: ”U Bici kod deve učestvovali su samo četverica ashaba: Alija, Ammar ibn Jasir, Talha i Zubejr. Ako mi donesete dokaz da ih je bilo peterica, ja ću sebe smatrati lažovom.”

Jedan od ashaba koji je pobjegao od fitne bio je i Sa’d ibn Ebi Vekkas, komandant sa Kadisije i prvi koji je gađao strijelom na Allahovom putu.

Prenosi se od Muhameda ibn Sirina da su neki ljudi, među kojima je bio i njegov sin, govorili Sa’d ibn Ebi Vekkasu: ”Zar se nećeš pridružiti jednoj od dvije skupine?! Ti si jedan od članova šure (zakonodavnog tijela) i ti si preči od drugih da se uključiš u borbu.” Odgovorio je: ”Neću se boriti dok mi ne donesete sablju koja ima oči, usta i jezik, i koja će znati raspoznati vjernika od nevjernika. Ja sam bio mudžahid i ja dobro znam šta je džihad.” Hoće reći: ”Ovo što mi vi nudite nije džihad, jer ja dobro znam šta je džihad. To što vi nudite je smutnja i fitna koja će nas uništiti.”

U predaji stoji da su, u vrijeme fitne sa Abdullahom ibn Zubejrom, dvojica muslimana došli kod Abdullaha ibn Omera, rekavši mu: ”Ljudi čine to što čine, a ti si poznati ashab i sin Omerov, r.a. Šta te sprječava da ne izađeš u borbu i prikloniš se jednoj strani?” Odgovorio je: ”Sprječava me to što je Allah zabranio da prolijem krv svoga brata muslimana.” Na to su oni kazali: ”Zar Allah nije rekao: Borite se dok ne nestane fitne.” Odgovorio je: ”Mi smo se borili dok nije nestalo fitne i dok islam nije pobijedio, a vi želite da se borite da bi širili fitnu i da vjera bude nekom drugom mimo Allaha.” (Buharija)

Ahnef ibn Kajs, r.a., veli: ”Izašao sam da se pridružim Aliji, r.a. i njegovoj vojsci, pa me je sreo Ebu Bekre, r.a., i rekao mi: ‘Kuda si pošao?’ Odgovorio sam: ‘Želim pomoći Poslanikovog amidžića, Aliju, r.a.’ Tada mi je on rekao: ‘Vrati se, jer ja sam čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: -Kada se muslimani sukobe i ubijeni i ubica će u Džehennem.’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, za ubicu mi je jasno, a zašto ubijeni?’ Odgovorio je: -Zato što je i on želio ubiti drugog muslimana.”’ (Muslim)

Poznati ashab i učenjak među ashabima, Abdullah ibn Amr ibn As bio je prisiljen da izađe u borbu na Sifinu, pa je izašao na poprište bitke ali se nije htio boriti, već je govorio: ”Šta ja imam sa Sifinom, šta ja imam sa ubijanjem muslimana! Da sam, bogdo, davno umro, a da ovo nisam dočekao. Tako mi Allaha, ja neću nikoga udariti sabljom, niti kopljem, niti ću na bilo kojeg muslimana baciti strelicu.”

Ne samo spomenuti ashabi, nego je čak i Alija, r.a., koji je očekivao podršku ashaba, nakon što je čuo da su se Sa’d ibn Ebi Vekkas i Ibn Omer suzdržali od učešća u borbi između Alije i Muavije, rekao: ”Divan li je stav koji su zauzeli Ibn Omer i Sad ibn Ebi Vekkas! Ako je to dobro onda je nagrada za njega velika, ako je grijeh, onda je to neznatna pogreška.”

Izlaz iz fitne

Rečeno je: ”Ne pitaj za one koji su stradali kako su stradali, već pitaj za one koji su se spasili kako su se spasili.” Zbog toga, i zbog svega rečenog, smatramo sudbinski važnim ukazati na načine kako se sačuvati fitne i kako, u ime Allaha, sačuvati našu omladinu od njenog smrtonosnog plamena. Jedan od tih načina već smo spomenuli, a to je slijeđenje staze selefa, odnosno ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim, istinsko i iskreno proučavanje, razumijevanje i primjena Kur’ana i Sunneta.

Huzejfe, r.a., govorio je: ”Neće ti štetiti fitna ako znaš vjeru, fitna nastaje onda kada ti se pomiješaju istina i zabluda.” A Hasan Basri je kazao: ”Kad fitna dolazi prepoznaju je samo učenjaci, a njen odlazak prepoznaju i neznalice.” (Jer je poslije fitne pustoš). Dakle, neznanje i pogrešno razumijevanje vjere je glavni uzrok fitne i širenja njenog plamena. Zato nas čudi i zabrinjava šutnja krovne vjerske institucije, IZ-e, uleme i daija po pitanju fitne o kojoj govorimo. Učeni ljudi se moraju oglasiti po tom pitanju i upozoriti Bošnjake na uništavajuću fitnu i pozvati sve one koji su upali u to živo blato da se opamete i da se u ime Allaha vrate u okrilje Kur’ana i Sunneta. Šutnja ne znači izbjegavanje i sustezanje od fitne, već njeno raspirivanje, a uloga uleme je da u svakoj situaciji, a posebno u vrijeme fitne, na najljepši način, odlučno i dostojanstveno objasni i obznani islamski stav, u suprotnom, njihova šutnja će mnogima biti znak odobravanja, pa bi, ne dao Allah, mogli tragično završiti u valovima fitne.

I treće, čvrsto vezivanje za džemat muslimana, ma koliko nam se činile krupnim greške i nedostaci tog džemata. Na važnost džemata i njegovog čuvanja ukazao je i Abdullah ibn Omer u pismu jednom muslimanu koji je od njega tražio da mu napiše pismo koje će sadržavati suštinu cjelokupnog znanja. Ibn Omer mu je odgovorio: ”Znanje je obimno, ali ako možeš da postigneš to da sretneš Allaha na Sudnjem danu, a da o svom vratu ne nosiš muslimansku krv, da ti je stomak čist od bespravnog jedenje tuđeg imetka, da svoj jezik sustegneš od napada na čast muslimana i da se držiš džemata muslimana, onda to učini.”

Autor: Abdusamed Nasuf Bušatlić

saff.ba