Shodno tvojoj vrijednosti biće ti upućena i kritika

Shodno tvojoj vrijednosti biće ti upućena i kritika

Zavist, kao loše svojstvo, stara je koliko je star i čovjek. Čim se upotpune vrline duše ili se umnože Božije blagodati kod čovjeka, do te mjere da sve ograničeno i manjkavo u njemu uzrokuje tegobu, u grudima nosi skriveni gnjev i srdžbu, živi teškim životom koji ne može ništa olakšati osim iščeznuće blagostanja, nestanak sjaja i moći i neuspjeh.

Smatrao sam da je ponašanje velikih i moćnih, i maniri umišljenog života, koji su osobenost njihovog razmišljanja i osjećanja, razlog njihovog preziranja bijednih i slabih. Zatim sam shvatio grešku takvog mišljenja, jer koliko je nadarenih kojima njihova slava ne uvećava ništa osim bliskosti s ljudima i naklonosti njima. Ali i pored toga, gorke posljedice ih prate, namjerno izobličavanje njihovih lijepih djela, te pretjerano uvećavanje njihovih sitnih pogreški.

U čemu je tajna?

Tajna je u tome da ružan u ljepoti vidi izazov, glup u oštroumnosti vidi neprijatelja, nesupješni u uspjehu vidi svoje omalovažavanje i slično. A šta čine genijalci i istaknuti da bi primirili ove pokuđene naravi?

Ako moje vrline vidite k’o grijeh

šta je onda po vama dobro

i u čemu da ga nađem?

Jedan istaknuti alim pokušao je da iznađe psihološko rješenje za ovaj sukob između nosioca nadarenosti i onih koji to nisu riječima:

Ako mi zavide ja ih ne korim

i prije mene se zavidjelo nadarenim

pa je ostalo ono što je u meni i

ono što je u njima a većina je pomrla zbog srdžbe koju je nosila u sebi.

Kamo sreće da se stvar završi uslišavanjem ove želje.

Zaista je životna stvarnost drskija od onog što mi želimo. Skrivena mržnja zlobnika i njihove spletke i zavjere nisu još ni završile a druge su počele. Oni vrlo često i uspiju u onome što od zla priželjkuju. Velike su genije u blato zatrpali mali mnogobrojni sporovi.

Takvo stanje u svakom vremenu zahtjeva brzu pomoć a ponekad i utjehu da nadarenima vrati povjerenje u sebe i da ih ohrabri na novo koračanje na njihovom putu bez očajavanja ili zastajanja. To stoga što ih mnogi zbog mržnje žele demoralisati i razočarati.

Takvi su u potrebi da im se kaže: "Ne očajavajte, jer doista ono što vam zamjeraju i prigovaraju samo se podudara sa onim što vam je dato od snage i talenta."

Kaže Karindži: "Mnogi ljudi nalaze lijek u tome da optužuju ljude koji ih kulturno ili po položaju i uspjehu nadmašuju, a kao primjer toga je i pismo koje sam primio od gospođe koja je korila generala "Oslobodilačke vojske" kojeg sam ja prije toga hvalio i podržao na radiju. Ova gospođa mi je napisala slijedeće: "General Bjuis je prisvojio osam miliona dolara koje je sakupio na ime siromašnih i bijednih."

Činjenica je da je ova optužba apsurdna i da ova žena nije ciljala da dokaže stvarne činjenice, nego je željela da dostigne tog velikog čovjeka, čovjeka koji je bio na većem nivou od nje.

Bacio sam pismo u korpu za otpatke i zahvalio Bogu što nisam muž te žene.

Ovo pismo nije povećalo moje znanje o generalu Bjuisu nego je povećalo moje znanje o toj ženi, pa kao što Šopenhauer kaže: "Niske duše nalaze užitak u istraživanju greški velikog čovjeka."

On dalje navodi: "Teško čovjek može povjerovati da dekan fakulteta može slijediti gnjev niskih duša. Ali prethodni dekan fakulteta "Džill" Teejmuni David je našao veliki užitak u ciljanim lažima protiv dekana Tomasa Džefersona autora Deklaracije o samostalnosti".

Dekan fakulteta je visoki naučni položaj, pa je nužno da oni koji vrše tu dužnost budu simboli u vrlinama, a ne vođe koje predvode laži i izmišljanja.

No, veze između visine položaja i veličine duše su iskidane… Koliko je sebičnosti među ljudima na visokim položajima! Njima je jedini podsticaj uspon, pridobijanje koristi, borba protiv onih na višem položaju i zadovoljenje njegovih sljedbenika. No, najteži oblici zavisti koji potiru istinu, ubijaju savjest prisutni su među ljudima na visokim položajima koji uživaju visoko poštovanje.

Predstavnici vjerskih skupina u doba Muhammeda a.s. su osjetili njegov dolazak pa su pokušali da se uvjere u istinitost njegove misije i ispravnost njegova poslanstva. To nije tražilo mnogo vremena pa su se ljudi ubrzo uvjerili da se nalaze pred Poslanikom od Gospodara svjetova te da treba da ga vjeruju i da mu priđu.

No oni su se svjesno okrenuli od ove istine i prezreli da je spomenu, a kamo li da je zagovaraju!

"Oni kojima smo dali knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju ali neki od njih svjesno istinu prikrivaju." (El-Bekare, 146)

Zašto toliko prikrivanje?

Zaštita sitnih duša kada primijete znakove dostojanstva i veličine koju je sudbina dodijelila čovjeku jeste zavidnost!

Ne poznajem ružniju niti pokvareniju sliku od sveštenika koji svojim jezikom govori o Bogu a iza njegove sjajne odore i položaja krije se duša puna bakcila egoizma i bijednog isticanja.

"Mnogi sljedbenici knjige jedva bi dočekali da vas, nakon što ste postali vjernici, vrate u nevjernike iz svoje lične zlobe, iako im je istina poznata." (El-Bekare, 109)

"… Ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali." (En-Nisa, 54)

"Jadno je to zašto su se prodali: da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje, samo iz zlobe što Allah, od dobrote svoje, šalje Objavu onome kome On hoće od robova svojih." (El-Bekare, 90)

Čudno je da su sveštenici i propovjednici nastavili umjesto bitke za Istinu bitku mržnje protiv nje.

Huškali su svoje obmanute vjernike protiv nove vjere (islama) i njenog Poslanika govoreći o njemu sve najlošije. Izazvali su surove ratove koji su se mogli izbjeći da su se njihove duše očistile od ljubomore.

Smatram da je Allah dž.š. odabrao svog posljednjeg Poslanika od povjerljivih da bi smanjio tegobe koje bi se javile u slučaju da bi on bio od predstavnika crkve.

Ove riječi izgovaram nakon što sam u vjerskim sredinama proveo nekoliko desetina godina. Jer da je "Muhammed" bio jedan od crkvenih službenika pa da ga je sudbina odabrala da izvrši između njih misiju reforme i preporoda, stari kardinal bi rekao:

"Ja sam stariji od njega!!!"

Drugi bi rekao: "Stariji sam u službi od njega."

Treći bi rekao: "Ako je on znan nije dobar organizator, a ako je dobar organizator nije znaniji od mene!

Četvrti bi rekao: "On griješi u vršenju obreda!"

Peti bi ga optužio zajedno a šesti opet za nešto drugo.

A zatim bi se svi oni složili da spriječe njegovu misiju i da obezvrijede njegovo poslanstvo!

Allah je mogao da učini Isa’a jednim od jevrejskih alima ali je ostavio njihovu sredinu da ključa u svojoj mržnji i nadmetanju za vođstvom i dominacijom, a zatim je prenio svoj govor na usta djeteta, da izgovara Objavu dok je još u kolijevci, ne bi li se sveštenstvo opomenulo. Karindži nam otkriva neke skrivene stvari lične ljubomore riječima: "Godine 1862., general Grant u američkom građanskom ratu je dobio odlučujuću bitku sa vojskom Sjevera, zato je pridobio naklonost širokih narodnih masa, a odjeci ove bitke odrazili su se i u samoj Evropi i nije prošlo ni šest sedmica od ove pobjede a general Grant je uhapšen i degradiran. Plakao je vojskovođa zbog tog poniženja kao što plače dijete. A zašto je uhapšen? Jer je izazivao zavidnost svojih pretpostavljnih i pobudio njihovu ljubomoru."

Postići spas od životnih tama, ljudskih nepravdi i mržnje nije jednostavna stvar. Zato je neophodno svjetlo koje šalje Gospodar zore, a on jedini je u stanju da pobriše znakove noći, znakovima dana!

Allah nam je naredio da od njega tražimo zaštitu od zla zavidnika kao što mu se utječemo od zla mrkle noći i od svih oblika zla i neprijatnosti, svejedno dolazilo to od životinja ili od ljudi.

"Reci: "Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kad razastre tmine i od zla smutljivca kad smutnje sije i od zavidnika kad zavist ne krije!" (El-Felek, 1-5)

Ovakvo traženje zaštite je nužno, pa oni kojima su date materijalne ili moralne blagodati koje navode druge da ih umanje i da zatvore puteve života i napretka pred njima, su u najvećoj potrebi za Božijom pomoći, kako bi oni mogli izvršiti svoju misiju i pokazati svoje sposobnosti.

Iako su Božiji poslanici jači od toga da izgube povjerenje sami u sebe pred najezdom laži i optužbe kojima ih obasipaju zavidnici i oni koji negiraju istinu, oni su u potrebi svakog trenutka za podrškom Uzvišenog Allaha kako ne bi omalovažavanje ili potcjenjivanje u njima ostavili traga.

"A ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju." (Er-Rum, 60)

"I kad god bi pored njega prolazile glavešine naroda njegova, rugale bi mu se. "Ako se vi rugate nama," govorio je on, "rugaćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznat će te zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj muci biti."  (Hud, 38-39)

BUDI IMUN NA KRITIKU

U mojoj knjizi "Moral muslimana",nakon što sam ukazao na vrijednost snage, napisao sam: to je priroda imana kada nađe mjesto u srcu, on tada daje čovjeku snagu koja se odražava na njegovo ukupno ponašanje, pa kada govori, on govori ubjedljivo; kada radi, radi savjesno i marljivo; kada krene, njegov cilj mu je jasan, i sve dotle dok je on siguran u ideju koja puni njegov um i osjećaje koji mu puni srce, u njemu dvoumljenje neće naći mjesta, i vrlo rijetko će ga žestoke oluje pokrenuti iz njegovog stajališta. Čak mu neće biti teško da kaže onima oko njega: "Reci: "O narode moj, ti postupaj onako kako postupaš, a i ja ću postupati, pa će te znati koga će stići patnja koja će ga poniziti i koga će vječna patnja snaći." (Ez-Zumer, 39-40)

Ovaj izraz, koji je naveden uporedo sa izazovom, i ovaj samostalni duh u djelovanju, i to samopouzdanje u ono što vidi da je istina, čini ga čovjekom specifičnog principa pa on komunicira s ljudima sa jasnim ciljem. Ako vidi da djeluju ispravno, podrži ih, a ako vidi da djeluju pogrešno, okrene se slijedeći svoju savjest.

Kaže Poslanik a.s.: "Neka niko od vas ne bude povodljiv pa da kaže: "Ja sam sa ostalim ljudima, ako oni lijepo postupaju postupam i ja, a ako oni loše postupaju to isto činim i ja!" Nego vi budite postojani. Ako ljudi lijepo postupaju postupajte i vi, a ako oni loše postupe vi se klonite njihovih loših postupaka. "

Činjenica je da jak čovjek treba tuđe stvari da ostavi po strani i da živi oslanjajući se na svoje sopstvene snage, imajući na umu da su ljudi protiv njega a ne za njega, da su oni teret a ne oslonci i kada ga zadesi neugodnost neka prikrije svoju bol i neka ne očekuje dobro od toga što će im ispoljiti svoju tugu.

Malo zanimanje za ljude, njihovo mišljenje ili osjećanja koja prikrivaju, kod nekih jakih ličnosti pretvara se u osjećaj pun prezira i osornosti baš onako kako kaže El Mutenebbi:

Ko poznaje dane i ljude

onako kako ih ja poznajem

baca svoje koplje bez milosti.

Mi ne potvrđujemo ovakvu nastranost u obaranju vrijednosti. Mi savjetujemo da se širim masama ne daje više nego im pripada po moralnim i inelektualnim zaslugama, jer stepen širih masa nije presudan u određivanju zasluga ili vrijednosti nego se one uzimaju iz njihovih originalnih izvora ne obraćajući pažnju na one koji ih ne poznaju ili u njima prelaze granice pa makar se radilo o hiljadama takvih.

Na velikim ljudima je da svoje ponašanje grade iznad ovih osnova, i da se ne uzrujavaju zbog kritike upućene prema njima ili zbog mnoštva onih koji ih napadaju i kore.

Kaže Karindži: "Jednog dana sreo sam Generala Smejdli Bitlera koji je nosio nadimak "Sotona pakla" i bio poznat kao najodlučniji vođa među onim koji su bili na položaju glavnokomandujućeg američke mornarice, pa mi je rekao da je u svojoj mladosti bio veoma ambiciozan želeći da stekne veliku slavu i ugled te postane velika ličnost.

Zbog toga se osjećao vrlo neugodno i kod najmanje kritike ljuteći se na sve što bi moglo povrijediti njegovu čast i dostojanstvo. Međutim, trideset godina provedenih u mornarici promijenilo je njegovu prirodu, tako da mu kritike više ništa ne znače.

Rekao mi je: "Mnogo puta sam okusio različite oblike poniženja. Nazivan sam grdnim imenima kao stari pas, ogavna zmija ili lisica. Kleli su me vješti u kletvi i nisu ostavili ni jednu pogrdu da me njome nisu grdili. Pa šta misliš da li sam na to obraćao pažnju? Ne nikada. Da danas čujem nekog od njih kako me psuje ne bih se okreno da vidim koje to."

Ova posljednja istina slična je riječima arapskog pjesnika u pogledu zanemarivanja bestidnih:

Kada bih na svakog psa koji na mene laje

bacio kamen stijena bi bila dinara vrijedna.

Zaista oni na koje mnogo utiče ono što ljudi kažu, oni koji se raduju kada ih neko hvali a žaloste kada ih neko kudi; oni su u velikoj potrebi da se oslobode od ove samobmane i da svoje nerve ojačaju velikim količinama smirenosti i ravnodušnosti i da se ne zavaravaju zbog riječi pohvale ili pogrde; jer kada bi znali kakvi su poticaji i motivi tih riječi i kada bi se izmjerila njihova stvarna vrijednost vidijeli bi da one ne znače ništa.

Ako i pretpostavimo da one nešto znače, pa zašto bi se čovjek time ponosio ili žalostio zbog ovih prolaznih komentara iz usta onih koji nalaze radost u poslovima drugih?!

Zaista najbolje što je rečeno o shvatanju širokih masa u pogledu ispravnosti jeste ono što je navedeno u Kur’anskom ajetu: "Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili. Oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore." (El-En’am, 116)

Američki pisac je sebe našao primoranim da prizna ovu činjenicu kada kaže: "Otkrio sam tokom godina da nisam u stanju da spriječim jezik ljudi od toga da iskažu neprijateljstvo i nepravdu prema meni, ali sam pronašao nešto što je bolje od toga, a to je da ignorišem prijekor i kritiku ljudi."

I također kaže: "Ja sam siguran da ljudi nisu zaokupljeni razmišljanjem o Zejdu ili Amru više od nekoliko trenutaka, oni su zaokupljeni razmišljanjem o sebi od trenutka kad otvore oči ujutro pa dok ne sklope oči navečer. Lakša glavobolja koja ih zadesi dovoljna je da skrene njihove misli sa moje ili tvoje smrti." Ovo je istina o ljudima zbog čijih priča o nama vodimo brigu.

Preče nam je od vaganja njihova mišljenja da upozorimo na okolnost koje čine mnoge od njih da odobravaju ili odbacuju ono što im se kaže pa čak i da vjeruju u to ili ga negiraju.