Šest osnovnih osobina ‘škole novih bukvalista’ –

Ova škola u kojoj prevladava bukvalnost ima svoje naučne, idejne i moralne odlike i specifičnosti koje je izdvajaju od ostalih škola i koje vrše uticaj na njen naučni pravac pri izboru mišljenja, njihova preferiranja, njihove primjene nad događajima, situacijama, stajalištima i osobama.

Sve se te specifičnosti mogu svesti pod šest tačaka:

1.   Doslovno poimanje i tumačenje

Pod tim se misli na bukvalno razumijevanje i tumačenje tekstova i ograničavanje na tu metodu, bez osvrtanja na ono što je iza teksta; na efektivne uzroke propisa (`ilel) i intencije (mekasid) koje osjeća i shvata temeljiti istraživač.

Prema tome, ako je vjerodostojan hadis u kom se prijeti onome ko spušta svoj ogrtač da će u vatru^[21], da ga Allah na Sudnjem danu neće ni pogledati niti govoriti sa njim i da će imati bolnu kaznu,protagonisti ove škole nisu se udostojili da istraže efektivni uzrok tog propisa koji se nalazi iza te teške prijetnje. Da li samo puštanje odjeće zaslužuje svu tu prijetnju? Da li je to u skladu sa logikom cijele vjere? Možda se iza te prijetnje, od koje se srca lede, krije neki razlog? To je ustvari oholost koja je jasno spomenuta u nekim hadisima. Dakle, ovdje treba da se neograničeno podvede pod ograničeno pa će na taj način nestati nedoumice i logika vjere će postati ispravna. Vjera, uistinu, najveću pažnju posvećuje grijesima srca, iako u isto vrijeme ne zanemaruje ni vanjski bonton, ali za njegovo zanemarivanje nije nagovijestila toliku prijetnju. Navedenu prijetnju može proizvesti samo oholost i umišljenost. Allah ne voli oholog i nadmenog.

Ova škola ne obavezuje sebe sa ovakvim istraživanjem i zbog toga bukvalno prihvata hadis o spuštanju odjeće, odlazeći u potpunu ekstremnost pri njegovoj primjeni zbog toga što se na njega upozorava sa vatrom i srdžbom Gospodara.

2.    Sklonost ka ekstremizmu i otežavanju

Ova škola je sklona ka ekstremizmu, fanatizmu i pretjerivanju, iako te stvari njeni protagonisti tako ne nazivaju, već ih smatraju istinom koju nalaže dokaz.

Nema sumnje u to da su svi ekstremisti i fanatici u našoj historiji sebe vidjeli na istini, da je ona sa njima a ne kod drugih. To su tvrdile čak i haridžije za koje postoje vjerodostojni hadisi u kojima se osuđuje njihovo usmjerenje i upozorava na njih zbog njihovog fanatizma u vjeri. Hadisi ih tako definiraju i pored njihovog pretjerivanja u vanjskim oblicima pobožnosti, poput namaza, posta i učenja Kur’ana. Ali pored svega toga oni dozvoljavaju krv i imovinu onih muslimana koji nisu njihovi istomišljenici. (Ubijaju muslimane, a ostavljaju idolopoklonike.)

Primijetit ćeš da ovakvi uvijek naginju ka težem mišljenju i predostrožnijem stavu. Ne zadovoljavaju se sa programom olakšanja i učenjake koji slijede takav program osuđuju potvarajući ih da su popustljivi u vjeri i da omalovažavaju šerijatske propise.

Primijetit ćeš da kada po nekom pitanju postoje dva mišljenja da će uzeti ono koje je ekstremnije i teže. Oni skoro i da ne znaju za vjerske olakšice, niti za propise nužde, niti da velika potreba ima status nužde, niti za uzroke olakšica koje je šerijat definirao poput bolesti, putovanja, velike poteškoće i opće potrebe (umumul-belva).

Najbliže što je njihovim jezicima i perima onda kada budu upitani je da kažu zabranjeno (haram),a prethodnici su tu riječ upotrebljavali samo za ono za što se sigurno znalo da je zabranjeno (haram).

3.  Uvažavanje svog mišljenja do stepena zaslijepljenosti

Uvažavanje mišljenja koje zastupaju je dostiglo toliki stepen da ga smatraju apsolutno ispravnim. Iz čega proističe da su sva druga mišljenja koja drugi zastupaju očito pogrešna. Oni ne vjeruju u izreku koja se pripisuje imamu Safiji: “Moje mišljenje je ispravno, ali je moguće da bude i pogrešno, a tuđe mišljenje je pogrešno, a moguće je da bude i ispravno.“ Oni nasuprot toj izreci govore: “Naše mišljenje je ispravno i nemoguće je da bude pogrešno, a mišljenje drugih je pogrešno i nemoguće je da bude ispravno.“

Zbog toga nastoje poništiti druga mišljenja i druge mezhebe kako bi se ljudi okupili samo oko njihovog mišljenja kom nema premca. Onda ne čudi što su nazvani školom jednog mišljenja čiji šejhovi i učenici se bore da uklone pravna razilaženje od ljudi i ne dozvoljavaju drugom mišljenju da dođe do izražaja ili da se nađe neko ko će vjerovati u njega i pozivati ka njemu.

To je učinilo da im kompetentni učenjaci odgovore i objasne da je anuliranje pravnih razilaženja nemoguće i beskorisno. U više svojih djela sam objasnio da je razilaženje, a posebno u fikhu i sekundarnim pitanjima, nužnost, milost i širina. To sam potvrdio dokazima kao npr. u mojim djelima: Es-Sahvetul-islamijjetu bejnel-ihtilafil-mešrui vet-teferrukil- mezmumi, Kejfe nete’amelu me’at-turasi vet-temezhubi vel- ihtilafi.^[22]

4.    Žestoko oponiranje neistomišljenicima

Oni žestoko oponiraju svojim oponentima u mišljenju i pravcu. Ovo je jedan ogranak ili jedan plod prethodne odlike. Ekstremna pristrasnost prema svojim mišljenjima i smatranje da su jedino ona ispravna učinilo ih je da negiraju ili čak pretjerano to rade kada su u pitanju mišljenja njihovih oponenata. Ponašaju se tako i pored postojanja konsenzusa učenjaka da nema negiranja kada se radi o diskutabilnim pitanjima, jer su tada sva mišljenja na istom stepenu u odnosu na ispravnost i pogrešku, obzirom da nisu proistekla od nepogrešivog. Moguće je da neka od njih budu preferiranija i bliža istini od drugih. Ali i dalje ostaje pravilo da nijedan mudžtehid nije nepogrešiv.

Koliko smo mišljenja vidjeli da su u nekom vremenu bila preferiranija i ispravnija, pa nakon što je došlo drugo vrijeme učenjaci su ih zanemarili i preferirali ona mišljenja koja su prije bila odbačena i zanemarena i prihvatili ih kao ispravna?!

Sljedbenici ove škole zamjeraju protagonistima srednje škole zbog njihove poznate izreke: Surađujmo u onim stvarima u kojima se slažemo, a tolerišimo se u onima gdje se ne slažemo.

Oni ne tolerišu one koji se ne slažu sa njima niti cijene njihove stavove do te mjere da čak odbijaju da raspravljaju sa njima. To sam primjetio u njihovom odnosu prema knjizi mog prijatelja profesora Abdulhalima Ebu Sukke, Allah mu se smilovao, pod naslovom Tahrirul-mereti fi٠asrir-risaleti. Odbacili su sva tumačenja i olakšice koje su došle u njoj kao i sva napredna mišljenja koja je derivirao iz kur’anskih tekstova i hadisa zabilježenih u zbirkama Buharije i Muslima. Nakon toga ih je pozvao na diskusiju oko stvari s kojima se ne slažu, ali su sastanak apsolutno odbili. Poslije toga je šejh Ali et- Tantavi, Allah mu se smilovao, rekao: “Dakle, oni odbacuju Kur’an i ne priznaju Buhariju i Muslima, jer je cijela knjiga utemeljena na njima.“