Sarajevski masakri 1992 -1995: Donijela me roda

Rođena sam 2. decembra 1990. sudbina mi je da sa tri godine doživim tešku trauma. U našu kuću je 31. januara 1993. pala granata. Otac se upravo vratio sa linije. Probila je dvije balkonske ploče i udarila u podrum gdje smo boravili. On je na licu mjesta poginuo. Zaštitnički, ako Bog da, šehid. Htio je nas da spasi, tog dana smo ja i majka ranjene, ona je zadobila povrede u predjelu trbuha, a ja sam povrijeđena u desnu podlakticu.

Prvu operaciju sam imala sa tri ipo godine. U našoj bolnici nije bilo uslova za liječenje iako su doktori dali sve od sebe. Imale smo priliku i otišle u Francusku na liječenje. Tamo mi je rađeno sljedećih 11 operacija. Bile su uspiješne, moja ruka sada funkcioniše, ipak sam ostala trajni invalid 80%, kao civilna žrtva rata. Tog perioda se sjećam bolje nego sad nekih događaja. Zajedno smo se liječile u Francuskoj, ukupno nekih 6 godina. Mama je imala 7 operacija, a ja 11.

Poslije smo se vratile u rodnu domovinu za koju je moj otac rahmetli poginuo. Majka je 2000, godine ‘’preselila’’ od posljedica ranjavanja, tako da sam ostala sa nepunih 10 godina dijete bez oba roditelja.

Na staranje su me uzeli moj tetak i tetka, odnosno njihov sin Zajo sa suprugom. Nisu imali djece, a ja sam im došla. Donijela me roda. Tako se sa njima šalim. Svu pažnju su usmjerili k meni i odgajali su me kao svoje dijete. Elhamdulillah, uspjela sam. Završila sam srednju školu kao učenica generacije i fakultet sam završila. Evo saznala sam da sam dobila i pripravički. Očekivala sam da ću rasti kao normalno dijete da ću imati normalno djetinjstvo uz majku. Oca nisam zapamtila, nedostaje mi taj očinski instinkt. Moja očekivanja se nisu ispunila. Ipak imam vjeru i nadu, tako da me to ne sputava da se borim i uspijem.

Puna sam života, puna sam volje i nade. To uopšte ne utiče na moj psihički i fizički razvoj. Uvijek se šalim, kažem: ‘’Evo, sutra će kiša, prekosutra snijeg.’’

Ja sam živa vremenska prognoza. Uvijek se trudim da okrenem na pozitivnu stranu, da pozitivno razmišljam. Ljudi koji se prepuste teškim mislima, jednostavno ne mogu normalno funkcionisati. Negativnom energijom sputavaju sebe i ljude oko sebe. Trebalo bi da bude suprotno, jer uvijek treba reći: ‘’Ima gore od goreg.’’

Ipak, činjenica je da se o ovome treba pričati i neka se zna. Da se ne zaboravi, a pogotovo ne ponovi. Nikome…

Arnela Smajlović

Iz knjige: Sarajevski masakri 1992.-1995.

Za Akos.ba priredio: Sejlfulla Melkić