Šaljiva priča: Kad bi mujezinio ko što pjevaš

Pričao mi Selim, a njemu Enes, da je negdje na jugu Bosne živio jedan dobro zanimljiv Bošnjak. Veli Selim da je taj bio ko slavuj.

— I stranci i domaći bi ga kitili parama, a on im je zauzvrat pjevao pjesme koje je još kao dijete naučio slušajući ondašnje guslare. Posljednji je koji je znao sve te tekstove, a ako i zaboravi koji, vješto ga izmisli, a da niko i ne primjeti.

Nikada se nije ženio. Nije bio od onog posla, samo eto, volio je zapjevat. Živio je za dobro sijelo i pjesmu do sabaha. Nije čak ni pio. Jednom rječju moj Himzo, pravi veseljak!

Vidio bi ga svakog akšama kako dolazi u kahvanu i sabahom kako iz nje ide kući. Onako u šali kada bi ga srele komšije koje su se vraćale iz džamije sabahom, govorile bi mu: “Eh kad bi mujezinio ko što pjevaš, gdje bi ti kraj bio?!” Rastajali su se uz osmijeh i tako skoro svakog sabaha.

Od onih je koji su u džamiju dolazili petkom na džumu, nije propuštao Bajrame, a kada bi na dženaze išao stajao bi stidljivo u ćošku i gledao u pod.

Jednog dana ti, puče nekom Abidu film i ode ga pitati što to on ne dolazi u džamiju. Niti pije, niti puši, niti žene ganja, a naš je, Bošnjak, musliman, hairli insan, rekoh ti, veseljak. Sačeka ti njega Abid jedno jutro ispred kahvane, pa pod ruku.

— Deder sa mnom slavuju naš!

Slušaj ti mene nešto, mi mujezina s glave naći ne možemo, ovo što ima, djeca su ili dobro ostarili, a ti, ako Boga znaš, bolje ti je da tim glasom ljude pozivaš na namaz! Ne moraš ti prestati pjevati, tu i tamo radi meraka slobodno, samo eto nek nije kahvana. Moj brate, džamija je džamija majka mu stara, jest da su pedesete  godine, ali nikad ne znaš, valja umirati čestito!

— I stvarno Abidove riječi dođoše do njega. Prizna on kako se stidio da dođe u džamiju, jer nije klanjao kada je trebalo, a sada kada je skoro izašao iz pete decenije života  boji se da ne bude licemjer. Život ga natjera da pjesmom othranjuje braću koja se poslije otrgnula u svijet, a džamija i muzika, nikako nije mogla skupa.

Dođe to do hodže i ponudiše mu da mujezini svaki vakat, pomalo hizmeti džamiju, uči ilahije na Bajramima i druženjima, dogovoriše se za neku pristojnu platu i tako i bi. Razgaljivao je duše Bošnjaka što ezanom, što ilahijama i sevdalinkama, a zapjevao bi i mimo toga, samo ne u kahvani ko nekad.

— I šta bi na kraju sa tim dobrim Bošnjakom moj Selime?

— Biće da je tako bilo dok nije preselio. Valjda i ono što je u kahvanu radi njega dolazilo počelo u džamiju, a hodža sebi belaj na leđa natovari, pa moraše dići sprat džamije. Navalio svijet da klanja. Okrenu se vjeri haman cijelo selo, i mlado i staro.

— Kad bi mujezinio ko što pjevaš, je l’ Selime?

De ti nama pristavi kahvu dok nas nije naš mujezin zovnuo na podne.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza