Sadija Mujkić (77) iz Daljegošta kod Srebrenice: Sam kosi i čisti korov u cijelom selu
Svakodnevno Sadiju možete zateći na proplancima Daljegošte sa svojim stadom i kosom od koje se ne odvaja. Boriće se da sačuva Daljegoštu dok bude imao snage, a kako sam tvrdi, ima je još napretek Sadija Mujkić, sedamdesetsedmogodišnjak iz sela Daljegošta kod Srebrenice, odbija da svoje selo prepusti zaboravu te svako jutro uzima kosu i kreće sa poslom. Kako kaže, ne dopušta da njegovo rodno selo zaraste u korov i trnje.
“Ova kosa, ne znam ni sam šta je očistila. Sve ovo oko nas, gdje su ovce, tamo do vode, gore do one šume, samo u ovom dijelu. Pa, poslije dole ispod sela, to ne pitaj. Sijena sam ovako čišćenjem nakosio da imam 200 ovaca da hranim. Ništa motorka, sve ručno, kosom i sjekirom”, započeo je razgovor sa ekipom Anadolu Agency Sadija Mujkić.
I pored svojih 77 godina, kaže da mu ne predstavlja problem da ustane ujutru i da odmah ide raditi.
“Jeste malo ujutru teško, dok se ne zagrijem. Boga mi, 77 godina sve u teretu. Prije se odavde nosilo u mlin, pšenica, kukuruz, zob. Svaki šesti dan su ova ramena nosila po 25 kilograma i evo ih i danas rade. Treba umjereno raditi, ne naporno. Isto mašinu kao kad siliš, mora nešto odletjeti. Tako isto i čovjek. Mora biti neka ravnoteža u životu”, rekao je Sadija.
Mora se raditi da bi se imalo, poručuje ovaj vrijedni čovjek. On i njegova supruga Kimeta rade da bi imali za sebe, ali i da bi podjelili sa drugima.
“Kuća je na putu. Kad neko naiđe, ako imaš nešto, ne možeš da mu ne pružiš. Život je takav, treba raditi, ali i pružiti nekome i pomoći. Čovjek, dok radi, živi”, kaže Sadija.
Kako sam kaže, ne može da zamisli drugo mjesto za život osim svoje Daljegošte.
“Meni je ovdje slađe na mom nego neko da me pita na postelji i med da mi daje. I volim da radim na svom. Moj komšija Namir kaže da je još jedan čovjek ovako radio, očistio bi cijelu Daljegoštu. Ništa ovo meni nije teško”, zadovoljno govori naš sagovornik.
Žali jedino što se nije puno ljudi vratilo u Daljegoštu.
“Danas ovdje živi malo ljudi, nije nas se puno vratilo. Plaše se ljudi, jer nema škola, ambulanti, fabrika. Plaše se da ne mogu živjeti samo od zemlje”, kaže Sadija.
Svakodnevno Sadiju možete zateći na proplancima Daljegošte sa svojim stadom i kosom od koje se ne odvaja. Boriće se da sačuva Daljegoštu dok bude imao snage, a kako sam tvrdi, ima je još napretek.
Akos.ba
