Sa Bošnjacima Makedonije: Asimilacije nema, ali ima iseljavanja

U Skoplju, Velesu, Štipu, Strumici… Pišu: B. PERVA, S. SELHANOVIĆ

Iako smo u Skoplje i ranije dolazili nikako nismo mogli potrefiti putni pravac za Batince, prigradsko naselje u kojem mahom žive Bošnjaci, gdje nas je čekao naš ahbab Jusuf ef. Čolović. Zaustavili smo se u kvartu grada gdje, kako su nam kazali ljudi koje smo pitali za „patot“ (put) za Batince, turski biznismeni grade tri nebodera sa po četrdesetak spratova koji su najdominantnije građevine u ovom gradu. Rekoše nam i to da su Makedonci, u namjeri da spriječe navodnu gradnju džamije, podigli krst od željezne konstrukcije koji se ni po čemu ne uklapa u postojeći ambijent. Štaviše, i laiku je jasno da oni koji su ga na tom mjestu postavili zasigurno nisu imali dobre namjere. Put smo ipak pronašli. Pošto se u međuvremenu asfaltirao makadamski sokak kroz selo u prvi mah se nismo snašli kako do Jusufove kuće. Jedan domaćin nam je rekao da je Jusufova kuća u sokačetu iza – grobišta (mezarja).

Uskoro obdanište u Batincima

 Uskoro je bio vrijeme ikindije namaza. Sa našim domaćinom otišli smo do mjesne džamije u kojoj imamsku dužnost od 1999.godine obavlja Kadrija ef. Murić. Nakon namaza prisustvovali smo času islamske pouke. Iznenadio nas je broj djece svih uzrasta. O islamskoj pouci efendija Murić je kazao: „Na pouci imam oko 120 djece, a ljeti imamo i 160, jer u vrijeme ljetnjeg raspusta mekteb je u stalnom intenzitetu. Imamo razne aktivnosti od islamskih kvizova, osnova učenja u grupama… Naš mekteb zove se „Asr“, a s istim imenom imamo i horsku sekciju. Tu je i sekcija onih koji asistiraju efendiji tako da mogu zamijeniti efendiju na namazima. Često organiziramo ekskurzije i izlete, takmičenja. U mjesecu ramazanu zatvaramo hatme za vrijeme Lejletu-l-Kadr. Znači tokom mektebske nastave do Lejletu-l-Kadra proučimo hatmu.“

Saznali smo da je opremanje odbaništa u sklopu džamije u završnoj fazi, a njegov kapacitet je – 40 djece. O obdanašitu će brinuti DŽematski odbor, a angažirat će menadžera i jednu odgajateljicu koja će u islamskom duhu odgajati djecu. Ovo će obdanište biti prvijenac u Skopskom muftijstvu. Dakle, od svih 142 džamije ovo je prva džamija koja će imati obdanište.

Na teraviji u Zelenikovu

 Nakon iftara u kuću Čolovićevih, čijih je troje djece u Beču, a jedno u Tunisu, od kojih imaju podosta unučadi, krenuli smo u dvadesetak kilometara udaljeno bošnjačko selo Zelenikovo. Valjda je zeleni okoliš utjecao na dobijanje njegovog imena. Džamija je nova, osvijetljena, ali, sudeći po toj teraviji, slabo posjećena. No, za sve to postoje njihovi razlozi. Efendija Rifat ef. Vosljanin ovako predstavlja svoj džemat: „ Ovaj džema’at ima oko 50 do 60 kuća. Na namaze dolaze u nešto manjem broju, jer ljudi rade i nemaju baš slobodnog vremena. Ono što pri tome posebno hrabri i raduje jeste što imamo dosta mladih. To je perspektiva ovog džema’ata. Inače, u mubarek mjesecu ramazanu održavamo mektebsku nastavu na kojoj dolazi  do 3o-ak djece.“ Rifat efendija, koji je završio fakultet u Bursi 2008.godine, ističe da je džemat relativno mlad, džamija je izgrađena 2010.godine, te uslijed nemogućnosti plaćanja imama za svih pet vakata namaza, on obavlja samo džumu i teraviju.

Jedan od džematlija koji je bio na teraviji je i Junuz Toković, rodom iz Sjenice. „Ovdje sam došao 1986. godine. Nismo imali džamiju i išli smo u susjedno albansko selo na džuma namaz. Sada imamo dobre uslove za ibadet i imama koji je završio medresu i fakultet u Bursi. Ljudi ljeti rade na poljoprivredi, a one mlađe porodice koje su otišle u Švedsku pomogli su nas u izgradnji ove džamije. Nikada prije ovdje nije bilo vjerskog života. Naša općina je mala i ima oko 4.500 stanovnika od kojih je 250 Bošnjaka. Mladi se školuju što je prije bilo nezamislivo“, kazao je Toković.

Poslije teravije posjetili smo susjedno albansko selo u kojem je i sjedište općine. Čajdžinice su bile pune ljudi. U jednoj od njih popili smo čaj. Potom se na sehur vratili kod naših domaćina.

Bošnjaci žive u svim općinama Makedonije

Danas Bošnjaci u Makedoniji  žive na području skopske kotline u samom gradu, te u naseljima Batinci,Doljne i srednje Konjare, Čiflik, Ćojlije, Zelenikovo i Ljubin. Na području Velesa i Povardarja Bosnjaka ima u Orizaru, Crkvinama,Vodovratu i Gradskom. Svi oni funkcionišu kao  bošnjački džemaati. U Vodovratu i Orizarima su imami Bošnjaci, a u Crkvinama nema redovnog imama nego im Muftistvo iz Velesa šalje imama za džumu i ramazan. Na području Prilepa (Pelagonije) Bošnjaka ima u Desovu, Lažanima Žitošu, Borinu,Saždevu i Jakrenovu.Usput da napomenem da nema  opštine u Makedoniji, a da nema Bošnjaka. Spomenuo sam džemate koji su organizovaniji.Što se tiče ramazanskog života i aktivnosti mogu se posebno istaći džema’ati Batinci u Hatundžik, gdje sada u toku ramazana imamo redovne imame,obavljanje svih pet vaktova, predavanja, vjersku pouku i mukabele.I u drugim džemaatima  prisutne ove aktivnosti sem  mukabele i vjerske pouke.Vjerska pouka se obavlja jos u Zelenikovu. Da napomenem da u gradskoj džamiji u Butelu u Skoplju svakog petka  predavanje prije teravije održava jedan od imama Bošnjaka i tu noć predvodi teravih namaz. U toku ramazana organizirana su i predavanja – dersovi za  žene u skoro svim džemaatima a izvode ih mualime Bošnjakinje iz Makedonije. Ove godine po prvi put poslije agresije na BiH BiH Rijaset islamske zajednice  BiH poslao nam je vaiza mr. Mustafu ef. Prljaču sa koim smo obišli dio džemaata. Ovo je  i početak sradanje između dva rijaseta – BiH i Makedonije,a nadamo se da će doći do posjete reisu-l-uleme  Husein ef. Kavazovića reisu Makedonije Sulejman ef. Redžepiju i Bošnjacima Makedonije. Ovom prilikom želim istaći posebnu zahvalnost “Preporodu”, a posebno Bajri ef. Pervi i dr. Selmanu Selhatoviću koi su u više navrata posjećivali Bošnjake u Makedoniji i pisali o njima.“

Iftar u Velesu

 Sutradan smo iz Skoplja otputovali za Veles. Na putnoj relaciji od nekih pedesetak kilometara tri puta smo nailazili na cestarinu. Na nekim dionicama put je bio u fazi rekonstrukcije. Čudilo nas je da su i tu naplaćivali putarinu. No, šta je tu je. Ovaj put pridružio nam se i prof. dr. Hasan ef. Džilo, dugogodišnji uposlenik IZ. Trebalo je da svi budemo raspoređeni u okolnim mjestima i održimo prigodna predavanja. U Velesu je Adem ef. Čoreski, v.d. muftije u Velesu, priredio zajednički iftar. Iskoristili smo njegovo prisustvo kako bismo saznali nešto o ovdašnjim muslimanima. On kaže : „Muftijstvo u Velesu čine muslimani Povardarja, sa područja četiri općine: Veles, Čaška, Kavadarci, Negotino. Ima oko 10.000 muslimana, 14 džamija. Kadrovski dobro stojimo. Sve džamije su renovirane i u dobrom su stanju. Jedni žive od dijaspore, drugi se bave poljoprivredom, posebno se sije duhan, pirinač. I sam se bavim proizvodnjom pirinča. Očekujem dobar prinos.“

Dobili smo raspored da teravih namaz klanjamo u džematu Vodovrat, dvadesetak kilometara južno od Velesa. Vozio nas je mutevellija toga džemata Munir Fijuljanin. Usput nas je upoznao sa životom i radom tamošnjih ljudi, te sa prilikama i neprilikama s kojima se susreću.

U džamiji smo upoznali efendiju Elvira Tutića i dio njegovih džematlija. O džematu Elvir ef. Tutić kaže: „Ovo selo ima 50 kuća od kojih je pola njih prazno, jer su mnogi otišli u inostranstvo. Obavljam pet vakata namaza. Bavim se poljoprivredom i držim krave. Ovom džema’atu gravitiraju sela Gracko, Vodovrat i Viničani. Ukupno imamo 200 porodica.“ Evo šta kažu i džematlije: Sait Bašini: „Rođen sam u Prizrenu.Ovdje sam doselio.“ Safet Bašini: „Ja sam ovdje rođen. Bavim se zemljoradnjom. Osrednje se živi.“ Esad Brahović: „Bavim se trgovinom. Moji su iz Sjenice. Samo jednom sam tamo bio.“ Denis Mujović: „Ja sam rodom iz Žitoša, bavim se zemljoradnjom, duhanom. U džematu nam je dobro. Normalno se posti.“ Hanefija Fijuljanin je iz Ljeskove kod Tutina, nastavnik. U školi je imao sedmero, sad ima troje djece. Kombinovano odjeljenje. Elmas Murtić, iz Melaja kod Tutina, zemljoradnik u penziji, prima oko 120 eura mjesečno. Nuradin Delić se, također, bavi zemljoradnjom. Saja Delić: „Doselili smo iz okoline Tutina. Fino živimo, ama omladina nema posla.“ Bajrema Bašini: „Ovdje sam rođena. Studiram ekonomiju u Skoplju.“ Mersiha Bašini je završila srednju i kani upisati fakultet.

Medresa – temelj opstanka muslimana u Štipu

 Slijedeća naša destinacija bila je Štip koji je od Velesa, također, udaljen pedesetak kilometara. Zbog silnih radova put je pojedinim dionicama bio neuslovan i prašnjav. Ipak, sretno smo doputovali do zgrade Muftijstva za istočnu Makedoniju i medrese. Tamo nas je čekao Isa ef. Ismaili sa saradnicima. Zanimljivo je da je prije dolaska u Štip obnašao dužnost kumanovskog muftije. Ovdje je od 2003. godine. O svojim počecima rada u Štipu i trenutnom vjerskom životu u istočnoj Makedoniji kaže: „U Štipu sam kupio stan. Odlazim u Tursku u Uskudar gdje od Osman Topaša tražimo da nas   pomognu. Kazao sam da će muslimani iščeznuti bez namaza i da nam treba medresa. Zadnjih 70 godina funkcionirali smo samo od ramazana do ramazana. Predložili smo stoga da izgradimo medreseu, te smo bili izričiti da nema muslimana u istočnoj Makedoniji ako ne budemo imali medresu. Dobili smo tako saglasnost i 2004.godine počeli sa izgradnjom zgrade koju su finansirali Turci. Dok se gradila iste godine primili smo 25 učenika. Sada imamo 85 učenika ( a, kapacitet je do 100) gdje za sve četiri godine imamo po jedan razred. Imamo učenike iz cijele Makedonije. Nastava se odvija na truskom i makedonskom jeziku. Svake godine imamo i najmanje po jednog Bošnjaka. Izveli smo već devet generacija učenika. Sanjamo i o ženskoj medresi, ali još nemamo usloveza njeno otvaranje.“

Od muftije Ismailija saznali smo da plaće za 9 imama na području istočne Makedonije direktno daje Diyanet vakuf iz Turske. Inače, na području Muftijstva postoje 42 džamije, a zaposleno je 30 imama. Oko 12% muslimana živi na području Štipa. Ipak, najveći procenat muslimana živi na području općine Radovište (18 do 20%). U svim gradovima ima po jedna džamija. U Štipu postoji jedna džamija i tri mesdžida koji funkcioniraju kao tekije. Mukabele se uče samo u gradovima i to poslije ikindije namaza. Za ramazan u Štipu se organiziraju okrugli stolovi, a svake subote u haremu džamije koncerti ilahija.

Od sekretara Muftijstva Rejhana Mandaka, svršenika FIN-a u Sarajevu, saznajemo: „Kadrovski smo pokriveni unazad 5 godina. Kad je profunkcionirala medresa sve je nekako krenulo. Ova zgrada medrese ima 800 kvadrata, jedan dio čini muftijstvo, a drugi medresa. U podrumu je kuhinja, na prvom spratu administarcija i medresa, na drugom spratu učionice, a na trećem i četvrtom su smješteni učenici (internat). Kod nas je centralizirana medresa, direktor je Ibrahim u Skoplju, a mi se vodimo kao filijala medrese. Imamo kordinatora za rad, a to je Naser Redžepi.“

Rekao nam je, također, da nema vjeronauke u školama. Treba to implementirati, jer zakonski je to riješeno. No, na terenu se odluka ne sporovdi. Lokalne vlasti uvijek nađu neki razlog kao nedostatak finansija, ili kadrova i sl., dok pravoslavci imaju vjeronauku u školi. Asimilacije nema, ali ima emigracije na Zapad. Ove godine je to itekako izraženo ovdje. Nema posla u državnim institucijama. U selima se živi od poljoprivrede.

Posebno je podvukao: „U istočnoj Makedoniji muslimani su siromašniji u odnosu na zapadni dio.“

Ramazanski pogled sa Visoke Mahale

 Iz Štipa produžili smo do Strumice. Zanimljivo je da je i razdaljina između ova dva grada također pedesetak kilometara. I dok smo putovali Jusuf nam je pričao kako se nekad borio da se tamošnjim muslimanima sagradi makar gasulhana. U tome je uspio. U međuvremenu je na tom mjestu podignuta veoma lijepa i funkcionalna džamija. U centru je naselja koje ima oko 6000 muslimana koji za sebe kažu da su porijeklom Turci. Djeca im do 5. razreda pohađaju školu na turskom jeziku. Iako je bilo ikindijsko vrijeme, u džamiji smo zatekli puno djece koja su došla na islamsku pouku. Ovdje djeluju dvojica imama. Mlađi imam je uvažavajući starijeg kolegu njega pozvao da predstavi džemat. Ramiz ef. Jahja, imam u Strumici, je kazao: „Trideset godina sam imam u Strumici. U Strumici ima preko hiljadu muslimanskih kuća, oko 6000 stanovnika. Ovaj je narod bez škole, posla. Ni pet posto ih ne radi. Nemaju imanja da bi se bavili poljoprivredom. Trpe. U tome su heroji. Primaju socijalnu pomoć. Svi imaju dugove za struju. Niko neće da ih pomogne. Cijela mahala strada zbog duga. Socijala izađe oko 40 eura. El-hamdu lillah, što se vjere tiče, dobro stojimo. Mnogi se bave dervišlukom. Ove godine upisali smo četvericu učenika. Većina poste. Ovdje obavljamo 5 vakata. Ezan se čuje u čitavom gradu. Ranije smo imali problema vezano za ezan, a sada nemamo. Sve u svemu dobro je.“

U Strumici nam se pridružio mladi imam Sulejman Ismailov iz džemata Visoka Mahala koji je od grada udaljen 22 kilometra. U njemu žive Turci, ima 136 domaćinstava i oko 600 žitelja. Živi se od poljoprivrede i stočarstva. Uglavnom se uzgaja duhan. I dok se sa plodnog strumičkog polja penjemo ka Visokoj Mahali, podno obronaka Pelistera, efendija Ismailov govori: „U našoj džamiji klanja se svih pet vakata, a džema’at zavisi od radova na polju. Imam je Nasuf ef. Testenut, a ja sam njegov zamjenik.“

Kod Sulejman ef. Ismailova bili smo na iftaru. Njegov je babo sestrić poznatog estradnog djelatnika Kemala Malovčića. Nismo ga pitali kako je njegova nana iz okoline Sanskog Mosta došla u Visoku Mahalu.

Džamija je obnovljena prije 40 godina. Ovdašnji ljudi su vrlo vrijedni. Međutim, ljeti imaju problema sa vodom zbog navodnjavanja.

Inače, u ovom duhanarskom selu žive familije: Ismailov, Testanov, Bekirov, Meminov, Ibrahimov, Mustafov, Jašarov. Zanimljivo je da u ovom selu ima slučajeva da i daljnja rodbina zasniva bračne zajednice.

 preporod.com