Roger Garaudy Slučaj Izrael – studij političkog cionizma

Knjiga Rogera Garaudy “Slučaj Izrael studij političkog cionizma”,  The case of Israel (a study of po litica!) zionism u izdanju SHOROUK INTERNATIONAL je na engleskom jeziku objavljena 1983. godine. 14 godina poslije prevedena je na bosanski jezik za što je zaslužna Azra Saračević, a izdavač je bio BEMUST, još tada u Zenici.

Ova knjiga je odavno postala klasični priručnik za razumjevanje cionističkog pokreta i tamne strane Izraela. Ako nise u prilici da nabavite ovu knjigu portal Akos.ba će u narednom periodu objavljivati odabrana poglavlja. Za početak vam donosimo biografiju autora, riječ izdavača i predgovor engleskog izdanja iz 1983. godine.

Garaudy Roger, francuski filozof i političar (Marseille, 17. VII. 1913 – Pariz, 15. VI. 2012). Teoretičar francuske ljevice, univerzitetski profesor i publicist. Pripadao francuskom komunističkom pokretu i bio član politbiroa CK Francuske KP, ali je 1970. isključen iz partije jer je osudio intervenciju Varšavskoga pakta u Čehoslovačkoj (1968) i objavio knjigu Velika prekretnica socijalizma (Le Grand tournant du socialisme, 1969). Postupno je razvijao sve kritičkiji odnos prema svim oblicima dogmatskoga marksizma, kritizirajući ujedno i različite oblike čovjekove otuđenosti u građanskom društvu. Zalagao se za uspostavljanje dijaloga između marksista i kršćana. Prešao na islam. Zbog negiranja holokausta bio je u zatvoru dvije godine.

Djela: Materijalistička spoznajna teorija (La Théorie matérialiste de la connaisance, 1953), O realizmu bez obala (D’un réalisme sans rivages, 1963), Marksizam XX. stoljeća (Marxisme du 20e siècle, 1966) te memoari Moj samotnjački hod kroz stoljeće (Mon tour du siècle en solitaire, 1989).

Riječ izdavača

“Časni Quds” (Jerusalem) je glavni grad Palestine i, nakon harema Mekke i Medine, treće časno mjesto svih muslimana svijeta. Prije njegove okupacije od strane cionističke tvorevine, koju danas službeno nazivaju “Izrael’: muslimani su pohodili ovo mjesto prilikom putovanja na hadždž.
Danas je, nažalost, muslimanima zabranjena posjeta ovom časnom gradu i džamiji “Al-Aksa”.
Zbog svog značaja kojeg ima kod muslimana i okupacije kojoj je izložen već dugi niz godina, Quds predstavlja jedno od najvažnijih pitanja muslimana, a posebno muslimanskih zemalja u regionu. Zbog toga se svake godine zadnjeg petka u mjesecu ramazanu obilježava međunarodni Dan Qudsa. Ta praksa datira još od ramazana 1979. g. To je pokušaj kojim se želi doprinijeti konačnom rješenju ovog problema. Ujedno, ovaj dan simbolizira snažan i odlučan otpor svih
potlačenih i ugnjetavanih protiv tlačitelja, ma ko oni bili, te doprinos istinskom poštivanju ljudskih prava u svijetu. To je poziv za razotkrivanje svih trikova i spletki koje stoje na putu konačnog rješenja ovog problema.
Dan Qudsa je i dan islama i dan njegovog stupanja na svjetsku scenu događaja, kako bi konačno zauzeo svoje mjesto koje i zaslužuje i koje mu niko ne može osporiti.

Predgovor engleskom izdanju

Ima mnogo knjiga koje se bave ovim pitanjem – sa pozitivnog i negativnog stajališta, ali nikad neutralnog, čak i kad imaju takve pretenzije – i nesumnjivo će ih još biti. Ali sada, kad jedan od vodećih intelektualaca Francuske daje značajan doprinos rasvjetljavanju ovog pitanja, pravo je da
se njegova knjiga učini dostupnom na engleskom jeziku.
Roger Garaudy se ne priklanja neutralnosti. On, naime, vjeruje da se državstvo Izraela – njegovo čuveno pravo na postojanje, koje bi palestinski Arapi trebalo da priznaju – zasniva na ogromnoj prijevari. On kaže: “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u
pogledu prostora na kojem je osnovan”. Za njega je politički cionizam, koji je rođen jedva prije jednog stoljeća sa pojavom Theodora Herzla i njegove knjige Der Judenstaat (Židovska država), ne samo iskrivljavanje istine nego izdaje vjerskog cionizma i istinskog duhovnog poslanstva
judaizma, kojeg Garaudy veliča. Bilo bezočno ili iskreno, ali uvijek nemilosrdno, sljedbenici Herzla iskorišćavali su ono što Garaudy zove “historijskim mitom” i “biblijskom izlikom” za zaposjedanje Palestine i izgon njenog stanovništva. Sjećam se da sam jednom pitao jednog istaknutog izraelskog diplomatu i učenjaka na čemu se, po njegovom mišljenju, zasniva izraelska diplomacija. Odgovorio je:
“Vrlo jednostavno. Na Starom zavjetu”. Činjenica da je on sam, poput Herzla, bio ubijeđeni ateist ili, recimo, pretpostavka da je izraelsku diplomacij u trebalo provoditi, negdje među Hindusima ili neznabošcima, koji nemaju nikakvog posebnog obzira prema Starom zavjetu, nije ga se dojmila kao poteškoća. Golda Meir je riješila cjelokupni problem kad je, svojom uobičajenom, žustrinom kazala:
“Ova zemlja postoji kao rezultat obećanja koje nam je dao sam Bog. Bilo bi smiješno tražiti priznanje njene legitimnosti”. Roger Garaudy ne pri hvata ovakve tvrdnje.
On dokazuje da imamo pravo da se pitamo je li to zaista bilo Božija volja, budući da nam je njegove zapovijesti prenosio, često na kontradiktoran i neubjedljiv način, upravo narod koj i polaže pravo da bude nasljednik Njegove oporuke. Osim toga, i uz pretpostavku da je Bog
uistinu dao takvo obećanje, Garaudy sumnja da su oni koji danas vladaj u Palestinom pravi nasljednici. Stoga se bavi anal izom ne samo “bibl ijskog mita” nego i onog što on
naziva “mitom historijskih prava”.
Argumenti u tom smislu predočavani su i ranije, ali, po mom mišljenju, nikad toliko uvjerlj ivo. Stil rasprave je polemičan i ponekad žestok, ali uvijek racionalan.
Rasprava će kod nekih, zasigurno, izazvati srdžbu, no zavrjeđuje razborit odgovor. Ništa manji gnjev neće proizvesti ni tvrdnja da su “cionizam i antisemitizam u neku ruku braća blizanci”. Bilo bi teško osporavati postojanje objektivnih veza među njima, jer i cionizam i antisemitizam imaju korijene u vjerovanju da je asimilacija Židova u nežidovska društva nepoželjna i u krajnjem
slučaju nemoguća. Sumnju u ovu vezu lahko će pobiti uvod u Nirnberške nacističke zakone o rasama iz 1 935.:
“Da Židovi imaju vlastitu državu koja bi većini njihovog naroda značila domovinu, židovsko pitanje bi još danas bi  riješeno, pa čak i za nj ih same. Strastveni cionisti se ni najmanje ne protive osnovnim postavkama Nirnberških zakona, jer znaju da su ovi zakoni ispravno rješenje za
židovski narod”.
Bilo bi apsurdno poricati da neki od današnj ih antisemita uzimaju Izrael za metu iz mržnje. Međutim,
mnogi od nas oduvijek su bili uvjerenja da bi, na kraju krajeva, d ržava Izrael prije povećala nego smanjila antisemitizam u svijetu. Nakon invazije na Liban, može li se reći da nismo u pravu?
Uz logičnost i jasnoću Garaudyevog argumenta postoji još jedan razlog zbog kojeg će ova knjiga imati osvježavajuću privlačnost za čitaoce engleskog govornog područja. Ma koliko davno da su učili o Pismima i ma koje vjere bili, na njih je ostavi la uticaja protestantska privrženost
Starom zavjetu, tako da lahko mogu postati skloni brkanju modernog cionističkog pokreta s ispunjenjem proročanstva.
Ovo se manifestiralo i u neobičnoj tvrdnji Arthura Balfoura, 1 91 9., da “cionizam, bilo to dobro ili loše, tačno ili pogrešno,ima korjene u drevnoj tradiciji, sadašnjim potrebama i
budućim nadama, što je od znatno dubljeg značaja od želja i predubjeđenja 700.000 Arapa koji sada naseljavaju tu starodrevnu zemlju (tj . Palestinu)”. l Jimmy Carter je rekao nešto vrlo slično kad je, 60 godina kasnije, u izraelskom Knesetu izjavio da je odnos između SAD i Izraela “neuništiv, jer se zasniva na svijesti, moralu, religiji i vjerovanju samog američkog naroda .. “.
Roger Garaudy je baštinik razl ičitih tradicija. Za njega su pitanja koja je pokrenula afera Dreyfus još živa stvarnost. On pri hvata zdravo za gotovo da biti Dreyfusov protivnik – to jest biti rasist i vjerski zatucan čovjek koji osuđuje židovski uticaj na francusko društvo – znači biti  pobornik političkog cionizma. Prema vlastitom svjedočenju(Le Monde, 30. jula 1 983.) prihvatio je kršćanstvo i postao članom Komunističke partije Francuske 1 933. godine, u vrijeme kad je Hitler stupio na vlast. Pristupanje vjeri i Komunističkoj partij i svoje zemlje za njega nije bilo ni
naj manje kontradiktorno. U svijetu “apsurdnosti i užasa” kroz privrženost vjeri bio je u stanju ponovo pronaći smisao u vlastitom životu i historiji, ali je osjećao manjkavost crkvene društvene doktrine “koja nije omogućavala prevazilaženje ovozemaljskih kontradiktornosti u postojećem poretku”. U to vrijeme se činilo da je komunistička partija najodlučniji protivnik kapitalizma i nacizma. Danas smatra jednako prirodnim da je bilo normalno da, uz svoje dugotrajno interesiranje za arapsko-islamsku civilizaciju nađe mir i upotpunjenje u islamu, univerzalnoj vjeri koja Mojsija i Isusa ubraja u svoje vjerovjesnike i u kojoj, poriječima Garaudya, nema podvojenosti između nauke, razuma i objave. Osim toga, islam pruža mogućnost da se
savlada problem odnosa vjere i političkog djelovanja – što je od velikog značaja za čovjeka poput Garaudya.
Garaudyev život, ispunjen borbom protiv zapadnog političkog i kulturnog imperijal izma, rasizma i nacionalističkog ekstremizma, doveo ga je do ove javne optužbe političkog cionizma u svim njegovim prošlim i sadašnjim manifestacijama. Ova rasprava zaista zaslužuje pažnju.

Peter Mansfield

akos.ba