Rezultati Božjeg cilja i usmjerenja u duši i životu: Usmjerenje na prirodnost

Drugi: Usmjerenje na prirodnost (el-Fitra)

      Rezultat Božijeg cilja i usmjerenja je što se čovjek usmjerava na prirodnost kojom ga je Allah obdario. Ona od čovjeka traži da vjeruje u Allaha, dž.š. Za tu prirodnost zamjene nema:

      „Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna“ (Er-Rum: 30).

      To nije mala dobit, jer u njoj čovjek vodi miran život sa sobom i drugima. Sav svemir je usmjeren od Boga i slavi Ga:

      „Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta“ (El-Isra’: 44).

      Istina, u čovjeku postoji vakuum kojeg ne može ispuniti nauka, filozofija, već samo vjerovanje u Allaha, dž.š. Ljudska priroda će osjećati napetost, glad i žeđ, sve dok ne osjeti vjervanje u Allaha i okrene se Njemu. Tada se duša odmara, hrani, poji, osjeća uputu nakon zablude, sigurnost nakon straha i smirenost nakon brige. Kada čovjek ne osjeti vjerovanje u Allaha, a On mu je bliži od žile kucavice, onda će mu život biti gorak, nesrećan i bezvrijedan. Neće pronaći sreću, spokoj i istinu, niti će duša sebe pronaći:

      „I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici“ (El-Hašr: 19).

      Zamisli onda čovjeka koji živi a sebe u životu ne pronalazi, dok drugi za njega misle da je školovan i obrazovan. A kako da pronađe sebe kad ne poznaje svoju dušu? A kako da je upozna kada je prekrivena strastima i egoizmom?

      Čovjek je čudno stvorenje. On je spoj između parčeta blatnjave zemlje i daška Allahovog ruha (duha), pa onaj ko spozna stvarnost zemlje, a zaboravi Allahov ruh, neće spoznati stvarnost insana. Ko zemljanom dijelu da hranu, a hranu imana i spoznaje Allaha ne da duhovnom dijelu, onda je narušio prirodu insana i zanemario njenu vrijednost i ljepotu. Ibn Kajjim kaže:

„U srcu je nered. Ništa ga neće srediti osim obraćanja Allahu. U njemu je divljina. Ništa je neće pripitomiti, osim prisnosti prema Allahu. U njemu je tuga. Ništa je neće ublažiti, osim sreće zbog spoznaje i iskrenog odnosa prema Allahu. U njemu je briga. Ništa je neće smiriti, osim bijega i okupljanja kod Allaha. U njemu je vatra boli. Ništa je neće ugasiti, osim zadovoljstva Njegovim naredbama, zabranama, odredbom i strpljivog podnošenja onoga što te snađe do dana Sudnjeg. U njemu je neimaština. Ništa je neće spriječiti osim, tevekula, zikra, iskrenosti i ljubavi prema Allahu. Bez toga ti cijeli dunjaluk ne bi pomogao da bijedu iz srca otkloniš“.[1]

      Ovo nije samo priča, već iskustvo jednog alima koji je to na sebi i na ljudima oko njega otkrio. To je ljudska priroda koja ne nalazi mir nigdje, osim u uputi i vjeri Allahovoj. To je priroda koju arapski politeisti u džahilijetu nisu mogli negirati niti ignorisati:

      „Da ih upitaš: “Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?” – sigurno bi rekli: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću?“ (El-Ankebut: 61).

      Ponakad na tu prirodu padne tračak sumnje pa se uprlja slijeđenjem mišljenja ili strasti, džahilijskih navika koje su ostale od očeva i djedova, slijepom poslušnošću ljudima na vlasti i velikodostojnicima. Ponekad čovjek umisli da je neko i nešto, te da mu vjera nije potrebna! Ta osnovna prirodnost se ponekad smežuri, ali ne umire, ona se sakrije, ali ne nestaje. Kada čovjeka zadese nenadne poteškoće u životu, pa ne može sebi pomoći, onda se magla sa nje digne i skrivena prirodnost se ukaže. Tada se glas koji je bio prigušen, jasno začuje kako poziva Gospodara i traži pomoć od Njega:

      „Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan!“ (El-Isra’: 67).

      To je stvarna priroda koju su potvrdili istraživači koji su prije živjeli i pripadali drugim religijama i civilizacijama. Došli su do zaključka da je još od davnina čovjek vjerovao u Boga i vršio vjerske rituale. Jedan od istraživača je izjavio: „U historiji je postojalo gradova bez dvoraca, fabrika i tvrđava, ali ih nije postojalo bez hramova“. Zato je zadatak svih Allahovih poslanika bio da preusmjere ljude iz obožavanja stvorenja ka obožavanju Stvoritelja. Prvi poziv njihovom narodu je bio:

      „Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!“ (En-Nahl: 36);

      „Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!“ (El-A’raf: 59).

      Postojanje Allaha, nije bilo nikada niukom narodu i vremenu upitno. O tome nije raspravljao niko osim male grupe koju nije vrijedno spominjati. Zato poslanici nisu trošili vrijeme i trud u dokazivanju postojanja Allaha, već u dokazivanju Njegove jednoće (uluhijjet i rububijjet), te da niko drugi nije vrijedan ni dostojan obožavanja. U Kur’anu se navodi:

      „Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!“ (El-Enbija: 25).

[1] Medaridžus-salikin

Nastavlja se.

Izdavač: Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori

Naziv knjige: Odlike islama

Naziv originala: خصائص العامة للاسلام

Autor: dr. Jusuf el-Karadavi

Prijevod: Džemo Redžematović

Akos.ba