Rezolucija Evropske unije: Između nacizma i komunizma nema razlike

Piše: Nedim HASIĆ

S 535 glasova za, 66 protiv i 52 suzdržana, Evropska unija svela je 19. septembra i službeno komunizam u istu ravan s nacizmom. Naime, donijela je rezoluciju u kojoj je, između ostalog, navedeno da su “oba režima počinila masovna ubistva, genocid i deportacije, te bili uzrok gubitka ljudskih života i slobode kakvi do tada nisu nikada viđeni u historiji čovječanstva”.

“Rezolucija o važnosti evropskog historijskog sjećanja za budućnost Evrope” donesena je u znak obilježavanja 80. godišnjice od Drugog svjetskog rata i izjednačava oba diktatorska sistema zbog toga što su prouzrokovali smrt miliona ljudi. U dokumentu se, između ostalog, poziva na najoštriju osudu “djela agresije, zločina protiv čovječnosti i masovnih kršenja ljudskih prava počinjenih od strane komunističkih, nacističkih i drugih totalitarnih režima”.

Napominje se i razlika kojom je nacizmu i komunizmu suđeno nakon Drugog svjetskog rata. “Dok su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni zahvaljujući nirnberškim suđenjima, još uvijek postoji hitna potreba za podizanjem svijesti o zločinima koji su počinili staljinizam i druge diktature”, navodi se u dokumentu. Također se naglašava važnost “njegovanja kulture historijskog sjećanja” koja odbacuje zločine fašističkih i komunističkih režima kako bi se promovirala, posebno kod mlađih generacija, “otpornost na prijetnje koje lebde nad modernom demokratijom”. U deklaraciji se posebno izražava zabrinutost zbog javnog korištenja simbola totalitarnih sistema pa čak i u reklamne svrhe, kao i zbog postojanja “spomenika i spomen-obilježja koja veličaju totalitarne režime, što olakšava iskrivljavanje historijskih događaja”.

Unatoč ogromnom historijskom značaju, kod velike je većine medija, kako u Evropi, tako i u Bosni i Hercegovini, ova rezolucija prošla skoro nezapaženo. Zbog čega je tako, nije poznato, ali je zanimljivo da je malo ko objavio detalje rezolucije koja je svojevrsna kulminacija akademske i političke rasprave koja u Evropi traje već tri desetljeća, od pada Sovjetskog saveza.

Još 1995. godine poljski novinar Ryszard Kapuściński u svojoj je knjizi Carstvo zaključio: “Ako uopće uspijemo napraviti usporedbu, razorna snaga Staljina bila je mnogo veća. Razaranje koje je izvršio Hitler nije trajalo više od šest godina, dok je Staljin počeo svoj teror 20-ih i stigao do 1953. godine. Njegova moć trajala je 30 godina, a teroristička mašinerija mnogo duže. Nije Hitler bolji, ali nije imao toliko vremena. Ne zaboravite da je Lenjin bio odgovoran za tri miliona mrtvih otkako je preuzeo vlast 1917. do odlaska 1924, ne uključujući one zabilježene u građanskom ratu.”

Rasprava i usporedbe dosegle su vrhunac 1997. godine, objavom Crne knjige komunizma, nakon 80. godišnjice Oktobarske revolucije. Napisala ju je skupina historičara pod vodstvom francuskog istraživača Stéphanea Courtoisa, koji je nastojao uspostaviti precizan i dokumentiran bilans stvarnih ljudskih žrtava komunizma. Oslanjajući se na deklasificirane podatke iz moskovskih arhiva, ispostavio je nevjerovatan konačan račun: sto miliona mrtvih, četiri puta više od brojke koju su ti isti autori pripisali Hitlerovom nacionalsocijalizmu.

Krvavi bilans za mnoge nije bio iznenađenje. Naprotiv. Još prije no što je Crna knjiga objavljena, publicirani su brojni radovi istraživača koje su zanimali gulazi, glad koju je Staljin izazvao u Ukrajini ili masovne deportacije disidenata sovjetskog režima. Prije tačno trideset godina politolog Zbigniew Brzezinski u svom je radu Veliki neuspjeh: Rođenje i smrt komunizma u dvadesetom stoljeću utvrdio da je sovjetski režim ostavio iza sebe 50 miliona mrtvih. Robert Conquest, autoritet iz oblasti historije Sovjetskog Saveza, procijenio je 40 miliona žrtava, ne računajući poginule u Drugom svjetskom ratu. Godine 1987. američki profesor Rudolph Rummel objavljuje kako je SSSR ubio 61,9 miliona ljudi između 1917. i 1987. godine. Ruski nobelovac Aleksandr Solzhenitsyn u svom Arhipelagu Gulag iz 1973. godine broj žrtava represije procjenjuje na 88 miliona.

Komunisti su oduvijek s ogorčenjem odbacivali ideju o upoređivanju dva totalitarna režima. Čak je i evropska socijalistička skupina predstavila drugačiji prijedlog konačno prihvaćene rezolucije, želeći u osudi izbjeći spominjanje komunizma i zločina počinjenih u njegovo ime. Ipak, treba podsjetiti kako su ovakvu usporedbu već u prvoj polovici 20. stoljeća postavili važni i priznati autoriteti kakvi su George Orwell, Simone Weil, Marcel Mauss, Bernard Shaw… Postoji mnoštvo priznatih historičara koji brane tezu kako se nacizam ne bi ni mogao razviti bez prethodnog postojanja komunizma. Jedna od najvažnijih razlika između ta dva režima jeste činjenica da je sovjetski Gulag korišten za kažnjavanje i uklanjanje sovjetskih političkih disidenata, s ciljem da se što brže transformira društveno-ekonomska struktura zemlje i promovira kolektivizacija i industrijalizacija. Nacisti su svoje koncentracijske logore uglavnom koristili za istrebljenje Jevreja.

Prije dvije godine Memorijalni muzej holokausta u Washingtonu, kroz projekt “Enciklopedija polja i geta”, objavio je kartu na kojoj su ucrtali 42.500 koncentracijskih logora, geta i tvornica za prisilni rad, zbog kojih je umrlo između 15 i 20 miliona ljudi. Bili su to uglavnom Jevreji, ali i pripadnici drugih grupa koje su progonili nacisti, poput Roma i homoseksualaca. “Brojke su veće nego što smo prvobitno mislili”, rekao je tadašnji direktor nezavisnog Njemačkog historijskog instituta u Washingtonu Hartmut Berghoff. Bila je to puno veća brojka od onih do koje su došle studije provođene od 1945. godine koje su govorile o šest miliona mrtvih. Institut za jevrejske poslove u New Yorku broj mrtvih također je postavio između 5.599.600 i 5.673.100. To je brojka slična onoj koju je utvrdio William Höttl, bivši pripadnik SS-a, koji je kao svjedok-pokajnik tokom nirnberških procesa izjavio da mu je 1944. godine Adolf Eichmann, arhitekt konačnog rješenja, priznao da je smaknuto šest miliona ljudi.

Prema do sada poznatim podacima i procjenama, najveći masovni ubica među diktatorima dvadesetog stoljeća bio je Mao Zedong, zaslužan za smrt između 60 i 80 miliona ljudi. Mao je predvodio reforme i kulturnu revoluciju tokom koje su navodni “klasni neprijatelji” mučeni i ubijani. Ukupan broj smrtnih slučajeva pripisanih Staljinu jeste 20 miliona. Zloglasni sovjetski diktator, koji je kazao kako je “smrt osobe tragedija, a milion smrti statistika”, zatvarao je u logore i progonio milione građana, intelektualaca i političkih ličnosti. Sve koje je smatrao prijetnjom svojoj moći. Osim u Kini i SSSR-u, komunizam je uzrokovao bijedu, progone i masovna ubistva i u drugim državama poput Sjeverne Koreje, Kambodže, Etiopije ili Kube, a vlasti koje počivaju na marksističkoj ideologiji aktuelne su u Venezueli i Nikaragvi.

U rezoluciji se navodi i da “Rusija ostaje najveća žrtva komunističkog totalitarizma i da će njen razvoj u demokratsku državu biti opstruiran sve dok vlada, elita i politička propaganda nastave pranje komunističkih zločina i slave sovjetski totalitarni režim”. U isto vrijeme dok se glasalo o rezoluciji, hiljade Moskovljana okupilo se na Trgu Liubianka, ispred zgrade u kojoj je bilo mračno sjedište KGB-a, te satima izgovaralo imena naučnika, radnika, liječnika, svećenika, profesora, inžinjera…, ljudi koje je pobila Staljinova vlast do čijih je identiteta konačno uspjela doći organizacija “Memorial”.

Zatvarani, deportirani, poslani u radne logore, ubijeni. Mnogi još uvijek ne znaju detalje smrti svojih srodnika. Samo između 1937. i 1938. godine, u vrijeme velikog terora, 1,6 miliona ljudi je ubijeno. Sjećanje na ubijene “Memorial” je organizirao u 35 gradova Rusije uoči Dana žrtava političke represije. Tako su desetine ljudi položile cvijeće i upalili svijeće pored Solovetskog kamena iz arhipelaga Solovkí, u Bijelom moru, u kojem je bio jedan od najgorih Gulaga u koji su slali socijaliste, anarhiste, članove Komunističke partije, sve koji su pokazivali znakove “neprijatelja naroda”.

Historijsko sjećanje veliki je problem u Rusiji, koja i dalje živi na ivici historijske amnezije. Staljin još uvijek ima na hiljade poklonika. Iako je njegovo tijelo ekshumirano iz Lenjinovog mauzoleja 1961. godine, i prebačeno na Crveni trg, pod zidine Kremlja, ipak svake godine na godišnjicu njegove smrti deseci ljudi dolaze ostaviti cvijeće. U Rusiji 19% mladih kaže da ne zna ništa o Staljinovoj represiji, a 26% posto njih ističe da ga je teško okarakterizirati. Vlasti i danas izbjegavaju otvorenu raspravu o zločinima komunizma.

I dok bi se još nekako moglo i shvatiti zašto pozitivno sjećanje na Staljina i dalje postoji u Rusiji, nejasno je zašto njegov kult i dalje održavaju živim u nekim evropskim zemljama, i to članicama EU. Tako u Beču i dan-danas stoji netaknuta bronzana ploča kao posljednja počast jednom od najvećih zločinaca u historiji čovječanstva. Nalazi se u ulici koja vodi do jedne od najvećih austrijskih turističkih atrakcija – palače Schönbrunn.

Spomen-obilježje nalazi se na zgradi iz 1908. godine, koja je danas hotel. Staljinov lik prvo je što gosti vide kada dođu u njega. Gruzijski satrap živio je u toj kući 1913. godine i u njoj je napisao knjigu, a kada je umro, 1953. godine, njegov nasljednik Nikita Hruščov pokušao je uništiti kult Staljinove ličnosti u zemljama sovjetske orbite. Hruščov je tražio od bečkih vlasti da skinu ploču, no oni su to odbili učiniti. Posljednji sovjetski ministar vanjskih poslova Eduard Shevardnadze insistirao je na istom netom prije raspada SSSR-a, ali odgovor je bio identičan. Ploča i dalje stoji.

Dijelovi Rezolucije EU: Stav objavljuje najvažnije dijelove Rezolucije o važnosti evropskog historijskog sjećanja za budućnost Evrope.

Budući da se ove godine obilježava 80. godišnjica početka Drugog svjetskog rata, koji je uzrokovao ljudsku patnju dotad neviđenih razmjera i doveo do okupacije zemalja u Evropi koja je potrajala desetljećima;

Budući da su nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke evropske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge evropske zemlje ostale pod diktaturom, a neke i pod izravnom sovjetskom okupacijom ili utjecajem još pola stoljeća te su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj i dalje bili uskraćeni;

Budući da je za evropske zemlje koje su pretrpjele sovjetsku okupaciju i komunističku diktaturu proces proširenja EU-a koji je započeo 2004. značio povratak u evropsku obitelj kojoj pripadaju;

Budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom evropskom naslijeđu zločina koje su počinile staljinističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Evrope i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Evrope na današnje vanjske prijetnje;

Naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Evrope, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. augusta 1939, poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Evropu u dvije zone utjecaja;

Podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

Naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu;

Osuđuje povijesni revizionizam i glorificiranje nacističkih kolaboracionista u nekim državama članicama EU-a; duboko ga brine sve veće prihvatanje radikalnih ideologija i povratak fašizmu, rasizmu, ksenofobiji i drugim oblicima netolerancije u Evropskoj uniji te uznemiruju vijesti iz nekih država članica o šurovanju političkih vođa, političkih stranaka i tijela kaznenopravnog progona s radikalnim, rasističkim i ksenofobnim pokretima različitih političkih denominacija; poziva države članice da najoštrije osude takva djela jer ona ugrožavaju vrijednosti EU-a, mir, slobodu i demokratiju;

Poziva sve države članice EU-a da 23. augusta obilježavaju kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i na razini EU-a i na državnoj razini te da razvijaju svijest mlađih generacija o tim temama tako što će povijest i analizu posljedica totalitarnih režima uključiti u kurikulume i udžbenike svih škola u EU-u; poziva države članice da podrže dokumentiranje mučne prošlosti Evrope, na primjer prevođenjem rasprava s Nirnberškog procesa na sve jezike EU-a;

Napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

Stav.ba