Rezerve litijuma transformisat će Afganistan u tržišno orijentisanu ekonomiju

Autor: Iftikhar Gilani

Obaveze koje su države preuzele na nedavno završenoj Konferenciji Ujedinjenih naroda (UN) o klimatskim promjenama COP26 u velikoj mjeri zavise od povratka mira i stabilnosti u Afganistanu, budući da ogromne rezerve litijuma u zemlji obećavaju da mogu zadovoljiti globalne nekonvencionalne energetske potrebe.

Analitičari vjeruju da se fokus vraća na Afganistan kako bi se iskoristile ogromne rezerve litijuma u zemlji, koje se koriste u baterijama za napajanje mobilnih telefona, laptopa i električnih i hibridnih vozila.

Vjeruje se da Argentina, Bolivija i Čile, poznate kao zemlje “litijumskog trougla“, imaju najveće svjetske rezerve litijuma, koji se naziva naftom 21. stoljeća.

Ali, pošto je transport iz Južne Amerike neekonomičan za azijske zemlje kojima je potrebna energija, one sada polažu nade u vraćanje mira u Afganistanu kako bi iskoristili litijum u susjedstvu. Nedavno je britanski list “Financial Times“ objavio da bi nalazišta litijuma u Afganistanu mogla parirati onima u “litijumskom trouglu“.

Prema mišljenju Elif Nuroglu, koja vodi ekonomski odsjek na Tursko-njemačkom univerzitetu (TAU), litijum, poput nafte, brzo postaje strateški proizvod.

“Slično kao i nafta, litijum se sasvim sigurno može koristiti kao oružje jer će se u budućnosti koristiti u mnogim poljima, od proizvodnje automobila do autonomnih robota i mašina”, istakla je ona.

Britanski list je također otkrio da je grupa predstavnika kineske rudarske industrije nedavno posjetila Afganistan radi inspekcije na licu mjesta te kako bi osigurali dozvolu za iskopavanje ruda, iako se Afganistan suočava s dubokom finansijskom i humanitarnom krizom.

Kineski dnevnik “Global Times“ spomenuo je da neizvjesnosti u pogledu politike, sigurnosti, ekonomije i loše infrastrukture u Afganistanu predstavljaju poteškoće za rudarsku industriju.

– Sigurnosna garancija –

Analitičari ističu da bi bilo kakvi rudarski poslovi i proizvodnja ovisili o tome da talibani pruže sigurnosne garancije za kineske investicije.

“Talibani bi mogli razmisliti o obezbjeđivanju sigurnosnog osoblja za kineske projekte, slično onome što je Pakistan uradio za projekte CPEC-a (Kinesko-pakistanski ekonomski koridor)“, kazala je Claudia Chia, analitičarka na Institutu za južnoazijske studije Nacionalnog univerziteta Singapura.

Kineske kompanije već su bile uključene u nekoliko velikih projekata u Afganistanu, uključujući projekat rudnika bakra Aynak, koji je drugi po veličini rudnik bakra u svijetu. Ali, zbog nestabilnosti zemlje i kontinuiranih sukoba, vađenje rude je sporo napredovalo i na kraju je stalo.

Izvještaj američkog specijalnog generalnog inspektora za obnovu Afganistana (SIGAR) otkrio je neobuzdano ilegalno vađenje ruda širom Afganistana, s više od 2.000 takvih lokacija koje su prikupljale novac za vojne lidere i pobunjenike u posljednje dvije decenije, u prisustvu američkih i savezničkih trupa. Izvještaj je otkrio da je ilegalno rudarenje koštalo državu i do 300 miliona dolara godišnje od 2001. do 2021. godine, sve do talibanskog preuzimanja prijestolnice Kabula.

U istraživanju provedenom 2010. godine, geolozi i istraživači koji rade za američku vojsku procijenili su vrijednost afganistanskih resursa litijuma u Ghazniju, Heratu i Nimrozu na nevjerovatnih tri biliona dolara.

Bloomberg New Energy Finance (BNEF), koji provodi strateška istraživanja o raznim globalnim proizvodima, navodi da bi kontrola neiskorištenih nalazišta litijuma i rijetkih zemnih resursa u Afganistanu dala prednost Pekingu u utrci sa SAD-om i Evropom za resurse. U 2019. godini SAD su uvezle 80 posto rijetkih zemnih minerala iz Kine, a EU čak 98 posto.

“Ako Afganistan bude imao nekoliko godina mira, dozvoljavajući razvoj svojih mineralnih resursa, mogao bi postati jedna od najbogatijih zemalja u regionu u roku od jedne decenije”, rekao je 2010. godine za časopis “Science” Said Mirzad iz američkog Geološkog zavoda koji je do 1979. bio šef Geološkog zavoda Afganistana.

– Sovjetsko otkriće –

Resurse litijuma u Afganistanu prvi su otkrili sovjetski stručnjaci za rudarstvo 1980-ih godina. Ali oni su to čuvali kao strogo čuvanu tajnu sve do 2004. kada je tim američkih geologa naišao na intrigantnu seriju starih mapa i podataka u biblioteci Afganistanskog geološkog zavoda u Kabulu.

Naoružani starim ruskim mapama, Američki geološki zavod (USGS) započeo je seriju zračnih istraživanja mineralnih resursa Afganistana, koristeći naprednu gravitaciono-magnetnu opremu za mjerenje priključenu na avion za nadzor P-3 Orion. Potom su 2007. godine koristili britanski bombarder opremljen instrumentima koji su omogućili trodimenzionalni profil mineralnih naslaga ispod površine zemlje.

Godine 2009, kada je radna grupa Pentagona koja je kreirala programe razvoja biznisa u Iraku prebačena u Afganistan, doveli su rudarske stručnjake da potvrde nalaze istraživanja, a zatim informisali tadašnjeg afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija i američkog ministra odbrane Roberta Gatesa.

Afganistanski resursi litijuma i kobalta su od vrlo važni ne samo za Kinu, već i za još jednu veliku ekonomiju, Indiju.

Indija je u prošlosti potrošila tri milijarde dolara pomoći u Afganistanu kako bi stekli povjerenje. Ali, bili su u sukobu sa talibanima, koji su se borili protiv prisustva stranih trupa.

Sada se čini da je New Delhi odlučio prihvatiti talibansko preuzimanje Kabula. U posljednje vrijeme slanjem humanitarne pomoći proširuje veze s novim vlastima.

Indija je sebi postavila cilj od oko 450 gigavata (GW) instaliranog kapaciteta obnovljive energije do 2030. godine. Na COP26, premijer Narendra Modi najavio je da će Indija dostići ugljeničnu neutralnost do 2070. godine, što znači da će proizvedene emisije stakleničkih plinova biti uravnotežene onima koje se apsorbuju.

– Interes Indije –

Indija također teži da postane drugi najveći svjetski proizvođač mobilnih telefona. Prema nacionalnoj politici o elektronici koja je predstavljena 2019. godine, zemlja planira proizvoditi milijardu mobilnih telefona, uključujući 600 miliona jedinica za izvoz. Svi ovi ciljevi su, međutim, povezani sa dostupnošću litijuma. Indija ga trenutno nabavlja iz Argentine, Bolivije i Čilea.

Analitičari vjeruju da će indijska industrija mobilnih telefona i nekonvencionalna industrija dobiti veliki poticaj diplomatskim kontaktima s talibanima i normalizacijom odnosa s Pakistanom kako bi se osigurao lakši pristup bogatim mineralnim resursima Afganistana.

Prema biltenu USGS-a, osim upotrebe u baterijama, litijum se koristi i u nuklearnoj tehnologiji. Pošto je otporan na toplotu, legiran je aluminijumom i bakrom kako bi se smanjila težina u strukturnim komponentama okvira aviona. Također se koristi u određenim psihijatrijskim lijekovima i zubnoj keramici.

Na osnovu opsežnog istraživanja minerala, USGS je zaključio da Afganistan možda raspolaže sa 60 miliona metričkih tona bakra, 2,2 milijarde tona željezne rude, 1,4 miliona tona rijetkih zemnih elemenata (REE) kao što su lantan, cerij, neodim, pored aluminijuma, zlata, srebra, cinka i žive.

Njegova početna analiza lokacije u provinciji Ghazni pokazala je potencijal ležišta litijuma velika poput onih u Boliviji, koja ima 21 milion tona rezervi, što je do sada najviše na svijetu.

– Sve zavisi od nezavisne ekonomije –

Očekuje se da će Khanashin, nalazišta u okrugu Reg u provinciji Helmand, dati od 1,1 do 1,4 miliona metričkih tona REE.

Afganistan je dugo bio zemlja koja zavisi od strane pomoći. Mogućnost iskopavanja litijuma i bakra može transformisati nestabilnu ekonomiju Afganistana i ekonomiju koja ovisi o pomoći drugih, u stabilnu i tržišno orijentisanu ekonomiju.

Međutim, bez mira i stabilnosti, kao i jasnih političkih pravaca nove privremene administracije, iskorištavanje novog strateškog resursa, koji ima potencijal da transformiše Afganistan tako što će ga učiniti energetski bogatim, ostat će samo neostvareni san. Prava istina je zaista da minerali nemaju vrijednost sve dok su i dalje pod zemljom.

(Ovaj članak izvorno je objavljen na engleskom jeziku pod naslovom: ANALYSIS – Vast lithium reserves to transform Afghanistan from aid to trade economy)