Resetovanje uma: Dođe vakat kad pametan zašuti
Poštovani poznaniče,
Evo, u ovom vremenu u kojem Allahov mahlukat samo smutnju i sije i žanje, pišem ti kao dugogodišnjem poznaniku, i naglašavam da uopće nisam siguran da li bi mi bar ti mogao biti insan od formata pa da te oslovljavam kao intimnog dosta na kojeg se uvijek može računati.Nepoznanica mi je, uistinu, da li si i trun moj dost na način da o meni sve znaš a da me od tvoga znanja o meni ne zaboli glava i duša. Nisam siguran koliko si i ti u svojoj bogobojaznosti na pravom putu za susretanje na Sudnjem danu kao iskreni dostovi. Samo Allah zna ko će s kim na onoj Drugoj strani prijateljevati. Ja tebe samo poznajem sa svih aspekata i mogu se nadati da ćeš mi u doglednoj budućnosti biti poznanik koji naginje iskrenom prijateljevanju. I to je to o mom načinu oslovljavanja! Debelo se poznajemo i samo kao takvom ti se iskreno i pošteno obraćam. Hoću da ti dam svoj izrijek o šutnji, jer šutnja kao riječ je moj brend koji sam prouzveo ovih godina. Pokušaj preuzeti moje brendirano mišljenje, jer možda će ti valjati u životu. Ponuda moje prepoznajnice te ništa ne košta.
TEOLOŠKI MANIFEST O ŠUTNJI
Odlučujem se na šutnju kad god za nju ima smisla. Đahkad šutjeti, uistinu, ima smisla jer šutnja u islamu podastire se kur’ansko-sunnetskim odrednicama. Obavezan sam na šutnju kad se uči i recitira Kur’an u džamiji, a posebno onda kada se petkom u vrijeme održavanja hutbe moram naći u tišini od Allaha naređenoj , jer govor hatiba mora uvijek da dopre do klanjača i slušaoca hutbe. Na svaku izgovorenu hatibovu riječ nema replike. Odavno je već znano da muslimanski bosanskohercegovački kaum ne zna ni da sluša ni da ćuti, a vrlo rado bi svojim nabuloznim mislima kobajagi mijenjao svijet oko sebe i davao savjete čak i ljudima iz naše akademske zajednice. U nas često nema nikakve samoanalize i samopromatranja kako bi nam kroz taj proces šutnja bila ”zlato”, ibadet, perda šejtanu, tvrđava bez zida, nakit i ukras ljudskosti.
Allahov Poslanik je govorio:
”Ko vjeruje Allaha i ko vjeruje da će doći Kijametski dan, neka dobro želi svome komšiji, neka lijepo ugosti musafira, i neka o dobru govori, ili neka šuti.”
Sa druge strane, šutnja je i veliko zlo. Svi naši Bošnjaci koji su se dokopali u povijesti kakvih benefita, e da bi šutjeli o sudbini svoga naroda, činili su ogromno zlo. Uvijek je bilo opasno biti bošnjačka ulizica. Mnogo smo toga izgubili samo zato što su nam kao dobrim konjima stavili naočnike da gledamo samo u jednom pravcu, u pravcu gdje čuče naši privatni interesi, a ne šire gdje su i potrebe naše bošnjačke.
SADA JE PRAVO VRIJEME DA SE OČITAMO
Prisutnost jezika u komunikaciji sa ljudima može biti i ljekovita i veoma opasna po govornika. Sva moja razmišljanja, moje zamisli, moji pritajeni pokušaji oblikovanja insana su samo i jedino moji sve dotle dok ne izgovorim riječ koja spontano postaje svačija. U današnje vrijeme često se dešava da tumači izgovrene riječi naprave brdusiju problema sagovorniku i sabesjedniku. Insan izgovori nešto sasvim normalno i sugestivno, i onda ima ogromne zavrzlame i poteškoće. Pokušaš unijeti neku pozitivu u javni diskurs, ali imaš problem i dođeš do zaključka da je ponekad bolje uzeti čas osame i sam razgovarati sa svojom mukom. Kao svojevremeno veliki učenjak Ebu Hamid Muhamed El-Gazalija. U njegovo vrijeme cijeli ummet je bio u velikom očaju i duhovnoj dekadenciji. Njegova tadašnja šutnja i pisanje u osami bili su, uistinu, neminovnost. U ovom našem topraku, sasvim je izvjesno, grumen radosti dušom se plaća. Povremena sreća skočii insanu na nos. Duša insana zaboli šta dežurna budala iz voli kazati i sve, na temelju ničega, unakaziti. Naš bosanskohercegovački insan nema snage ni htijenja da se povremeno zaustavlja pri usponima i padovima. Često taj i takav insan zamišlja da je Dragi Bog samo radi njega stvorio planetu Zemlju. I da je on jedini dobar savjetnik cijelom čovječanstvu. Međutim, nije to baš tako! Lijepo nam Kur’an govori o nama i različitim vrstama insana i hajvana: ‘‘I ljudi i životinja i stoke ima, isto tako, različitih vrsta. A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, silan i On prašta.” (Fatir- Stvoritelj, 28. ajet)
Da, Allaha se boje – učeni! Učeni? Koji učeni? Da li su to oni što su u posljednjih 25 godina imali samo obrazovanje bez ikakvog akcenta na odgoj insana koji studira? I da li su to oni ”učeni” što su se u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu pretvorili u univerzitetske profesore i sami neodgojeni dovodili do inflacije diploma iza kojih ne stoji ama baš nikakvo korisno znanje? Umjesto da danas imamo odgojene učene Bošnjake, na djelu imamo, bez bogobojaznosti i ljudobojaznosti (to jedno uz drugo obavezno ide), kamaru terbijetsuza koji su krivo instalirani na vrlo važnim ustanovama u našem topraku Bosni i Hercegovini.
Vrli poznaniče,
I kažeš mi da još toga napišem i javno opomenem, jer begenišeš moje stavove. Hvala ti na begeneluku (lajkanju) mojih dosadašnjih javnih promišljanja, ali došao je vakat kad pametan zašuti a dežurne budale prave poredak vrlo važnih stvari u našem društvu. To je veoma opasno za sve nas! Moj trenutni izbor šutnje je moj novi oblik komunikacije sa neodgovornim ljudima. Dokle? Ne znam ni sam.
Dospio sam u vremensku fazu kad je u našem širem društvu najbolje, naročito po mentalno zdravlje, držati se odsustva govora i replike kao oblika komunikacije. U ovoj 2017. godini teška srca sam se odlučio da moja šutnja pripomogne gradnju boljih odnosa u poslovanju, i da ta moja šutnja isprovocira novo sredstvo za zdravo eglenisanje i organiziranje svake vrste. U procesu moje lične šutnje pokušaću odaslati išarete koje insani zdravog razumaza mogu očitati. Sada je pravo vrijeme da se očitamo. U vremenu kada skoro niko ne benda iskusne savjetnike, apstiniram ćoravom namigivati i gluhom na uho šaputati pozitivne futurističke hićaje. Neka se uzburkane stvari slegnu. Neka moja šutnja svim mojim političkim Bošnjacima posluži kao svijetli vaiz koji iz nekog karabučaka šalje išarete na uzbunu. Prije Kijametskog dana! Prije negoli suri Israfil u svoj sur zapuše!
Piše: Enver Alić
