Razvoj samopouzdanja i samosvjesti kod djece: ‘Vidi me, mama’

Naša se samosvijest razvija uz pomoć dva osnovna potkrjepljenja: kada nas najvažnija osoba u našem životu “vidi” i potvrđuje; kada doživljavamo da smo drugima vrijedni ova­kvi kakvi smo. Kada se ta dva osnovna elementa udruže s ličnim izražavanjem, imamo sve zadovoljene zahtjeve za stvaranje uspješnog ličnog života i u zajedništvu s drugima.

Zašto ne spominjem ljubav? Iz dva razloga. U prvom redu, moje mi iskustvo pokazuje da, u osnovi, svi roditelji vole svoju djecu. Postoje velike razlike u sposobnostima roditelja za doživljavanje i iskaziva­nje njihove ljubavi, ovisno o njihovoj vlastitoj obiteljskoj prošlosti. No bez obzira kako je oni neprimjereno i iskrivljeno iskazivali, iskustvo mi govori da je ljubav uvijek nazočna kao snažna mogućnost. Moram ovdje napomenuti da je iskaziva­nje ljubavi presudan činitelj u razvoju djetetove samosvijesti. Od male je koristi roditeljsko srce prepuno ljubavi, ako je nema u njihovim postupcima – ne namjerno, već kako ih djeca doživljavaju.

Dječica znaju za svoju potrebu da ih se vidi. Kada se mala Kathrine, stara godinu i pol dana, prvi puta spušta niz tobogan na igralištu, kamo ju je dovela majka, ona upire pogled u majku i viče: ‘Vidi me, mama!” Većina roditelja više je nego spremna gledati i dati djetetu posve nešto drugo od onoga što traži. Neki roditelji hvale svoje dijete “O, kako si pametan! Bravo!” Ovo je svakako bilo rečeno s ljubavlju, ali neumjesno. Neumjesno je zato što brka postojanje, biti s postignućem. Kada odrasli ovako izvrću stvari, kažemo da je “došlo do nesporazuma”. Ako pozovem dobrog prijatelja na večeru i poslije jela mu, uz kavu, kažem: “Baš mi je drago da te opet vidim!”, a on odgovori: “Da, ti si stvarno naučio kuhati!”, onda se nismo razumjeli. To isto doživljavaju i djeca.

Kathrine se nikada nije zamarala time da li se možeš pametno ili ne spuštati niz tobogan. Ona je usred jednog doživljaja i kada kaže: “Vidi me!” ona traži potvrdu svog doživljaja i postojanja. Ništa, ni više, ni manje od toga.

Jedino što njezina majka treba učiniti to je odgovor putem dodira pogledom, mahanjem ruke i pozdravom “Zdravo, Kathrine!”. Na taj bi način bila svjedokom kćerkinog posto­janja. Ako joj želi pružiti više od toga, morat će je pomnije promatrati. Ako joj lice zrači oduševljenjem, mogla bi reći: “Zdravo, Kathrine. Ovo izgleda jako zabavno!”. Ako je odušev­ljenje na njenu licu pomiješano sa strahom, mogla bi ovako reći: “Zdravo, Kathrine. Ovo izgleda jako zabavno…, ali je i opasno, zar ne?” Kathrine na taj način dobiva dvije poruke: “viđena je” i pružen joj je odraz, ogledalo njezinog unutarnjeg doživljaja; te osobni jezik.

Drugi roditelji svoju ljubav iskazuju drukčije, na više egocentričan način, riječima poput: “Pazi sada da ne padneš i ne povrijediš se.” Ono ne pridonosi djetetovu osjećaju samo­svijesti. Naprotiv, to mu odvlači pozornost od osobnog doživ­ljaja i usredotočuje ga na majčine osjećaje. Ako je majka pretežno zabrinuta, njezina će kćerka gotovo zasigurno sura­đivati, bilo neodlučnošću i strahom (izravna suradnja), bilo nespretnom motorikom i ispunjavanjem majčinih negativ­nih očekivanja doživljavajući svaki puta neuspjeh (nesvjesna suradnja, usmjerena prema unutra). Ovakva situacija ne sadrži nikakve elemente koji bi omogućavali razvoj djetetove samosvijesti. Zabrinutost je jedan od najvećih neprijatelja samosvijesti, jer uporno ponavlja: “Mislim da ti to ne možeš.”

Djeca osjećaju potrebu da budu “viđena” i prije no što to umiju izraziti. Dojenčad, koja se izražava samo pomoću zvukova i osnovnih mišića, ovisi o tome koliko smo mi naučili vidjeti što stoji iza tih iskaza, što nam to oni žele saopćiti. Kada plač znači da je dijete frustrirano, nesretno, gladno, da mu je hladno, vruće, da je bolesno, itd.? Već i u toj ranoj fazi od velike je važnosti, s obzirom na jezik, pogledati dijete u okice i kazati: “A, pa tebi je hladno, maleni moj”, ili “O, ti si meni samo bio gladan.”

Ako se, na trenutak, vratimo na Sarah¹, majka je u toj situaciji mogla zaključiti da Sarah više ne želi jesti te joj reći: “A, pa ti više nisi gladna.” Zašto je toliko važno dati djeci osoban jezik putem kojega mogu razumjeti i izraziti svoje osjećaje i doživljaje?

U osnovi govoreći, to je važno zato što se svi sukobi između ljudi koji jedni drugima nešto znače mogu prevladati i razriješti putem osobnog jezika. Ako se ne umijemo izraziti na osoban način postajemo zbunjeni s obzirom na to ko smo, a i druge zbunjujemo i otežavamo im da znaju na čemu su s nama.

Jednostavnije rečeno, na Sarin način reagiranja u dobi od četiri godine, utjecat će to kad ju se bodri da pojede svoj večernji obrok. Da posjeduje osoban jezik, mogla bi reći: “Ne, hvala, nisam više gladna.” Ukoliko je izvrgnuta pritisku i manipuliranju, njezina će reakcija biti nejasnom: odgurnut će tanjur i kazati: “Neću!” ili “Ne volim to!” – da spomenem samo neke od diplomatskijih načina! Ona je jedino naučila poistovjetiti se s majčinim osjećajima i potrebama ili im se oduprijeti pa je, u međuvremenu, izgubila dodir, i sa svojim osjećajima i potrebama, i sa svojom sposobnošću da ih iskaže. Osim činjenice da će to, prirodno, dovesti do još više sukoba između Sarah i majke tijekom Sarina odrastanja, nedvojbeno će joj stvarati probleme u odnosima s prijatelji­ma, s čovjekom u kojeg se zaljubi te s njezinom budućom djecom, ako ih bude imala. Zvuči li ovo pretjerano? Ali stvari upravo tako stoje! Ovo je jedan od ozbiljnih problema veza­nih za s odrastanje u obiteljima koje drže do vanjskih, nebitnih vrijednosti. U takvim se obiteljima ne potiče osoban jezik, već se, čim je to moguće, nadomiješta “lijepim” (pristoj­nim) društveno prihvaćenim jezikom čija je uporaba potpu­no neprimjerena za svladavanje osobnih ili interpersonalnih problema.

Primjer

Marko je učenik šestog razreda. Tijekom posljednjih šest tjedana nestalo je njegovog vedrog odnosa i zanimanja za školu. Njegovi roditelji suočeni su s dvije mogućnosti. Mogu ga, već po tradiciji, pokušati “odgajati”, ili se mogu potruditi “vidjeti” ga.

Ako odaberu prvu mogućnost, onda će to izgledati na jedan od ova dva načina:

–    “Marko, zašto te moramo stalno opominjati na pisanje zadaće? Ti znaš da to moraš raditi! Znaš da ne možeš dobiti dobre ocjene, ako ne pišeš domaće zadaće.”

Ovo je dobar stari način koji potpuno zanemaruje dječaka kao ljudsko biće.

Ili na ovaj način:

–    “Što je, Marko? Tebe obično ne treba opominjati na tvoje dužnosti. Imaš li problema u školi? Da li te netko od učenika, zadirkuje, Marko? Pogledaj me! Zar nešto nije u redu?”

Ovim načinom donekle iskazujemo zanimanje za dječaka, ali je, obično, rezultat odgovor poput ovoga: “Nije ništa”, “Ma, samo ta glupa domaća zadaća”, ili nešto slično tome. Za to postoje dva razloga. U prvom redu, jedanaestogodišnjaku je teško izraziti unutarnje osjećaje i istodobno morati donositi odluke vezane za nekoliko konkretnih primjera. Drugi je razlog taj što način na koji se roditelji izražavaju djetetovoj svijesti kazuje sljedeće: “Ti nam praviš probleme. Više te volimo kad si veseo.” Ovo predstavlja gubitak za Markovu samosvijest: umjesto da još više nauči o sebi i svom životu, on će svoje vlastite osjećaje doživjeti kao neispravne i neće ih imati prilike iskazati osobnim jezikom, što bi urodilo sma­njenjem njegove napetosti i davanjem roditeljima dodatnih spoznaja o njihovom sinu.

Ako su roditelji voljni “vidjeti” svoga sina, trebaju samo opisati ono što stvarno vide i obratiti pozornost: “Vidim, Marko, da upravo imaš problema sa školom. Jesi li možda razmišljao o razlozima…?” Možda će i ovoga puta odgovor biti “Nisam”, ali bi zato mogli ovako nastaviti: “Rado bih da mi kažeš, ako nešto smisliš… Trebaš li pomoć oko domaće zadaće?” Na ovaj način problem niti definiramo, niti rješava­mo, ali to u ovom trenutku nije ni važno. Najvažniji je činitelj Markov doživljaj da je viđen i potaknut u dobrom pravcu: unutra prema sebi. Možda će već tog istog dana umjeti to iskazati i riječima, a možda tek za nekoliko dana. Važno je vrijeme za razmišljanje, čak presudno!

Primjer

Sophie, stara pet godina, dobila je veliku vrećicu slatkiša od obitelji koja im je bila u posjeti u dane vikenda. Sva oduševljena, hoda punih ustiju po stanu. I njezini su roditelji sada suočeni s istom dilemom kao i Markovi: treba li je “vidjeti” ili odgajati.

Trebaju li je razdragano pogledati i reći: “Ti voliš jesti puno slatkiša odjednom, zar ne, Sophie?”

Ili bi se trebali odlučiti za ovo: “Sophie! Sada možeš uzeti samo još jedan bombon i dati meni vrećicu, tako da ti nešto ostane i za sutra!”

Ili da odaberu više pedagošku varijantu: “Sophie… ne misliš li da bi trebala ostaviti nešto i za sutra, dušo?

Vjerujte mi, ovakva vrsta odgoja ne samo da je suvišna, već ima za posljedicu i narušavanje Sophijinog osjetilnog područja i njenog doživljaja sebe kao dijela zajednice. Ona će već naučiti jesti slatkiše u odgovarajućim količinama, bez djelatnog poučavanja i odgajanja. Pokušajem odgajanja po­stići će se samo jedno: ako im se posreći, omogućit će rodite­ljima osjećati se korisnima i vjerojatno sačuvati njihov ugled u očima gostiju kao odgovornih roditelja u području odgoja djece.

Ove smo primjere naveli jedino u svezi s činjenicom da odrasli samo trebaju “vidjeti” ono što zapravo vide. No, naša osobna prošlost, naše predrasude, ideologije i egocentričnost često se ispriječe kao filter između oka i glasnica i to nam otežavaju; naši stavovi i ideje prepriječe put ljubavi i otvore­nosti. To se događa osobito onda kada je ponašanje djece i mladeži poremećeno frustracijama i patnjom. Kada je ono što im je najnužnije njihova potreba da budu viđeni, oni ostaju duboko povrijeđeni kad umjesto toga dobiju procjenu.

¹ Mala Sarah, stara pet mjeseci, već nekoliko dana uredno pojede obrok kašice od povrća za ručak. Jednog dana, nakon četvrtog zalogaja, odbija otvoriti usta za sljedeći. Majka najprije reagira “umiljavanjem”, a kada to ne pomaže, zapo­činje staru igru: “Gledaj, Sarah, brram… brrnm… brmm… vidi, ide aviončić…. ravno u tvoja usta….” Nakon još dva pokušaja, Sarah počinje cendrati, majka odustaje, gladi je po kosi i tješi, a onda opet pokušava s avionom. Sarah se predaje i guta sve što joj gura u usta.

Jedna druga mala Sarah, također stara pet mjeseci, sisa na majčinim prsima. Ne uzima nimalo mlijeka, mada majka pokušava i s drugom dojkom, nastojeći je privoljeti riječima. Majka brzo postaje razdražljivom, podiže Sarah, drži je ispred sebe i drma, govoreći joj: “A sada je dosta toga! Ja nemam vremena sjediti ovdje cijeli dan, dok ti misliš odluči­vati! A sada jedi i gotovo!”

Sarah ispija još nekoliko gutljaja i zaspiva.

Majka prve Sarah bila je žrtvom opće opsjednutosti rodi­telja glede male djece: da je dobar i stalan tek u djece dokaz dobrog roditelj stva.

Majka druge Sarah bila je mlada, bez zaposlenja i nao­brazbe, sama sa svojim djetetom. Imala je ozbiljne osobne probleme i jedino je ta kćerka davala smisao njenom životu u to doba. Često nije uspijevala razlikovati svoje potrebe od njezinih potreba za bliskošću i sigurnošću. Posljedica toga bilo je djetetovo bdijenje kad joj je bio potreban san te često dojenje kada dijete nije bilo gladno.

Nastavlja se ako Bog da…

Preuzeto iz knjige: “VAŠE KOMPETENTNO DIJETE – prema novim temeljnim vrijednostima obitelji”

Broj stranica: 265

Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2008
Izdavač: NAKLADA PELAGO, ZAGREB
Prevela: HANA LIPOVČAK