Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Razmažujući roditelj i razmaženo dijete

Razmažujući roditelj i razmaženo dijete

U posljednje tri decenije dvadesetog veka se uvriježio novi način vaspitavanja djece, koji je donio dva nova problema – prezaštićeno dijete i razmaženo dijete. Tek sada, kada je dovoljno veliki broj tako vaspitane djece odrastao, možemo jasno sagledati kolika je šteta napravljena.

 

Kada se roditelji, u strahu da će se njihovom jedinom djetetu nešto strašno dogoditi, miješaju u njegov razvoj i blokiraju ga kako bi umanjili rizike, nastaje intruzivno vaspitanje čija je posljedica – prezaštićeno dijete. Ovo ijdete, kada odraste, izrasta u osobu koja je pasivna (zato što vjeruje da je nesposobna, a da je svijet jedno opasno mjesto), tako da sigurnost traži u zavisničkim odnosima sa drugim ljudima. Za razliku od prezaštićenog djeteta, razmaženo dijete je veoma aktivno, „divlje“ i neobuzdano, jer je to posljedica vaspitanja koje se kod nas zove popustljivo vaspitanje.

Vrijeme za osvrt

Kako se i intruzivno i popustljivo vaspitanje zasnivaju na jakoj roditeljskoj želji da budu što bolji roditelji, važno je da se shvati da navedeni načini vaspitavanja ne vode ka željenim ciljevima. Danas je mali broj stručnjaka svjestan negativnih efekata ovakvog vaspitavanja po generacije djece, tako da većina ponavlja zastarjele fraze o vaspitanju koje su bile popularne prije dvadeset i više godina, što doprinosi čitavoj situaciji. Važno je da roditelji shvate da su oni „glavni“ kada je vaspitanje djece u pitanju, i da svoju vaspitnu strategiju treba da zasnivaju na znanju i razmišljanju svojom glavom.

Kritičko razmatranje različitih načina vaspitanja pomaže roditeljima da ne izgaraju u naporu da budu dobri, odlični roditelji koji svoju djecu čine srećnom, da bi, desetak ili petnaest godina kasnije postali očajni kada se suoče sa veoma negativnim posljedicama načina vaspitanja koji su primjenjivali. I zato je dobro da osvjestimo fenomene razmažujućeg roditelja i razmaženog djeteta.

Ljubavi nikad previše

Sama riječ „razmaženo“ ukazuje da je riječ o djetetu koje je previše maženo. Mnogi misle da je riječ o djeci koja su bila previše voljena, pa su se zato razmazila. Iako poneki roditelji imaju nakaradne predstave o ljubavi, ipak moramo odmah reći da ljubav nije kriva za razmaženost – nemoguće je previše voljeti dijete. Nekada je vladalo prestrogo vaspitanje čiji zastupnici su se držali krilatice: „Ko se hvali taj se kvari“, i „Djecu treba ljubiti samo kada spavaju“. Njihov pristup je bio zasnovan na tome da dijete koje nije sigurno da li ga roditelji prihvataju i vole, osjeća strah od gubitka roditelja (separacioni strah) i zato se jako trudi da ugodi roditeljima i njihovim zahtjevima. Zastrašeno dijete je bilo veoma poslušno, „zlatno dijete“ i nije ga trebalo kažnjavati.

Prijatno – neprijatno

Kada djetetu pokazujemo ljubav – što treba činiti – djete dobija signale da je prihvaćeno, da nam je veoma vrijedno, da ga volimo. Zbog toga se osjeća sigurno i polako izgrađuje pozitivnu sliku o sebi, okosnicu svog budućeg identiteta. Međutim, voljeno dijete se oseća veoma sigurno, tako da nema razloga da se trudi da bi sačuvalo roditeljsku ljubav. Ona se podrazumijeva. I zato dijete, suočeno sa onim roditeljskim zahtjevom koji doživljava kao neprijatan, odbija da ga ispuni. Dakle, sasvim različita situacija od one situacije sa nevoljenim djetetom koje će sve učiniti kako bi izmamilo znak prihvaćenosti od svojih roditelja. I tu nastupa problem sa razmaženim djetetom.

Mala djeca imaju prirodnu, možemo reći životinjsku motivaciju. To znači da se oslanjaju na osjećanje da je nešto prijatno ili neprijatno. Ona misle da sve što je prijatno jeste i dobro i korisno, a da je sve što je neprijatno – loše i štetno. I zato, kada od njih tražimo da urade nešto što je korisno, a neprijatno, recimo da zahtjevamo da pospreme igračke, ona to ne žele da učine. Na kraju to učine samo zato što ih mi kao roditelji, na ovaj ili onaj način, prisilimo. To činimo tako što djeca shvate da će, ako ne urade ono što od njih zahtjevamo, posljedice biti još neprijatnije od samog pospremanja igračaka. Ova prinuda da se čine neprijatne, a korisne stvari (da se peru zubi, da se spremi krevet, da se uči, itd.) veoma je važna, jer će tako dijete stvoriti radne navike koje su presudne za kasniji uspjeh i zadovoljstvo u životu.

Dodatni problem je što dijete svako disciplinovanje – naš zahtjev da učini nešto neprijatno, naše odbijanje da mu ispunimo neku želju, kao i izrečenu kaznu – pogrešno doživljava kao neljubav, kao odbacivanje. Ono pogrešno izjednačava sebe sa svojim željama, sa svojim ponašanjem, i zato svako odbijanje ispunjenja neke želje, svaku kritiku svog ponašanja, doživljava kao odbacivanje sebe kao ličnosti. A taj doživljaj dijete jasno izražava roditeljima.

Roditelj je taj koji se plaši

I sada dolazimo do osnovne greške koji razmažujući roditelji prave – stalno popuštanje djetetu i nekažnjavanje. Oni su zaboravili da je njihov glavni cilj da pripreme dijete za samostalni život u ljudskom društvu, i tako, umjesto da gledaju u svoj udaljeni cilj, gledaju u djetetova osjećanja. Stalno se plaše da će svojim roditeljskim ograničenjima, prinudama i kaznama – postupcima koji su nužni u svakom vaspitanju – da traumatizuju dijete, pa će ono da izraste u nesrećnu i neurotičnu odraslu osobu. I zato, kada pokušaju da postave granicu, da prinude dijete na nešto, oni pred sobom vide dijete koje pati, koje se osjeća nevoljenim, a zatim počnu o sebi da misle da su loši roditelji, osjete krivicu, samilost, i prestanu da disciplinuju dijete – popuste. Umjesto da djetetu nametnu logiku odraslih – da baš zato što ga voli, mama djetetu ne dozvoljava da nešto čini, oni prihvataju dječju logiku da je ljubav kada ti mama dozvoli da činiš ono što želiš. Dok se u prestrogom vaspitanju dijete plašilo da će roditelj prestati da ga voli, u popustljivom vaspitanju je roditelj taj koji se plaši da će dijete prestati da ga voli i da će ga odbaciti.

Gubitak vaspitačke moći

Posljedica ovakvog razmišljanja razmažujućih roditelja je to da se gubi ono što zovemo roditeljska ili vaspitačka moć. To znači da ovi roditelji gube sposobnost da utiču na dijete da čini ono što ne želi, što mu je neprijatno. I zato odnos u kome bi trebalo da je roditelj „gore“, da je autoritet, a dijete da je podređeno, odnosno da je „dole“, u slučaju razmažujućeg roditelja i razmaženog djeteta se mijenja, tako da je dijete to koje komanduje, a nemoćni roditelj ga prati.Razmaženo dijete će odrasti u razmaženu odraslu osobu koja je praktično nesposobna za samostalni život u ljudskom društvu, nesposobna da bude ono što se naziva funkcionalan odrasli. Evo nekih od glavnih osobina odraslih koji su nekada bili razmažena djeca:

Nesposobnost samokontrole

Kako roditelji nisu uspjeli da kontrolišu razmaženo dijete (već je ono kontrolisalo njih), ono ni kada odraste neće imati sposobnost samokontrole. To znači da će mu biti teško da natjera sebe da radi bilo šta što je neprijatno, naročito u periodu dužem od nekoliko sedmica. Zbog toga će ono odustajati od svih aktivnosti koje zahtjevaju dugoročno bavljenje, čim one prestanu da budu interesantne. Kako nema razvijene radne navike, rad će za razmažene biti veoma neprijatan i stalno će ga izbegavati. Biće lenji i stalno će odlagati neki neprijatan zadatak za sutra, i opet za sutra, sve dok se ne nekupi velika količina neizvršenih obaveza. A kada su u pitanju želje, razmažena osoba neće moći da odloži zadovoljenje svojih želja, već će imati pojačanu sklonost ka svim vrstama uživanja, što je na kraju može odvesti u različite zavisnosti ili u krađe. Sve to znači da će biti prilično neuspješni u svom životu, naročito kada se porede sa vršnjacima, a to, po pravilu, znači i da će biti nezadovoljni sobom i svojim životima. Razmažena djeca često imaju visoku inteligenciju i visoko izražene druge sposobnosti, ali šta im to vrijedi kada nisu u stanju da pokažu istrajnost koja je potrebna za uspjeh. Zato mnoga od njih na kraju počinju da pogrešno misle da su glupa i nesposobna.

Sebičnost i narcisoidnost

Razmažena djeca nikada ne odrastu. Ona će u odraslom dobu moći da funkcionišu samo ako nađu nekoga ko će se prema njima ponašati isto kao i roditelji. Ako je to ljubavni odnos, tada od partnera traže da ih razmaze, jer je to njihova predstava o ljubavi koju su izgradili na osnovu roditeljskog ponašanja. U većini slučajeva to znači da će teško ostvariti stabilnu ili dugoročnu vezu. Ako ne pronađu takvog partnera, tada će ostati da žive sa roditeljima, i funkcionisati tako što će i dalje u mnogo čemu biti zavisni od roditelja.

Nedostatak ambicija

Jedan od glavnih problema odrasle razmažene djece je nedostatak ambicije. Ova djeca su zadovoljna svojim djetinjstvom i ponašanjem roditelja i jednostavno ne žele da ga zamjene za neudobonu odraslost. I zato odbijaju da odrastu. Njihova želja je da sve ostane kao što je sada, dakle bez neke jasne ambicije ili životnog cilja. A ako imaju ambiciju, onda je to fantazija o nekom izuzetnom uspjehu, svjetskoj popularnosti, koja je potpuno nerealna i koju ne prate odgovarajući napori da se to ostvari, tako da se osjećaju nezadovoljno i promašeno.

To su sve razlozi zbog kojih treba spriječiti da naša voljena djeca postanu ili ostanu razmažena. Treba ih voljeti, ali moramo i da ih disciplinujemo. Nova formula vaspitanja je: ljubav + disciplina, a nju nije teško sprovoditi u djelo.

Autor: Zoran Milivojević, psihoterapeut

detinjarije.com

 

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top