Razglednica Sarajeva, ili zašto će pisci u Sarajevu vječno živjeti

Ujutro, kad Sarajlije krenu na posao – osim mobitela, ključeva i novčanika, nikako ne smiju da zaborave da ponesu, za svaki slučaj, i malo i svoje i tuđe boli, jer ne bi znali kako da hodaju bez nje. Ona daje neku dodatnu težinu koracima, a bez tog pritiska na stopalima bi čovjek od lakoće možda mogao i poletjeti, pa zapeti i pasti – a ko će se ‘ofirat’ kad padne na sred ulice.

U Sarajevu je, možda zbog tog bola koji i grudi i stopala pritišće sa svih strana, nekako sve na silu – na silu se živi, na silu se radi, na silu se voli, a bol svak’ sa sobom nosi kao da je vitalni organ – bez bola se ne može, s njim su Sarajlije i srođene i pobraćene, a potajno bi rado voljeli da ga se otarase. Al’ nisu to stanovnici Sarajeva izabrali jer imaju mazohističke porive ili su mrzovoljni i naizgled tužni jer nemaju dovoljno sunca i vitamina D, kao Skandinavci, niti su zamišljeni i distancirani zato jer imaju previše posla taj dan, kao Nijemci.

U živote Sarajlija već dugo su dirali oni koji ne znaju sa njima i koji ništa ne znaju o njima – pa su ih uništavali, palili, ubijali, otkidali im dijelove tijela a ostavljali ih na životu, zavodili, lagali i vladali – radili sa tim naizgled snažnim ljudima šta su mogli i znali, a da su pritom samo produbili i uvećali generacijama prisutnu bol i osjećaj izgubljenosti i nepripadanja koji Sarajlije nekako nekad u sebi i osvijeste, ali to nikad neće naglas priznati i potražiti pomoć.

Htjeli ste naše duše? Htjeli ste duše naših djedova i pradjedova? Jeste li znali da se vatrom ne može doći do okeanske dubine u kojoj se pronalaze one male morske zvijezde koje i ronioci u moru rijetko nađu i zabilježe svojim podvodnim fotoaparatima? Da se ni nožem ni mitraljezom ne može doći do najmanje alveole u kojoj se zadržava duboki uzdah jedne majke koja je ostala bez muža i sina, do alveole u kojoj se zadržava dah učenika koji je dobio keca iz matematike jer mu kući nije imao ko pokazati tablicu množenja? Da se vezivanjem, silovanjem i iskaljivanjem ne može razumjeti zabrinutost mlade djevojke koja je u prodavnici kupila pileće vratove koje nosi braći da napravi supu, zato jer nema novca da kupi batake?

E pa, za stanovnike Sarajeva, Sarajevo je surov i hladan grad – iako, ako ih pitate, svaki Sarajlija voli Sarajevo više od samog sebe i ovo vam, naravno, nikad neće reći. S druge strane, Sarajevo je pogodno mjesto za život, naprimjer, za jednog pisca (ili nekog ko se možda osjeća piscem, a boji se sebe tako nazvati jer je biti pisac ipak nešto malo više i posebnije od njega samog?). U Sarajevu, jedino pisac ima hrabrosti da na svojstven način dira u sudbine nekog, naizgled nevažnog prolaznika, a da pritom ne sravni sa zemljom i njega, i sudbinu, i ne produbi bol koju taj isti prolaznik već desetljećima njeguje i svakodnevno zalijeva praveći se da je neka vrijedna biljka.

Pojedinačnu priču svake osobe u koju se zagleda, pisac njeguje hrabrošću vojnika na prvoj liniji odbrane grada i u isto vrijeme saosjećajnošću djeda koji ode u park svaki dan, da nahrani golubove. Pisac kao da je poslan da dešifruje i pročita onu abecedu koja još nije ni izmišljena. Pisac ne hoda dušom čovjeka i u njoj se ne zadržava, pisac hoda onim putem boli koji razdire kičmenu moždinu. U nju postepeno ulazi i njome se kreće na svim nivoima i po svim prostornim tokovima, a uspijeva da je pritom je ne uništi, već da zapravo nekog negdje nađe, pogleda i riječima sastavi.

Sebe sam pronalazila u običnim prolaznicima u ovom gradu, poistovjećivala sam se sa njihovim životima. Njihove riječi i njihove oči, položaj tijela – sve me to znalo proganjati danima. Mnogo toga mogu pročitati u očima zagledanim u prljava i oštećena stakla prozora sarajevskih tramvaja. Mnogo toga vidim i na krhkim i mršavim ženskim šakama, ali i na onim krupnim, muškim, radničkim šakama kod kojih su pod noktima ostali zakoreni tragovi motornog ulja. I tako Sarajlije hodaju. Svi negdje idu i nose nešto sa sobom, a da pritom više nose u sebi – samo šute. Rijetkima se ogoljavaju. Da se fizički može prikazati teret koji Sarajlije nose u sebi, taj teret bi izgledalo poput one skoro do zemlje pognute nane, koja sa malim kariranim kolicima na točkove hoda po čaršiji. Sigurno ste je nekada vidjeli ako ste šetali starim dijelom grada. Ako jeste, morali ste zapamtiti njenu pognutu, potpuno oštećenu kičmu, i kosu koja je iznimno sijeda, bijela, a uvijek uredno zavezana i prikupljena u pletenicu.

Ta povijena nana sa urednom kosom je, meni, samoprozvanom piscu koji uživa u ovoj strašnoj igri riječi, postala neki teški i do srži iskreni simbol Sarajeva. U Sarajevu boli nikada neće faliti, pa ćeš u Sarajevu ćeš zauvijek moći biti pisac – pa barem prosječan. Uostalom, kažu da Sarajevo nikada neće umrijeti, pa ako nešto napišeš o nekom čovjeku čiju priču niko nikad nije poslušao i u čije oči se niko istinski nije zagledao, Sarajevo neće ni vama dozvoliti da umrete. Na kraju krajeva, u Sarajevu se možeš poistovijetiti i napisati pjesmu o psu lutalici koji samo navečer izlazi da nađe ostatke hrane koje mu je neko, možda, taj dan ostavio. A to nigdje drugo ne možeš.

Piše: Amina Rizvanović

Izvor: Fb stranica Virtualno pero

Akos.ba