Ramazan u dobojskoj porodici Bajraktarević: Ne odustati od svoje vjere, ramazana i ognjišta

Džamija Trnjak ili Donja džamija je središte oko kojeg se okupljaju Bošnjaci dobojskog kraja. Iz mahale u kojoj se ona nalazi, ali i iz džamijskog harema, nazire se grad. A, na grad se gleda i iz doma porodice Bajraktarević, Murveta i Alme, rođenih Dobojlija.

Nekoć je u ovoj mahali živjelo više ljudi, a danas se mnogo njih raselilo.

“Majka mi je sa hodžinske strane, djed je bio hodža, i pradjed isto, a očeva je majstorska strana. Živjelo nas je u kući sedmero, a u ove tri kuće bilo je sedamnaestero“, prisjeća se Bajraktarević, čiji je djed radio kao imam u dobojskom naselju Orašje.

Počeo je postiti sa osam-devet godina. To je, kaže, naslijedio od majke i djeda. Pred njegovom majkom su mnogi naučili o vjerskim stvarima, poučavala ih je u mektebu, često umjesto njenog oca. Kao i kod svakog djeteta, dogodovštine su bile neminovne. Tada teške, a danas sa smijehom priča o njima.

“U nas je bio u džamiji jedan naš stari imam, efendija Mehmed Imamović od kojeg sam ja sve naučio, i čak sam s njim jedno sedam-osam ramazana bio u itikafu. Bila je teravija i ja sam došao kući, kaže meni mama rahmetli: ‘Što si razbio prozor kod Ismetovce?’, kažem joj ja da nisam i da sam bio u džamiji. U tom trenutku ide rahmetli efendija, i ja njemu: ‘Efendija, de, reci mami jesam li ja bio u džamiji’, kaže on: ‘Jest, Fatima, bio je u džamiji, jedva sam sklanjao teraviju od njega’. I aba je to čuo, uzeo prut, tako da nisam bio bjen zbog prozora, ali jesam zbog džamije“, priča Bajraktarević za Anadolu Agency (AA).

Mnogi vole reći da su danas ramazani drugačiji, ali on ne misli tako.

“Mi vičemo da su ramazani bili drukčiji, po meni su ramazani uvijek isti, međutim mi nismo isti. Znači, ramazan je uvijek ibadet, čovjek treba da ga provede u jednoj opuštenoj, porodičnoj atmosferi“, kaže on, dodajući kako su mu ramazanski dani u mladosti, ipak, bili ljepši samo zbog jednog razloga, svi su bili manje opterećeni ovozemaljskim problemima i obavezama.

Zbog toga, nastavlja, i savjetuje djecu da uvijek imaju mjeru i da hodaju po zemlji. Sa suprugom Almom, s kojom je u braku već 41 godinu, ima sina i snahu, a od njih i dvoje unučadi, Lejlu i Amara. Za njih je, kaže, najviše vezan.

A, vezan je i za džamiju. Upravo ovu u svojoj mahali, Trnjak ili Donju džamiju, napravljenu 1756. godine.

“Sticajem okolnosti, prva dženaza ovdje poslije rata je bila mog oca rahmetli. Kad smo mi dženazu obavili, ja sam sebi odmah uzeo u emanet da tu džamiju očistimo, sredimo. Tako da je ovo prva džamija u Dobojskom medžlisu koja je obnovljena poslije rata“, ističe on.

Iz Doboja nije izbjegao početkom rata, nego je ostao ovdje još 14 mjeseci. Potom je izašao preko Srbije za Austriju, a supruga Alma je ovdje ostala još pola godine. Na kraju je završio u Njemačkoj, ali nije ni pomišljao da ostane tu.

“Ja, kad sam kuću napustio, dao sam sebi u emanet da ću se vratiti prvom prilikom, čim mognem“, kaže Bajraktarević.

Bez svoje džamije, mahale i grada ne može.

“Ja mislim da je u povratku Bošnjaka veliku ulogu odigrala Islamska zajednica, jer povratak je otvorila i obnova prve džamije. Normalno je da nas danas ima manje, stari svijet je umro, dosta ih je otišlo u dijasporu, ali, hvala Bogu, opet ima nas u Doboju oko osamnaest i po hiljada“, ističe on.

Imam Trnjak džamije Adil ef. Rudanović, također Dobojlija, odrastao nedaleko od same džamije, poistovjećuje stanje muslimana u Doboju sa stanjem prvih muslimana u Meki.

“Moje džematlije ovdje su doživjele dosta toga, mi smo činili hidžru, to se tada zvalo izbjeglištvo, također preživjeli smo poplavu 2014. godine, a sada i ovo“, kaže Rudanović, koji je imam ovog džemata već sedam godina.

Specifičnosti ovog džemata, ističe efendija, leže u saradnji s Muslimanskim dobrotvornim društvom „Merhamet“ gdje su izdali jedan sprat vakufske kuće za potrebe ambulante. Također, sarađuju s Bošnjačkom zajednicom kulture „Preporod“ u Doboju, ali i sa „Odborom za međureligijski dijalog“.

“Mi imamo i jedan projekat ‘Dani otvorenih vrata vjerskih zajednica’, kada učenici osnovnih i srednjih škola u jednom danu obiđu sve vjerske objekte, a mi kao vjerski službenici održimo prigodno predavanje i upoznamo ih o svojim zajednicama“, navodi Rudanović u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Imam Rudanović je dijelom porodice Bajraktarević ne samo kao vjerski službenik, nego i kao komšija te prijatelj. Ova porodica već godinama njeguje jedan običaj, a to je iftar koji se u njihovoj kući organizuje za 17. noć ramazana. Tada se sjete svojih umrlih.

“U mene je tradicija bila da su se uvijek hatme predavale umrlim 17. noć ramazana. Nastavili smo tako i dok su roditelji bili, i sada evo. E, sad, ovaj ramazan zbog ove situacije, isto smo uradili, ali bilo nas je samo sedmero. I tada bude zajednički iftar u kući“, priča Murvet Bajraktarević.

Supruga Alma je zadužena da nahrani sve one koji dođu. Uživa, kaže, da pravi čorbice. No, bez bamije ne može se pronaći iftarska trpeza, tu su i razne dolme, pite, tagarica. I tu je važno samo jedno, kaže ona, a to je nahraniti svakoga, a najviše one koji su u potrebi.

“Obavezno pravim više hrane, ne što hoću da mi ostane, nego kako bih podijelila, to radimo i kad se prave veliki iftari u džamiji. Imamo više tih iftara koje podijelimo nepokretnima, starima, onima koji ne mogu da dođu, znači, to se obavezno donese“, ističe Alma Bajraktarević.

Nema tu teškoća, ramazan je, dodaje Murvet, akumulator duše i treba ga znati iskoristiti. I uzeti od njega ono što svakom čovjeku treba. A, kaže on, više treba Bošnjaku u RS-u, jer je i teže.

“Teži su ramazani u Republici Srpskoj nego u Federaciji i puno je teže biti ovdje Bošnjak. Svi mi koji smo se ovdje vratili, na svoja ognjišta, na svoj toprak, mislim da ćemo imati više i sevapa i kod Allaha, dž. š., jer i rat ovdje ko je ostao, ko je poslije rata ostao ovdje, propatio je svako. I ja mislim da bi svaki naš insan mogao napisati jedan roman, jednu knjigu o svom tom periodu života“, navodi on, dodajući kako od svoga ne treba odustati, ni od ramazana, vjere, ali ni od ognjišta i topraka.

Akos.ba