Ramazan u bošnjačkoj književnosti: “Ako je suđeno, umrijeće, ali nek ne mrsi”

Odreći se jela, pića, pušenja i drugih tjelesnih užitaka od zore do zalaska sunca može samo istinski vjernik. I kad je sam, u tišini svog doma, vjernik ne mrsi, dokazujući i sebi samom da je tijelo jahalica vječnog konjanika nad kojom on ima vlast. Tijelo mahnito šalje impulse o potrebi za jelom i pićem, ali se duh ne obazire na njih, potvrđujući vjeru u Boga i poštujući Njegove naredbe i zabrane. Dok neobična svjetlost ramazana ispunjava vjerničku dušu, čin posta izuzetno je naporan za tijelo. To se posebno odnosi na one postače koji rade teške fizičke poslove, naročito ljeti, kad upekne sunce i žega postane nesnošljiva.

Ipak, vjernici nastoje postiti u tim vrelim danima, vjerujući da će pretrpljena žega odagnati onu džehennemsku, na drugom svijetu. Tako je bilo. Tako je i danas u selima širom Bosne. Jednu od najboljih priča na tu temu napisao je Ahmed Muradbegović. Bez veličanja ramazana i njegovih mirisa, bez patetičnih hvalospjeva dragom gostu, Muradbegović o ramazanu piše teško, mučno, gladno!

Priča Post opisuje grupu seljaka koja posti posljednji dan ramazana, preživljavajući muku gladi i žeđi dok se prži na ispucaloj zemlji, pod usijalim suncem. Drama posta oslikana je u liku dječaka Alije koji nastoji vrijedno raditi uprkos žeđi, ali i u liku njegova oca, hodže Muje, koji ne dopušta da mu se dijete omrsi iako je palo u nesvijest. Priča je to o teškom životu seljaka, stamenoj vjeri u njihovim prsima, tvrdoglavosti jednog efendije i postu na granici života i smrti.

Ahmed Muradbegović

Post

Srpanj mjesec je već upolovio, i žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

A ovih su dana takove vrućine, kakve ne pamte ni naši djedovi, otkako znaju za sebe i eto još se nikad dogodilo nije, da presahne živi gorski potok u našemu selu, koji je u pređašnjim godinama za najveće žege pojio i seljake i marvu i od koga su trnuli zubi i zamirali damari, takva mu je student bila. A danas se utanjio, kao konac, presahnuo i tek mjestimice u malim zaokruženim virićima, što na lokve nalikuju, da se nađe koja pregršt vode i začuje mukli iznemogli žubor, kojim se pretače u drugu takvu lokvu i zamire u njoj. Korito mu suho i bijelo, nalikuje na nekakav životinjski kostur, rekao bi čovjek, na kostur neke bajoslovne zmije, koja je živjela negdje tamo u prastarim vremenima, koju još pamte samo naše bajke i ni jedan živi stvor.

I marva se u te dane pomamila. Nigdje da je vidiš na bijelome danu. Zavukla se u šipražje i guštare pa dahće cio dan, kao da izdiše. Tek kad navali ona prokleta muha, od koje ne može da živi ni čovjek, a kamo li marvinče, vidiš po čitava stada samo volova i krava, kako jure savinutih repova i plamenih nozdrva glavom bez obzira, ne pazeći kuda da se spase. Sve je ukoljenčeno. Prednje im noge svezane priuzima za rogove, da im glava i gubica po zemlji kližu, a noge odskakuju za glavom, dižu se u propanj i rekao bi sad će sve potrgati i rogove i priuze, toliko đipaju. Pa ipak ni to ne koristi. Kad zazuji obad, nema toga konopca, koji bi suspregnuo marvinče, da ne pobjesni i ne strugne kroz obale, kroz guštare, preko žita, preko ljudi, preko svega, što mu na put dođe, samo da se sakrije. Užasan je to prizor vidjeti pobješnjele nemani sputane u liko i kudjelju, kako bježe, ili se grče ili se okreću u krugu, kao da su u vrtoglavici i zabadaju rogove, glave, cijelo tijelo u zemlju, u vodu, u plastove slame i u kladnje pokošene strvi, a zemlja se praši i slama razlijeće po zraku i sve postaje nekako grozničavo, neprijatno i nesnosno, čovjeku ta vrtoglavica i vrućina udara u glavu, muti mu mozak, pa bi i on bježao nekuda, zabadao glavu, tamo u zemlju ili bježao u zrak. I ptice su pobjegle u šumu i planduju u granatim krošnjama na stogodišnjim stablima i na polju ne vidiš ni grlice, ni ševe, ni prepelice, da pućpurikne.

Sve se sakrilo i čeka da mine oganj božiji i da rasladi kakav povjetarac cio taj seoski prostor. Samo čovjek i konj, oni stoje u sredini lomače i bore se i vršu i žanju, do kostiju prepaljeni, vreli, kao usijana zemlja, bez kapljice znoja, koji se već davno iscijedio, iz njih i ne predaju se. Na hadžijinom Karači sastale se žetelice, kosci i vršioci sve u jedan dan. Hadži Kasim bojao se oluje, pa sabrao cijelo selo, da za vremena smiri strv i snese je u koševe, pa nek onda kamenje pada iz nebesa, samo kad je posao uređen.

Na jednoj strani ogromne njive vidiš more rastaljena zlata. O, ne zlata! Vidiš neku sjajnu užarenu vatru, kako ujednačenim plamenjem sikće iz zemlje, a kroz tu vatru gaze seljaci, razdrljenih prsa, zasukanih rukava, svezanih koncem na plećima, da ne spadaju, kao bijele utvare i uzimaju golim rukama za taj oganj i sijeku ga usijanim srpovima ispod pasa i slažu u kamare. Za njima se vuku kupilice i vežu te ognjene kamare i sadivaju ih u branice. A na drugoj strani vidiš ono zlatno more i na njima ispravljene kosce, kako veslaju preko opalne pučine i jure naprijed strelovitom brzinom, a za njima se njišu valovi oborene strvi, pljuskaju kao dalge. Oni veslaju neumorno, snažno, a mora nestaje, gubi se, ostaje samo goli i oštri strnik, kao da je cijelo polje posijano iglama, i ostaju mrtvi valovi pokošena zlata, što se više ne miču.

Na sredini polja stoji gumno pometeno i čisto, kao ogromni tanjur, a oko njega kladnje strvi, visoke kao kule penju se u nebo i seljaci bacaju s njihovih vrhova prve snopove i razastiru ih po gumnu, kao postelju. Tri mala bosanska konjčića stoje privezani na drveni kolac, u sredini i mašu srdito glavama braneći se od mušica, što u rojevima padaju po njima i dižu se s njih. Postelju su razastrli, bič je zviznuo u zraku i konji su počeli da skakuću po razastrtoj strvi i odmataju dugo uže, zavijeno oko kolca. I sve se onda zavrtilo s njima. Goniči su trčali za konjima i zajednički gazili po mekome snoplju. Hrana je muklo i jednolično šumila u teškom odmjerenom ritmu. Vihare su klepetale, a svrdlovi prašine i pljeve dizali se u visine kao oblačine. Ljudi su brisali prašinu i znoj i u nekom beskrajnom oduševljenju, u nekom nagonskom zanosu rada i života vikali iz punoga grla u vrući pakleni dan i u sunce božije:

– Hoj-hooj! Veseo bio! Skokni Doro, dobro moje, i tvoja je hrana! Haj, alate, vilin brate, poskoči mi… poigraj! Pod tobom je zlato.

Konji trče. Ljudi trče. Prašina se diže, a posao teče svojim teškim gvozdenim ritmom, kao da se cijedi iz onih snažnih razdrljenih grudi, što zanosno kliču svome djelu. A odozgo ono nebesko sunce upeklo i čini se čovjeku, da mu stoji upravo nad glavom i pali mu mozak i dođe mu katkad, pa se čini, kao da to i nije sunce nego vatra, napuklo nebo, iz koga se cijedi usijana smola i ključava voda. Katkad mu se zavrti u glavi od te žege, pa i on i konji i čitava okolica posrnu nekamo u neznan i opet se dižu, opet uskrsavaju nošeni odmjerenim ritmom svoga rada i gube se u nekom polusnu, u nekoj užarenoj opojnosti, kao da i ne znaju za se.

I kad čovjek pogleda cijelu tu njivu u jednome trenu, pričini mu se kao da se ta mrtva zemlja i to živo klasje što se na njoj ljulja pretvara u ljudska stvorenja zamotana u bijele rubine svoje nošnje, a ta ljudska stvorenja preobrazuju lice svoje zemlje iz jednoga oblika u drugi, kao čarobnjaci. A tamo negdje među žetelicama vidiš crvene fesove kao makove u žitu i među koscima vezene peškire, kako u naborima padaju preko glave i ramena i čuvaju mozak od nesnosne žege. Za fesovima i peškirima pomiču se kupilice, bijele snaše, i djevojke, sa crvenim pregačama, zelenim rupcima na glavi, i onda se čovjeku pričinja ta zemlja kao neka začarana bašta, u kojoj raste živo cvijeće u najzanosnijim bojama, koje hoda, smije se i pjeva.

Ljetna žega, kao da je u tom danu pala u najjačoj svojoj snazi. Koliko god se otimali ljudi njezinim omamljivim strujama, koje svijest zanose, ona ih ipak s časa na čas sve to jače pritište i obezumljuje. Na časove, kao da zastaje cijeli rad i sve nekud zaglavinja, odišući i klimatajući bespomoćno rukama, kao da zraka nestaje.

A crvenim fesovima je najteže. Oni danas poste već trideseti dan, a žega je strašna i posao užasan, a mora se raditi i mora se postiti. Rad je u životu ono, što je Bog na smrti i čovjek mora da služi podjednako obadvome, pa makar i u najgorim mukama podlegao.

Hodža Mujo sa bijelom maramom oko glave stoji u sredini crvenih fesova i veže ono žuto plamenje prezreloga žita nekom nadnaravnom snagom, kao da želi pokazivati pred svima koliku mu je vjera snagu dala, kojoj ne može naškoditi ni žega, ni starost, ni post, čak ni u najtežim poslovima. A njegovo dijete, njegov sin Alija sa garavim nausnicama i plamenim okom umakao pred svima za čitavu razoricu i žanje, žanje ono žeženo zlato, kao da ga miluje! Podne je već blizu i sunce sve to žešće pali, a on se ne predaje.

– Alija dijete! – viče hodža Mujo za njim.

– Šta je, babo?

– Polahko, sinko, premorit ćeš se! Ubit će te sunčanica, a valja ti cijelog dana postiti. Daleko je do topa i do mraka, nestat će ti snage! Ne srljaj, dijete, tako nerazumno.

– Neće babo. Kad sam izdržao toliko dana, izdržat ću i ovaj zadnji. Ne brini se za me. Ovaj alčak Meho misli da sam ja iznemogao, a ja sam mu dao cijelu zazoricu ispusta. Pa eno ga vidi, gdje je sada. Zavalio se među brazde, pa dahće kao štene.

– Okante se natjecanja, djeco! Nije ovo vrijeme za obijesti! To su suše petrovdanske, pa u takva doba postiti i raditi nije šala. Možeš glavom platiti!

Alija samo žanje i žanje. U njemu se zapalila mladost, kao ono petrovsko sunce i ne može je ni tridesetdnevni post da ukroti. Mamila ga neka divlja obijest, da se posigra sam sa sobom i da u toj opasnosti, koja prijeti iz neba i njegova užarena tijela pokaže pred svima neko staro fantastično herojstvo samoprijegora, požrtvovnosti i naprijed smijući se požarenom drugu, što tamo negdje među brazdama leži i pribire snagu, da je onda kasnije mudrije i savjesnije upotrijebi.

Žetelice se dostiguju i mašući zajedno u istoj liniji usijanim srpovima bodre jedan drugoga, tješe i opominju.

– Samo polako. Ne smijemo prenagliti. Navikli smo već na post i rad kroz tolike dane, pa će proći i ovaj zadnji.

– Proći će, da. Ali ja ti kažem, da je ovo najgori i najteži dan.

– Kako?

– Prigrijalo bolan, pa mozak u glavi vrije. A osim toga postititi tolike dane i raditi, pa čovjek se istroši i iznemogne, pa da je od čelika stvoren.

– Tako je. Klimaju ljudi bespomoćnom glavom i gledaju sa strahom jedan u drugoga, kao da traže nekog poticaja, pouzdanja i potpore u zajedničkoj patnji, koju vjeri pridonose.

– Najgori mi je duvan – dobacuje Osmo, prezrela i koštunjava seljačina. – Zamrači mi se pred očima, a u nosu i u prsima me nešto zagrebe, al ne zagrebe, nego nešto, kao da gori, dimi se u meni i mozak mi potamnjuje, eto tako mi se čini. Nikad glada nisam osjetio, samo duvan, duvan, brate, taj će me oboriti s nogu. Da mi je samo da povučem dva put duvanskog dima, čini mi se, da bi dušu povratio. Mogao bi tri dana ovako raditi, a ne jesti i ne piti, samo da mogu pušiti,

– A meni opet voda – odgovara mu komšija slažući strv u snopove. Duvan mi nije ni na pameti. Nego, brate, evo tu mi se u grlu sasušilo, kao izgorjeli komad opanka i stoji, ne miče, već davi, davi, hoće da me uguši. Kao da mi je zapala kost u grlo, tako mi se čini. Eh, gadna je ta žeđa, Bog je ubio dabogda i da nije nje, sve bi lako bilo. . .

– Kako ne – dobacuje treći. Ovako izmoren i namučen dođeš kući u veče i šta? Zar ti je jelo na pameti? Kakvo jelo? Daj vode i cigaru, pa onda šaku pod glavu, pa do jutra spavaj kao zaklan. A ovaj post… Bolan, otegnuo kao gladna godina, nikad kraja nema. Pa tako danas, tako sutra, eto osušili se ljudi, sama kost i koža, pa da malo jači vjetar dune, odnio bih ih, kao onu pljevu s guvna.

– Bi! – potvrđuje Meho. Ja sam jučer, bogami, preživio muku, što je nikad preživio nisam.

– Kuko?

– Šta?

– Eto brate, došlo mi je bilo, da se napijem vode i gotova stvar.

– Mani, bolan kako, šta to govoriš, zgranuše se svi.

– Jest, bogami, ovako je bilo. Umrijeti brate od žeđi, umrijeti nije druge, tako mi je došlo. Pa, braćo moja, mislim ja sam u sebi, ovo je došlo, da se gine, da se glavom plati. Pa nije mene Bog zadužio da ubijam sama sebe, napit ću se vode i spasiti život, pa makar me grom odmah na mjestu pogodio. Lako je braćo onima, što po čaršiji spavaju do podne i ne rade ništa, a u veče se najedu masna i slana, ali nije nama lako. Mi se od rana jutra pečemo tu na suncu i gulimo ovu božiju zemlju, a u večer komad prohe, glavicu luka i to nam je hrana. E bogme, s time se ne posti. I meni nešto dođe, pa velim napit ću se vala, pa kud puklo da puklo.

– Pa?

– Jesi li se napio ?

– Nisam – odvrati Meho nekako teško, gotovo sa kajanjem. – Stao ja dolje pod hadžijinom njivom kraj vodice i gledam, kako voda na mlazove izvire. Zagnjurim ruke u izvor, hladan kao led. Uzame pođoše trnci. Ako se napijem, velim, uvrijedit ću Boga, a ako se ne napijem opet, ko zna hoću li živ mraka dočekati.

– Pa šta te odvrati, da se ne napiješ?

– Ne znam. Dođe mi nešto u glavu, opipam prsa i ruke, uštinem se za stegna, vidim živ sam, ne umirem. E pa zašto onda, da sagriješim. Mogu još hodati, mogu pomalo govoriti, a raditi sam naučio, nije teško. Mašeš srpom cio dan, strv je lagana, nisu pećine pa da ih moraš odvaljivati i prenositi, pa za što onda da uvrijedim Boga. Neću vala, izdržat ću, pa ako mi teže dođe, napit ću se onda.

– Pa kako, jesi li izdržao ? Svi se zagledaju u njega, kao da traže sami za se utjehu.

– Jašto, bolan, bez ikakve muke. Operem glavu, vratne žile i ruke, i bude mi, kao da sam od majke rođen. Nešto mi dođe slatko oko srca i ja sam taj dan za dvojicu radio.

Ljudi potegoše iznova za poslom, rad oživlje bujnije i jače, kao da je teret neki spao sa čovječijih grudi i oni počeše zaboravljati na se i na svoje potrebe. Samo gore pred njima počeo je mladi Alija da malaksaje. Odviše se pouzdao u svoju snagu i nije vjerovao da će iznemoći. Sinoć je malo jeo, a kad su ga jutros pred zoru probudili na ručak i kad je zapostio, zaboravio je da se vode napije, i ona hrana u njemu počela se zapaljivati. Osjećao je kako mu nešto u stomaku gori. Poče ga hvatati neki čudan strah i on se stade obazirati oko sebe, da li ga kogod gleda i da li se vidi na njemu kako malaksaje. Ljudi su ga počeli dostizavati, još malo pa će ga i proći. A on zna dobro da će ga svi pogledati kad se sretnu s njime u oči i vidjeti na njemu da je iznemogao. On će izostati za njima, neće moći s njima uporedo žnjeti, ljudi će ga početi zadirkivati, ismijavati, cijelo će selo doznati za njegovu sramotu a njegov takmac Meho će pripovjedati svemu svijetu kakav je Alija slapčina u poslu i na postu. A on osjeća da neće moći ni od koga sakriti tu svoju slabost, koja se počela u njemu buditi, kao groznica.

Sunce se primicalo nebeskoj sredini i njemu se činilo, kao da se spušta odozgo sve niže i niže upravo na njegovu glavu. Poče ga strašno mozak boliti. Pod njim ispucala zemlja, riče na sve strane za kišom i vodom, a on sve to jasnije uviđa, da ne može više po njoj gaziti ni koračati preko njezinih bezbrojnih pukotina. Došlo mu je da plače. Neki stid se pojavi u njemu, gori od žeđe. Šta će reći njegov otac, šta će reći ljudi? Grdit će ga na kamare, a on će ležati bespomoćno na travi i neće moći raditi. Još ga mogu i kući poslati, odvući ga na kolima. Još i ta sramota! Majka će ga tamo dočekati, a sestra će ga polijevati hladnom vodom, da ga k sebi dozove.

A onda ga poče mučiti kajanje. Sam je kriv. Šta će se on natjecati sa onim alčakom i kakva mu je korist od toga, kad sad mora pred njim pasti u sramotu i pred Bogom i pred ljudima.

– Majko moja rođena! – šaptao je Alija. Šta sam učinio! Mogao sam lijepo sa ostalim ljudima raditi pametno i mirno, pa kako njima tako i meni. Ne bih nikad do ovoga došao. Pa ako bi i palo kakvo zlo od ovoga prokletog sunca, što gori ko vatra, ne bi došlo samom meni, nego svima. A za sve nema sramote. Ima samo za me, za me budalaša i magarca.

I poče se srditi sam na se i u toj srdžbi uživati u vlastitim mukama.

– Neka baš! Ovo mi je i trebalo. Ohoh! Kako gori u meni kao plamen! Neka gori! Da hoće bogdo još jače peći! I i treba mi! Sam sam to zaslužio. Eto ti sada, magarčino! Što si tražio, to si i našao!

I od tog bijesa i osuđivanja samog sebe, počeo je zaboravljati na žeđu, laćati se brže posla i držati ravnotežu sa drugima. Svi su ga bili već dostigli i on je nešto pojačan išao s njima uporedo, sakrivajući strah, iznemoglost.

– Samo otac da ne vidi! – To mu je bila glavna misao. Za ostale je lako. Oni se bave sami sobom, nije ni njima lako, i neće ni dospjeti da se na njeg obaziru. Ali otac! On će bez sumnje paziti na njega.

– Šta je tebi, Alija? – najedanput začuje očev glas iza sebe. Njemu potamni sve pred očima.

– Ništa.

– Kako ništa? Gledam te već dugo, kako se nekako teško pomičeš, kao da si iznemogao i kao da se sam sa sobom boriš.

– Ništa babo bogami! Zemlja je ispucala i ima mnogo trnja u žitu na ovoj parceli, pa zato sam malo izostao.

– Ako ti je teško, idi kući!

– Alija se poče nekako čudno i nasilno smijati, kao da se želi narugati ocu, ali duh ga je izdavao.

– Kakvoj kući! Toliko ima posla da se svrši do mraka, a ja da idem kući. Pa da mi je i gore, ja ne bih posla ostavio.

– Polako samo i ne napreži se. Iza podne ćeš na gumno. Tamo je malo lakši posao. Možeš sjediti u hladu i užeta plesti, da vežemo snopove.

– Kakva užeta. Eno snaše tamo, neka one vežu a ne ja.

– Dobro sinko, kako hoćeš, samo pazi, težak je ovo dan.

Došlo je podne i ljudi su ostavili posao, da ručaju i da malo odahnu. Sa sviju strana skupljali su se vezeni peškiri pod stari jasen i vadili iz torbe kuhana jaja, komadiće hladne pite, glavice luka i sira. Nekima su donosile snaše i djevojke na dugome štapu preko ramena lonce i zemljane ćase uvezane u liko i redale oko njih grahovu čorbu, palentu sa sirom, satricom od mladoga luka i kusove vruće pite zeljanice. Ljudi se križali i grizli onu pustu seljačku hranu, da im je sve iza ušiju pucalo. Nekoji su natezali ploske sa domaćom šljivovicom, da mnogo ne žeđaju i da se ne znoje. Katkada bi pogledali prema drugom jasenu, pod kojim su ležali jedan uz drugoga crveni fesovi, kao mrtvaci i nekako zlurado primjećivali, kao što to običaje ljudska sitost, kad pred sobom vidi čovječiju glad.

– Oni poste.

– Tiho! Kad oni poste, ljući su od kurjaka.

– Hm, na takovoj vrućini bez mrvice kruha i bez praške duvana. Ne bih ja u toj vjeri bio ni za koje pare.

– Da. I opet kako rade. Svejedno ko i mi. Valjani težaci.

Tako su se razgovarali vezeni peškiri, pa koji objesniji iz njihove grupe dobacio bi u nekoj čudnoj nasladi čovječjoj, da draška i muči iznemogla čovjeka:

– Da im štogod ponudimo! Nek im raste zazubice. Pazi ovaj komad! I car bi za njim uzdahnuo.

– Nijesi lud! Ubili bi te. Njih je lakše uvrijediti, nego lulu popušiti.

Crveni fesovi su ležali i odmarali se. Kroz njihove žile, koje su iskočile po rukama i po cijelom tijelu kao masnice tekla je nezamjetljivo krv kao da zamire. Ničeg nije bilo čim bi je oživjeli osim vjere i njezina zanosa. Alija je ležao kraj oca i ječao kao bolesnik. Ostali pokraj njega nisu ni zamjećivali to bolno jecanje čovječije, jer su i sami sa sobom imali dosta borbe. On se više nije bojao nikakve sramote, jer je osjećao da je njegovo stradanje opće i zajedničko i da nije samo njegovo. Govorili su malo i gotovo nikako. Tek katkad, da bi se oglasio Meho i zakukao:

– Trideset dana, bolan, i to u jeku najvećega posla i najžešće vrućine.

– Jah, brate moj dragi! I eto, što se je namučio i nekako mu slađe živjeti i ne samo to, nego postaje nekako zadovoljniji i bolji.

– E nije to nama džabe Bog naredio!

– Znam, ali opet je teško.

– Šta je teško! – korio bi ih hodža Mujo. Pa i ja sam čovjek, kao i vi, pa čuste li mene da sam se gdjegod potužio što sam postio. Pa kakav je to u vas post kad zbog njega jadikujete. Sa veseljem treba Bogu služiti, sa veseljem, a ne sa jadikovkom.

– Lako je tebi, ti si hodža, znadeš sve to, kako treba, a mi smo seljaci.

– Kakav hodža! Zar je ikakav posao minuo, a da i ja nisam s vama. Ako sam hodža, to je tamo u džamiji, a ovdje sam težak kao i vi. Tužite se na vrućinu i na trideset dana, a znate dobro da Hadžija naš, onaj kome danas mi radimo, posti već četrdeset godina bez prestanka i ljeti i zimi. Išao je i na Ćabu i za najveće vrućine u arapskoj pustari postio kao i vi kod kuće. A tamo je malo drukčija vrućina. – Istina! – javljao se Meho. Kad na njega pomislim, nekako mi lakše dođe. Četrdeset godina iz dana u dan, pa to je, brate, cijeli život.

– A ko ga je silio, da to čini? Je l’ mu to Bog naredio? Nije. E pa zašto onda, da čini ono, što mu nije naređeno! — javi se netko iz družine. (…)

– Na posao! – viknu netko sa protivne strane. Svi se digoše, samo je Alija ostao još na zemlji.

– Hajde sinko – viknu ga otac.

– Odmah babo, diže se on.

– Ti ćeš tamo na gumno, a jednoga ćemo odonuda odrediti na tvoje mjesto.

– Dobro – javi se potmulo Alija.

I posao započe iznova ponešto tromije i teže: Alija je stajao na vrhu najviše kladnje i bacao odozgo snopove na guvno. Seljaci su uvezali konje i potjerali ih u krugu preko slame. Na njima se ukrutila dlaka od znoja i prašine, koja se već pretvorila u golu zemlju. Pod njihovim bosim kopitama uvijala se pšenica i prašina se dizala do neba visoko. A oni su mašući glavama jednolično i besprekidno, da se odbrane od muha, odbijali repovima u stranu svaki udarac, koji ih u kružnicu gonio. Vihara je klepetala i dizala strašnu halabuku. A na nebu se ukočilo sunce, zastalo, pa se i ne miče.

Alija je bacao i bacao. Vile su u njegovim rukama postajale sve teže i teže, snopovi nepomični kao brda i on je osjećao kao da u tome suncu, bubi i prašini propada nekuda u bezdan, kao da ga nestaje. Nije više smio ni u zemlju gledati, ni u što što se okreće i vrti. Gledao je neprestance u jednu tačku negdje u izvjesnoj daljini i radio bez svijesti kao mašina. Ali, kadkad, oteo bi mu se pogled na stranu i on bi se zaljuljao gore visoko u zraku i opet se odupirao, da se ne stropošta. Vrtoglavica je bila sve teža i teža.

Ona vatra u stomaku kao da je zagasila plamenove i pretvorila se u usijan komad željeza koji mu je progorijevao cijelu utrobu. Svi su gledali u njega sa nekim neodređenim sažaljenjem, koje ga je više okrivljivalo nego li žalilo. Ali svi su znali da je tu suvišan svaki savjet i svaka riječ za Aliju i da nema ničega na svijetu što bi ga prisililo da pokvari post ili ostavi rad. I jedno i drugo bilo je za njega jednaka svetinja. Zato su se i držali po strani i nitko nije počinjao s njime razgovora. A on je sve to više uviđao, da će iznemoći. I kako se prije bojao sramote, tako se sada počeo bojati smrti. On je bio u neizvjesnosti. Znao je dobro, ako umre tako ludo i naprasno, Bog će ga kazniti isto tako kao i onda kad bi se bez potrebe omrsio i prekinuo post. Nerazumno žrtvovanje sama sebe isto takav je grijeh, kao što je odricanje svake dužnosti prema Bogu. I od jednog i od drugog nema koristi. A šta je nada kod njega? Njegova mu duša kaže da izdrži i da se ne predaje, a tijelo sve to više obnemaže i pada, pa ko ima pravo. On je ovu dvoumicu ćutio onako prosto i nagonski, kao što je može svaki seljak da osjeti, i zato je ona bila teža i veća u njemu nego da ju je samo mozgom poimao.

Sunce je već počelo naginjati prema zahodu, ali u isti je čas udario neki vrući vjetar koji je obarao i ljude i životinje više nego li i sama sunčeva vrelina. Kao da je zrak zatrovan, ljudi su od toga vjetra glavinjali i posao se jedva pomicao u napredak. Alija je od toga vjetra potpuno izgubio svijest, zaklimatao rukama i vrteći se gore u zraku na kladnji nekoliko časova, srozao se uz strahoviti urlik niza slamu upravo pred konje na guvnu. Konji đipnuše unazad, frknuše nozdrvama i zastadoše, a ljudi se sletiše sa sviju strana.

– Šta je? Šta je?

– Onesvijestio se!

– Vode! Vode!

Alija je ležao, kao mrtvac. Usnica mu pukla po sredini i iz nje se toči crna usirena krv, a on je sav pocrnio, kao ugljen, i disao teško i ubrzano, kao da se davi. Samo je šaptao, kao u polusnu nekim nejasnim buncavim glasom:

– Vode…, kaplju vode…

Neki seljak u vezenom peškiru priskoči k njemu i sa nekom nervoznom sućuti, kao da se ljuti na nekoga koji je pustio da se čovjek bez potrebe ovoliko muči, prinese mu posudu sa vodom.

– Evo vode!

– Ne! – Kriknu hodža Mujo! On posti.

– Pa šta ako posti! – otrese se seljak. Zar da i umre!

– Ako je suđeno, umrijeće! Ne dirajte u njega! Bolje je da umre na Božijem putu, nego da živi kao grješnik među nama!

– Kakva je to ludost! – prodere se iznova neka koštunjava seljačina sa vezanim peškirom.

– Podajte čovjeku vode. Zar da mi gledamo na svoje oči kako dijete umire. Zar ne vidite, usta su mu pukla, krv se iz njih toči.

– Neka! Bog je tako htio. I zemlja je sva ispucala od žeđi i skorila se kao kamen, jer evo dva mjeseca, kako kiše nema, pa šta onda? Opet će nam rađati i opet ćemo je žnjeti i kositi.

– Vode… ­­– šaptao je nemoćno Alija.

– Braćo! – viknu onaj koštunjavi seljak i okrene se prema vezenim peškirima. Dajte ovamo tu vodu, ja ću mu je dati. Tu na naše oči ubijaju čovjeka, a mi gledamo u to. Ovamo tu vodu!

– Ko će mu dati vodu? – kriknu hodža Mujo sav izvan sebe pun vjerskog bjesnila, koji ga svega tresa.

– Ja! – odgovori seljak.

– Da vidimo!

– Evo!

– Stoj – navališe oni u crvenim fesovima. Ne primičite se! To je naša stvar, a ne vaša. I kome je život drag, neka se ne miješa u nju!

– Šta je? Šta navaljujete? Zar da ubijete čovjeka što hoće svome drugu život da spase! Pazite se! Mi smo ovdje! – navališe sada oni u vezenim peškirima i stadoše jedni prema drugima kao dvije vojske.

Strašno ih je bilo pogledati. Preplanuli na suncu kao ugljen, koštunjavi i napola goli, pokriveni prašinom i pljevom stoje i drže u rukama srpove i kose, vile, grablje i motike, a oči im gore i mišići se tresu. U njima ključa krv cijeli dan i planuće na svaku sitnicu, kao barut na najmanju iskru. A drugi opet, iznemogli od dugoga posta, ubijeni suncem i žeđom naliče na mrtvačke kosture sa alatom u rukama i njihov je bijes još strašniji, i još krvaviji, što su bliže smrti, nego li životu.

– Udrite! – viču kosturi.

– Vode! – šapće iznemogao čovjek.

– Evo vode! – viču vezeni peškiri i primiču mu se sa drvenim i zemljenim posudama. I kad su bili na dohvatu jedni drugama zastadoše i najedanput kao da se pretvoriše u neke sablasti, obasjajne večernjim suncem što se naglo spuštalo za brda. Izrastoše im u zraku nad glavama gvozdeni alati i bljesnuše kao svjetlice. Izgledalo je, kao da se neke ptičurine sa gvozdenim kljunovima u najčudnijim oblicima hoće da počerupaju. Srpovi i kose, motike i vile, sve je to oživilo i svjetlucalo u zraku. Sve je nalikovalo na ona dva jata nakostrušenih ptičurina, gvozdenih kljunova i zopaljene krvi…

U tome času odjeknu nad čitavom okolicom prasak večernjeg topa, koji javlja konac dana i svršetak posta…

(Objavljeno u časopisu Vijenac, IV/1926. godine)

Stav.ba