Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Ramazan bez ramazana

Ramazan bez ramazana

Ramazan je mjesec gdje cijeli dan ne jedemo, ne pijemo, saburimo pa opet je nama muslimanima, pa tako i Bošnjacima to najdraži mjesec. Svake godine u ovo doba počnemo odbrojavati: još 18 dana do ramazana, 17, 16…,11,10, 9, u današnji dan prva teravija, izglancaj, očisti prozore, pometi ispred ulaza pa i mahale, popravi, učvrsti, zamijeni…, prekosutra, sutra. Ramazan je!!!

Ove godine rijetki broje dane do ramazana. Kad se pomene mjesec ramazana, nešto teško u grlu stane. Niti da se proguta niti da nestane. Pogled se na jednom mjestu smiri, a misli putuju. Bezbroj je pitanja. Kakav li je to ramazan bez teravije? Kakva li je mahala u policijskom satu bez mirisa somuna? Kakavi su to iftari bez roditelja, bez prijatelja, bez komšija?

Žalosne su naše džamije koje su u ramazanu pune. Eh, kad bi mogli samo jednu teraviju klanjati, možda bi nam lakše bilo, pa nek efendija oduži, nek se i djeca u zadnjem saffu smiju, ma nek i grijanja ne bude, ugrijat ćemo se, pa poslije na kahvu pa do sehura. Prije par godina ramazan je “padao” u vrijeme kada lipe cvjetaju.

Klanjao sam teraviju u haremu Begove džamije, ispod lipe koja je toliko mirisala a prelijepi glas hafiza Malkića je učinio da to bude moja najljepša teravija. Ne znam zašto ali sada često razmišljam o toj teraviji. Ako ikada doživim vakat da lipe u ramazanu cvjetaju, klanjat ću opet tu, u haremu Begove džamije.
Čovjek treba da izgubi da bi shvatio koliko je izgubio. Ovo će biti lekcija meni i vjerujem drugima, da od ramazana i džemata uzmemo više. Život je prekratak da bi za ahiret oklijevali.

Ali ne, neću da tugujem. Sad ću u inat svima i koroni i svemu da maknem ove crne misli. Ma napravit ću ja iftar sa porodicom, pa se skajpom povezati i sa roditeljima i sa tetkom i dajidžom i šurom, kako ćemo samo promuhabetiti i još ćemo dovu proučiti. Pečene somune ćemo pod prozore staviti pa nek miriše i mahala i avlije, nek se miris širi, nek se zna da ramazan je. I halvu ćemo napraviti uoči ramazana. Miris halve će pobijediti taj virus i osmijeh će pobijediti strah, dove će Allah uslišiti pa će se naše džamije opet vratiti nama i mi njima.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala akos.ba

Za Akos.ba piše: Ekrem Čelebić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top