Put reforme nije put društvenog prihvatanja ni komfora, nego put odgovornosti i neminovnih iskušenja

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: “O, Salihu” – govorili su oni – “ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.” (Hud, 62.)

Ovaj ajet otkriva kako se jedno iskvareno društvo odnosi prema reformatoru kada on izađe iz okvira njihovih društvenih očekivanja i zakorači u prostor poslaničke (reformatorske) misije. Narod poslanika Saliha, alejhis-selam, ne počinje s odbacivanjem argumenta, nego s napadom na njegovu ličnost, vraćajući ga na predodžbu koju su ranije imali o njemu: ”Ti si među nama prije ovoga cijenjen bio.”

To znači: u našim očima bio si čovjek od nade; od tebe smo očekivali korist, u tebi smo naslućivali razboritost i staloženost, i možda smo te smatrali dostojnim uglednog mjesta među nama. Ali si – po njihovom uvjerenju – tu nadu pokvario i srušio onda kada si došao s nečim što se suprotstavlja naslijeđenoj tradiciji.

Kur’an nam ovdje razotkriva tragediju bolesnih društava koja u čovjeku prepoznaju njegovu vrijednost samo dok djeluje unutar njihovih granica. Čim ih nadraste, njegova svijest, razboritost i spoznaja postaju optužba, njegova iskrenost nastranost, a njegovo reformatorsko djelovanje u društvu, izdaja nekadašnjih očekivanja.

Njihove riječi: ”Ti si među nama prije ovoga cijenjen bio” ne znače da su u njemu voljeli istinu. Oni su se zapravo nadali da, kao dobar čovjek, bude dio njihovog poretka, a ne da izlazi iz tih okvira; da bude razum koji služi navici, a ne objava koja ispravlja pogrešnu naviku; da bude uglednik među svojim narodom, a ne svjedok protiv njih; da ostane ”društveno dobar” u značenju koje njima odgovara, a ne misijski dobar u značenju koje ih budi iz nemara i otvara im oči.

Slijepo slijeđenje predaka je korijen zablude

Zatim dolazi njihova izjava koja razotkriva srž problema: ”Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali?”

Oni ne pitaju: da li je to istina ili laž? Ne pitaju: šta je dokaz? Nego je kod njih nasljeđe predaka jedini kriterij. Kao da se ispravnost ne mjeri dokazom, nego historijskim kontinuitetom. Kao da se istina ne određuje objavom od Allaha, nego onim što je ostalo u kolektivnoj memoriji plemena, zajednice i naroda.

I ovdje se očituje jedna od najopasnijih ljudskih slabosti: da se prošlost, umjesto da bude iskustvo koje se ispravno razumije, pretvori u autoritet koji se obožava.

Po mjerilu Objave, preci (tj. tradicija) se poštuju ako su bili na uputi, a ne slijede se ako su bili u zabludi. Međutim, po mjerilu džahilijjeta, oni postaju psihološka tvrđava protiv bilo kakvog propitivanja i društveni zid koji sprječava istinu da uđe.

Zato njihovo pitanje nije pitanje onoga ko traga za istinom, nego pitanje onoga koji se boji: kako nas možeš odvratiti od onoga što smo naslijedili?

Zatim kažu: ”Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.”

Oni sebe ne opisuju kao ljude promišljenog traganja, nego kao one čija je sumnjičavost okružena nepovjerenjem. A ogromna je razlika između sumnje koja traži istinu i izvjesnost, i sumnje koja se od izvjesnosti štiti. Prva sumnja je put do istine, druga je brana istini.

Ovaj ajet ukazuje da problem nije bio u nejasnoći onoga u šta ih je Salih, alejhis-selam, pozivao, nego u njihovom unutrašnjem osjećaju prijetnje. Jer, Salihov poziv nije bio neutralna ideja, nego poruka koja potresa čitav sistem i ugrožava njihove običaje, društveni status i poredak koji im je davao osjećaj stabilnosti i kohezije.

Dakle, njihov nemir nije bio posljedica slabosti dokaza s kojima je došao Salih, alejhis-selam, nego snage istine onda kada se približi području hirova, strasti i interesa onih koji vode i usmjeravaju ljude.

U tome se jasno ogleda i primjer Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je među mušricima Mekke prije poslanstva bio poznat kao El-Emin – povjerljivi. Priznavali su njegovu iskrenost, moral i čestitost, i nikada ga nisu optuživali za laž u njegovom dotadašnjem životu. Međutim, kada je došao sa objavom i pozvao u tevhid, isti ti ljudi koji su svjedočili njegovoj iskrenosti nazvali su ga lažovom, iako su duboko u sebi znali da nikada nije slagao.

Nije, međutim, u prvom planu bio samo njihov odnos prema kipovima poput Hubela, Lata i Uzzata, koliko je u pozadini stajala zaštita njihovih pozicija, autoriteta i društvenog utjecaja. Ebu Džehl i ostali prvaci Kurejša nisu prije svega branili kamenje kojem su se klanjali, nego vlastiti poredak u kojem su imali ugled, upravljanje i privilegije. Dolazak islama značio je gubitak tog statusa, rušenje hijerarhije i uskraćivanje prostora strastima i interesima koje je taj sistem omogućavao. I upravo zato istina kod njih nije bila odbijena zbog slabosti dokaza, nego zbog snažnog udara na temelje njihove idolatrije i moralne iskvarenosti u kojoj su bili ogrezli.

Ovaj ajet nosi snažnu pouku svakome ko poziva u istinu: ne zavaravaj se pohvalama ljudi prije nego što dotakneš njihove idole – običaje i strasti. Mogu te hvaliti i uzdizati sve dok si koristan njihovim interesima, ali kada se približiš samom korijenu devijacije, reći će ti: ”Nismo od tebe to očekivali.” Onoga trenutka kada se iz kruga ličnog dobra zakorači u prostor društvene reforme, mijenja se i pogled ljudi: iz ”nade u tebe” prelazi se u ”optužbu protiv tebe”.

Put reforme nije put društvenog prihvatanja i komfora, nego put odgovornosti i iskušenja. Onaj ko živi samo za sebe može živjeti mirnije, ali onaj ko preuzima teret popravljanja drugih ulazi u prostor u kojem se iskušava istinitost njegove iskrenosti i postojanost na putu Istine. I upravo tu njegova uloga postaje veća od njega samog, jer on ne živi da bi bio prihvaćen i popularan, nego da bi istina bila prepoznata i prihvaćena.

saff.ba