Pusti unutarnje svjetlo istine da u tebi istinski zasija

Bitan argument za postojanje Boga, dž.š., odnosi se na ljudsku dušu

Na prvom mjestu tu je svijest o postojanju Boga.

Postoji unutarnje svjetlo pomoću kojeg čovjek kaže sebi da postoji uzvišeno Biće, Bog, Stvaralac. Ovo unutarnje svjedočanstvo često se javlja u obliku pitanja.
To je pitanje kao traženje ili molba čovjeka samome sebi.

O onima koji ne shvataju Božije postojanje Kur’an izričito ističe:

“Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni, ili su oni sami sebe stvorili?! Zar su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni neće da vjeruju..”                                                                      

Nasuprot stoji sljedeća tvrdnja:

“A ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, oni će sigurno reći;” Stvorio ih je Allah!”- Da. Silni i Sveznajući.”
                                                                                             
U jednoj prilici Allah, dž.š., osobno je postavio pitanje izravno ljudskoj duši:

“I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovorili: ”Jesi mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ”Mi o ovome ništa nismo znali.”

Jasniji je iskaz o ljudskoj prirodi na jednom drugo mjestu gdje se ona naziva priroda, djelo Allahovo:

“ Ti upravi lice svoje vjeri kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio.”

Svijest o obitavalištu ljudske duše često napominje da joj je Allah, dž.š., u nezamislivoj blizini:

“Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žice kucavice.”

“A Mi smo čovjeku bliži od vas, ali vi ne vidite.”

Uvjerenje da je Bog, dž.š., bliži čovjeku nego on sam sebi samo pokazuje da je svijest o postojanju Boga jednako primijetna u ljudskoj duši kao i svijest o vlastitom postojanju.

Ako, dakle, ljudska duša ima tako jasnu svijest o postojanju Boga, može se postaviti pitanje kako onda ima ljudi koji niječu postojanje Allaha, dž.š.

Dvije stvari moraju biti uzete u obzir. Na prvom mjestu, unutarnje svjetlo, koje se nalazi u svakom čovjeku, kojom čovjek dolazi do svijesti o postojanju Boga, nije podjednako jasno u svim slučajevima. U nekim slučajevima, kao što su vjerski učenjaci, u svim dobima i krajevima, ovo svjetlo zasja punom snagom, i njihova svijest o Bogu je veoma jaka. U većine ljudi ta svijest je općenito niža, a unutarnja svjetlost zrači manjom snagom, dok ima ljudi u kojih je ta svijest neprobuđena, iako im unutarnje svjetlo gotovo nikad ne miruje.

Ateist i agnostik, iako dolaze do spoznaje o Prvom Uzroku ili o Višoj Sili, niječu postojanje Boga s pojedinim svojstvima. Obično se u njima probudi svijest o Bogu koja potvrđuje unutarnje svjetlo, naročito kad su u bolu ili nesreći.

Ali, iako lahkoća i udobnost života, kao i grijeh, bacaju koprenu  na unutarnje svjetlo u čovjeku, ta se koprena uklanja nesrećom. Riječ je o činjenici na koju Kur’an, često ukazuje:

“Kad čovjeku milost Svoju darujemo, postaje nezahvalan i uzoholi se, a kad ga nevolja samo dotakne, on se dugo moli.”

“A kada ljude nevolja snađe, oni se Gospodaru svome pokajnički obraćaju, a poslije, kada im On da da okuse milost Njegovu, odjednom neki od njih Gospodara svome druge ravnim smatraju.”

“A kada ih val kao oblak prekrije, mole se Allahu iskreno Mu vjeruju ispovjedajući, a čim ih On do kopna dovede, samo Mu neki zahvalni ostaju.”

“Od Allaha je svaka blagodat koju uživate, a čim vas nevolja kakva zadesi, opet od Njega pomoć glasno tražite.”

U čovječijoj duši postoji nešto više od same svijesti o postojanju Boga, dž.š.: to je čežnja za svojim Tvorcem – instikt koji se obraća Bogu za pomoć, urođena ljubav prema Bogu, radi Koga je čovjek spreman učiniti svaku žrtvu.

Iz knjige: ”Islamsko vjerovanje” autor Muhammad Ali

Za Akos.ba priredila: Adna Čakar